Neke stvari se nikad ne mijenjaju, naprimjer, kad god dođem kod mame u taj dan ili dva posjete, zavirim u svaku ladicu, otvorim sve kuhinjske elemente, ormare, vitrine, špajz i sve lijepo prekontroliram. Čak pređem rukom preko njenih uredno složenih majica i potkošulja, kao da ću nešto napipati. Sve novo sa zanimanjem pregledam, ono staro eventualno ponjuškam i vratim na mjesto. Iako se sadržaj sporo ili nikako ne mijenja, ja sebi ne mogu pomoći. Jednostavno, sve moram preroviti.
Takva su i moja djeca. Kad dođu kod majke, nakon pozdrava, pranja ruku, eventualno jela, već nekom glava viri iz ladica. Avantura je počela. Nedavno su otkrili kako su albumi za slike neiscrpan izvor svakojakih uzbudljivih priča. A oni sada takve slušaju bez treptaja. Najdraže su im one s elementima strave i užasa. Uglavnom, dohvatili su se njih dvoje albuma i odnekud, nepozvan i ovom vremenu suvišan – ispade isječak iz novina iz davne ’80. i neke godine gdje njihova mama prpošno stoji sa štafetom mladosti u ruci i na sav glas recituje obraćanje “Drugu predsjedniku…”
Ponosna sam dok im pričam koliko je bilo važno nositi tu štafetu, kako su to tek malobrojni i odabrani imali priliku. Da je potrajao onaj sistem, smiješila mi se karijera nekog socijalističkog funkcionera. Nosila štafetu s pet godina, pobjeđivala na takmičenjima Titovim stazama revolucije… nema šta, pravi jugoslavenski kadar. Sjećam se i uzbuđenja u porodici kada sam izabrana za taj veliki zadatak.
Kako nisam znala čitati, mama je danima za mnom hodala po kući i ponavljala poduži tekst obraćanja, pa maksuz šišanje, maksuz cipele, suknjica, mantilić, koji sam trebala skinuti kada je na nas došao red da trčimo označenom stazom do Predsjednika. Ali, zaboravila sam i sjetila se taman kad je prema meni pružio mikrofon. Ipak, zamucala nisam. Žene na stadionu su pustile suzu, mater je plakala valjda pola dana, a ja sam se osjećala važnom.
Šta li sve neće ova moja nesretna generacija ’70. i neke otpratiti u zaborav. Nama kao da nije suđeno živjeti neko vrijeme, njegove vrijednosti i ideale, nas je zapalo opraštanje, sahranjivanje. U raku smo spustili Jugoslaviju, štafetu, ideologije, bratstvo i jedinstvo, industrijsku revoluciju, heroje svih vrsta, državu kao vrhovni autoritet (moćnije su sada korporacije, čini se), i s demokratijom je postalo labavo. I ljubav, romantika i prijateljstvo su dobili svoje supstitute. Kad u jedan život stane toliko slomova, onda um relativizira sve što mu je u opažajnom polju. I volju i nevolju. Možda je to intelektualno poželjno, ali teško je tako živjeti. Eno, Rusi su malo ojačali posljednja dva desetljeća i rado bi to svima da pokažu. Hoće li ova moja generacija za period ’92.-’95. govoriti …”onaj prvi rat”.
Sin me nekidan pita hoćemo li mi ikad biti veoma bogati. Ne fali nam ništa, kažem, zašto bi ti to volio? Kaže da je jedan dječak iz njegovog razreda baš bogat i ima “sekuriti.” Pa vjerovatno nikad nećemo imati Security, ali imamo isječak iz novina koji svjedoči da smo bili važni u jednom vremenu. Mangupi iz mira su na većoj cijeni, makar ovdje u Sarajevu.