Dok su ga drugi dočekivali na areodromima diljem svijeta, dajući sve od sebe da što bolje obave zajednički posao, ili, naprosto, da dohvate mrvu zvjezdanog sjaja, imala sam privilegiju da Radeta Šerbedžiju pratim na odlasku iz Sarajeva.
Najneobičniji od svih neobičnih intervjua dešavao se između dva sjedišta u automobilu Samira Smajića na dionici puta između kafane “Kod Minje” na Sedreniku i naselja Butmir, gdje se Rade u zadnjim minutama ukrcao na let za Zagreb. Zbog njegovih dugih nogu morao je sjediti naprijed i požalih nepovratno što neću moću napraviti selfie s njim. Baš bi bila fora.
Šezdeset i osam godina nisu mu uzele ništa od njegovog šarma. S držanjem i hodom lokalnog opasnog dečka i glasom koji kad ispuni prostor imate dojam da prisustvujete nečemu od historijske važnosti, Šerbedžija sažima u sebi svu patetiku i nesreću raspadnute nam, nekad zajedničke, zemlje i američki rasplet priče o ponovnom početku, kretanju od nule.
Dok se tiskam prema prednjem sicu i namještam svoj diktafon, pokušava da mi pomogne: “O čemu bi mlada dama htjela da pričamo?”
Krenimo kolokvijalno: Koje dobro Vas je dovelo ponovo u naš grad?
– Snimanje reklame za „Kiseljak” razlog je mog dolaska u Sarajevo. Radili smo je prije dvije ili tri godine i bila je uspješna, a ja sam na sve to pristao najviše zbog Bojana Hadžihalilovića, mog prijatelja. Znam da on ima tu “Fabriku” koja se bavi reklamama, a nema puno stvari koje mogu Bojanu odbiti, tako da sam pristao na to, iako ne radim reklame. Osim one američke velike, koje sam radio za bombone M&M i te su završile na Super Bowlu.
I tako, nastavio sam suradnju kad sam je već počeo, a ljudi u Bosni, čujem, vole ovu reklamu, a i “Kiseljaku” je proizvodnja porasla, pa neka me. Kažu da je ta reklama, prema nekim ispitivanjima, najbolja, najgledanija… a mene to sve raduje. Pa kad su me zvali da to radimo opet, pristao sam.
Kolegice iz redakcije su naglasile da vas pozdravim. Žene na vas jednako reagiraju, bez obzira što brojite 60 i neku godinu. Prije bi se reklo da ste šet puta dječarac od deset godina.
– Uopće ne razmišljam o godinama i to stvarno nije demagogija ili taktika da sebe zavaraš. To je jednostavno realnost. Još sve radim kao što sam radio kad sam bio mlad, a neke stvari radim i bolje.
A razmišljaju li godine o Vama? Podsjete li Vas nečim…
– Vjerovatno da. Vjerovatno će me to jednom iznenaditi. Ali, za sada se ne dam. Igram i dalje tenis, svakog dana ako mogu, ako ne padne kiša, i dalje uredno pijem vino.
Lička genetika i “Kiseljak”…
– (smijeh) Tako nekako to zajedno ide. Na neki način, možda bi sve bilo drugačije, fatalno za mene u psihičkom i zdravstvenom smislu, da mi se u vrijeme kada je rat počinjao u mojoj zemlji nije dogodila ljubav, da nisam sreo svoju ženu Lenku i dobio te divne tri djevojčice, i to me potpuno napravilo novim čovjekom. I to je u suštini odgovor na vaše pitanje kako se nosim s tim šest puta desetogodišnjim dječakom u sebi.
Zanimljivo je i poučno slušati mlade obrazovane ljude kad opserviraju o temi kuda ide ovaj svijet. Međutim, sva ta predviđanja su taman toliko zastrašujuća da bi bila dovoljno senzacionalna, a samim tim neuvjerljiva. Kako Vama izgleda ovaj vakat i mi u njemu? Hoće li sve otići k vragu?
– Mislim da je svijet još mladi mravinjak. Sve te poplave, cunamiji, katastrofe, potresi, ratovi… sve je to tako minimalno prema veličini svijeta i čudu života na ovoj Planeti. Bez obzira što imamo te zračne rupe, zagađenost… sve je to još optimistično. Bit će svega još hiljadama godina bez obzira što neki upozoravaju kako je svijet umoran. Uvijek je svijet isti bio. Pa bile su i u srednjem vijeku kuge, užasi, španske gripe… pa milioni i milioni umirali. Ovo vrijeme je u mnogočemu najbolje. Ne bojim se za Planetu, ona se drži dobro. Čak i ako se odluči da strese sa sebe ovu populaciju, to će možda i učiniti jednog dana, možda će neko ostati i Planeta će nastaviti živjeti. Ono što zabrinjava jeste starenje duha.
Kako se on podmlađuje?
– Tako što koristiš svoje pravo na duhovni svijet, paralelni život sa stvarnošću. To je jedini način da kontroliraš stvari i da svoj duh održavaš aktivnim.
Kako Vi to radite?
– Nemam ti ja nikakvih taktika u životu, niti sam ih ikada imao. Ipak, toliko mnogo toga ima u našoj glavi neistraženog, nedoživljenog, neshvaćenog… pa bi možda to mogle biti meditacije, povezivanje s unutrašnjim svijetom, to čini mozak živim. Pogledaj koliko mnogo naših ljudi s četrdeset godina postaju stari i odustanu od života. A mi, evo, putujemo prema Sarajevskom aerodromu, gdje hvatam let za Zagreb i u avionu ću smišljati i napisati neke stihove. Trebaju mi još dvije, tri pjesme, jer snimam album u “Croatia Recordsu”.
Dakle, možemo očekivati novi album. Hoćete li govoriti samo svoju poeziju, ili…
– Bit će 16 pjesama, uglavnom mojih. I eto, tako ja ne dam svom duhu da miruje.
Kako i sami rekoste, Vi nemate spremljene taktike za život. Ta nonšalancija, gotovo nezainteresiranost se vidi na svakom Vašem nastupu, odigranoj roli. To, naravno, daje sasvim poseban šarm, ali takvi ljudi rijetko uspijevaju. Uspjeh danas jest jednako grč plus niski start… Vi ste imali sreće.
– Imao sam sreće i zadovoljan sam. Imao sam snažnu karijeru u svojoj zemlji i na području kazališta i filma. Na ovom Classic Chanelu se vrte stari filmovi i svake treće večeri je moj film. To znači da su neki moji filmovi preživjeli, je li tako? I to je istina.
Kada uhvatite sebe u kadru na televiziji negdje u hotelskoj sobi, kako reagirate?
– Ne gledam ja sebe. Neugodno mi je nekako. Uostalom, ja uopće ne gledam filmove, to jest gledam ih samo kada neko od mojih prijatelja, ili moj sin Danilo, kažu: „Ovaj film moraš pogledati.” …onda pogledam. Svoje filmove uopće ne gledam.
Pa zašto? Jeste li nezadovoljni ili…
– Ma neee. Jednostavno me ne zanima. Ja to radim kao pekar kada peče kruh. U pravljenju nalazim ljepotu posla, dok snimam, dok razgovaramo režiser i ja, pa glumci… i to je kreativno. Nakon toga me ne zanima.
Čemu se radujete? Novom poslu, novim satima sa starim prijateljima, satima sa samim sobom…
– Radujem se prijateljima, najviše. Osim familije, naravno. Imam mnogo prijatelja, ne previše, ali za jedan život dosta. Dođem u Sarajevo, čekaju me Samir moj (Smajić op. A), Bojan Hadžihalilović, Lošić…
Pa neki drugi u Zagrebu…
– Tako je, neki drugi u Beogradu, Ljubljani. A s druge strane, ja sam otvoren čovjek za poznanstva, nove ljude. Bio sam zvijezda u jednoj zemlji u kojoj je biti zvijezda bilo jednako kao raditi u topionici željeza. Ja sam tako topio film, celuloidnu traku… i bio sam zvijezda u tom smislu, kao i moji prijatelji. I sad u toj smiješnoj situaciji u kojoj smo mi bili kao zvijezde, to jest bili malo bolje plaćeni od prosječnih radnika, naučili smo uživati na jedna poseban, pučki, način. Bilo je tu ljepote i ja sam to u sebi zadržao. I sad volim biti jedan od raje, znam se utopiti. U kafani, eto, ljudi hoće da se slikaju sa mnom, vidim da sam još popularan. Malo mi je to naporno, ja bih da se družim s njima. Svako danas ima taj je… aparat i hoće da se slika. I onda mi troši vrijeme… vrijeme. Radije bih da sjednemo i pričamo nego da se slikamo, ali šta je tu je. Moraš pristati na to.
Rekli ste da se svugdje osjećate kao stranac? U Americi, Evropi, pa i na Balkanu kad provedete neko vrijeme, želite ići. Gdje biste voljeli provesti one dane kada Vam se više ne bude dalo raditi?
– Ja ću uvijek raditi. Do posljednjeg časa. Ne pristajem na prestanak. Šta bih onda radio po cijeli dan. Ako prestaneš da radiš ono što voliš, a ja volim umjetnost, šta onda da radim sa sobom. Pa dobro, ja volim i život (smijeh). Ali, može se desiti da više ne budem mogao raditi. Eh, onda bolje da me nema.
Jeste li bili u Lici odavno?
– Nisam dugo bio.
Lijepa je, ali je i pusta.
– Pa i lijepa je zato što je pusta. Da… lijepa je, pusta je, tužna je. Ne znam… kada bih živio sam na svijetu, možda bih otišao tamo da umrem. Eto. Da budem s drvećem, planinom, onim mojim poljem Krbavskim… ali nisam sam na svijetu, hvala Bogu. Prošle sam godine bio u Bihaću, učestvovao na tamošnjem festivalu. Prekrasan narod, potpuno isti kao moji Ličani. Žele da mi tamo naprave kuću. Neugodno mi je, kažem. Pa ni iz onog sistema nisam dobio ništa, sve sam sam kupio. Oni žele, kažu mi, da kad dođem u Bihać da se osjećam kao kod kuće, a to mogu, smiješni li su, samo ako imam tamo kuću.