„U sehari moramo ostaviti snove
oni se neće nazvati životom
a bez njih ko sam
kuća bez ikog živog
kuća nijema, prazna, oplakana…
Ko pod uvojcima moje lice
na kojem mi plače duša
na očima što te traže
a ne vide”
Jeste li poslušali kako zvuče ovi stihovi dok ih u spotu za pjesmu „Pjesma što nas pamti” izgovara Nada Đurevska? Napisala ih je Amra Dacca, inspirirana nesretnom ljubavi sarajevske pjesnikinje Umihane Čuvidine. I niko ih bolje od Nade ne bi znao izrecitirati.
Probajte ih poslušati jednom. Nećete uspjeti. Slušat ćete ih nekoliko puta zaredom, jer Nada zvuči kao da govori iz Umihaninog srca, koje nikad nije preboljelo izgubljenu ljubav. I takva je u svakoj ulozi koju je odigrala. A bilo ih je mnogo. Samo filmskih je nanizala 43. Tu su još i pozorišne uloge, radiodrame… Svaka savršeno odigrana. Vrijedno Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, koju je dobila nedavno. Skromna je. Smatra da ima mnogo ljudi koji su je zaslužili više od nje.
– Bilo me malo stid ljudi koji su je možda i više zaslužili. Tražila sam logiku što su baš mene izabrali, pravdala se.. .ali nisam je ja sama sebi dodijelila. Nedavno sam srela jednog čovjeka, iz moje publike, a oni su najiskreniji, jer ne vjerujem ljudima iz pozorišta mnogo. Zna da sam dobila unuka i nagradu. Rekao mi je: „Gospođo Nado, sada ste sve dobili”. Mislim da je to tačno. Nikad ni u smjelim snovima nisam pomislila da bih dobila Šestoaprilsku nagradu, skromno će Nada.
Evo o čemu smo još razgovarale.
Svijet se nedavno oprostio od pisca Gabriela Garcije Marquzea. On nam je ostavio oproštajno pismo u kojem stoji da svakim danom trebamo govoriti ljudima riječi kojima pokazujemo ljubav. Tu su i “žao mi je”, “oprosti”, “molim te”, “hvala”… Govorite li ih Vi često?
– Nisam puno griješila ni prema prijateljima ni prema drugima. Često sam se izvinjavala i onda kad se onaj drugi trebao meni izviniti. Obično ne volim reći “volim te”, nego pokažem na neki način, jer ako je iskrena emocija, ljudi je lako prepoznaju. I uvijek sam ja, u svakom odnosu, više voljela. Možda je to dobro…
A možda i ne. Je li Vam smetalo biti ona koja više voli?
– Tada nije.
Iz ove perspektive, je li bolje voljeti ili biti voljen?
– Ovo prvo. Uvijek je ljepše voljeti. Biti voljen nekada vam čak i smeta.
Koga Vi najviše volite, ko su osobe kojima poklanjate maksimum pažnje?
– To su članovi moje porodice.
Vaša porodica je nedavno postala brojnija za jednog dječaka. Kako se zove unuk, koliko mjeseci ima?
– Njegovo ime je Matej. Ima tri i po mjeseca. Još je mali.
Koliko vremena provodite s njim?
– Ne mnogo. Njegova majka još je na porodiljskom odsustvu, pa sam tu kad im zatrebam da ga malo pričuvam. Ne želim im kvariti te njihove prve zajedničke trenutke s djetetom. Ustvari, ne kvarim im ih, ali uzimam vrijeme.
Mnogo ste obzirni. Stalno se plašite da nekog ne uvrijedite. Zašto?
– Pa to jeste mana, ali takva sam. Kada sin i snaha izađu, ja ostanem s unukom pola sata, sat, koliko treba. Gledam ga i prođemo čitavo Sarajevo, ja mu pjevam nešto tiho, da zaspi i meni je to dovoljno.
Glas bake/nene većini djece jedan je od najljepših glasova koje čuju u životu. Osim šetnjama i uspavankama, kako još namjeravate dati doprinos odgoju tog malog dječaka u čovjeka?
– To ne znam dok ne počnemo imati duži kontakt. Ja sam svom sinu snimala bajke, jer tad nije bilo snimljenih. Puštali su mu ih kad sam ja radila. Bilo je tu puno djela Ivane Brlić-Mažuranić, prekrasne priče. Uspavljivala sam ga izmišljenim uspavankama. A on nikako nije mogao da zaspi. Stalno je stavljao ruku na moja usta da ne pjevam. Pitala sam ga: ne sviđa ti se kako pjevam? Kazao je: pjevaš tužno. Nije bio tako ni mali, imao je dvije- tri godine.
A mene je mama borbenim pjesmama uspavljivala. Očigledno je to bilo bolje. Mada sam bila mirna. Pričala mi je kako je stalno provjeravala da li dišem kad spavam, jer sam tako mirna bila. To se tu uspomene iz djetinjstva. Ima još jedna, meni draga. Čuvala su me neka djeca koja su me u igri mazala kremom za cipele. Kasnije, kad sam odrasla i bila trudna, jedino mi je krema za cipele pomagala s trudničkim mučninama.
Na koji način?
– Otvorila bih kutiju i mirisala je. Tih krema je bilo u kolima, u autu, u džepovima, nosila sam ih gdje god sam išla.
Mijenja li se majčinstvo s godinama, kako Vaš sin odrasta? Jesu li se sada smijenile i promijenile brige? Nekad su to bile: da jede, da je čisto, suho…
– Kad moj sin dođe s posla, ja mu na licu vidim je li umoran. Znam to po načinu kako sjedne, kako otpuhne ili kako se nasloni, koliko su mu bistre oči. Mislim da su te majčine brige uvijek iste. Bez obzira koliko dijete ima godina. Dok je bio mali, najvažnije mi je bilo da je sit. Samo nek’ jede… I onda bismo mama i ja izmišljale priče i pričale mu ih, on je jeo i jeo… grozno, dijete bi na kraju povratilo. Zato treba imati mjeru u svemu.
Šta ste još o majčinstvu naučili od svoje majke?
– Moja mama je, možda, trebala više da se miješa u moje stvari. A nije to činila. Uvijek me puštala da ja radim po svom. Ponekad, ako bi joj se učinilo da griješim, znala bi reći: “Ne znam Nado, razmisli još jednom”. Tada sam znala da to što činim nije možda najbolje. Nikada mi nije nešto zabranila. Kad sam upisala Akademiju, studirala sam još jedan fakultet i na kraju sam ga napustila i posvetila se glumi. Mama je došla na događaj na kojem smo mi, mladi glumci, pokazali šta smo naučili. Ja sam recitovala, mislim da je to bila pjesma od Vesne Parun “Ti koja imaš nevinije ruke od mojih”… Mama me kasnije pitala: “Hoćeš li od ovoga živjeti?”.
I evo, koliko traje moj život na sceni, uvijek se toga uplašim. Još kad me pitaju može li se živjeti od umjetnosti… Meni je krasan odgovor bio: može se živjeti, ali ne mogu se plaćati i računi. Mama je bila velika žrtva za mene, više nego što je možda trebala biti. Svoj život u potpunosti je podredila mom, pogotovo kad je dobila unuka. Gdje god sam trebala snimati, išlo nas je četvero: moja mama, muž, sin i ja. Veoma malo sam odsustvovala od kuće, a mama je uvijek bila s nama.
Jeste li ikad bili u prilici da birate između posla i porodice?
– Ne, ako je snimanje bilo van grada, išli smo svi skupa.
Smatrate li se ostvarenom majkom, majkom koja je ostvarila ciljeve
– Mislim da jesam, jer djecu odgajate svojim primjerom. Moja mama je meni bila primjer i sve tako. Kako moj duhovni učitelj kaže: samo dobre majke rađaju dobru djecu. Znači primjerom odgajaš, batinama ne.
Kakva ste svekrva? Ova posljednja riječ na našim prostorima često ima negativne konotacije…
– Ja obožavam svoju snahu. Kažem sinu: “Imali ste sreće jedno s drugim”. A on će na to: “Ja jesam, ne znam da li je ona, ali to nije ni važno” (smijeh). Moja snaha je tako strpljiva s djetetom, dobra je kao čovjek, pametna, moralna…To mi se sviđa. Zove se Antonija.
U jednom od intervjua nakon što ste dobili Šestoaprilsku nagradu spomenuli ste da Vam je muž, pokojni Miroslav Avram, bio velika podrška u karijeri. Na koji način je iskazivao tu svoju podršku i koliko je podrška muža inače bitna svakoj ženi koja ima određene ambicije?
– Pomogao mi je svakako. On je bio i profesor, bio je osam godina direktor Kamernog teatra. Samim tim je mogao pratiti moj rad. Potom je bio upravnik Narodnog pozorišta. Ne znam je li me ikada kritikovao, ali svi su pokušavali vidjeti kako se mi sporazumijevamo na snimanju ili probi. Po njegovom pogledu znala bih da nešto nije dobro kod mene, provjerim to, popravim, pitam očima je li uredu. On bi klimnuo ili ne. I nikad niko nije uhvatio to naše klimanje (smijeh).
Šta ste najviše cijenili kod njega?
– Čestitost. Ja poslije njega nisam srela tako čestitog i hrabrog čovjeka na mjestu na kojem je bio. Svi koji ga znaju, čak i studenti, reći će da se takva osoba jednom rađa. Strašno me pogodilo kada je objavljen almanah u kojem je poslije 25 godina njegovo ime bilo izostavljeno. I onda je Vesna Mašić, izuzetna osoba i glumica, insistirala da se ponovo štampa, jer ne može dozvoliti da takav čovjek ne bude dijelom almanaha. Takve stvari se dešavaju i s drugim ljudima. A o znanju da ne govorim. Bila su dvojica izvrsnih stručnjaka za jezik na području bivše Jugoslavije, u Beogradu Brana Đorđević i Miro u Sarajevu.
I Vi ste briljirali u svojoj profesiji. Je li Vam ikad dosadilo glumiti?
– Nije, ali sam znala biti umorna, jer mnogo radim. Teško ulazim u lik i teško izlazim iz njega. I onda mi je potrebna velika pauza između, jer to je kao da nagomilavate šminku na šminku i ne umivate se, pa to sve skupa ružno izgleda. Jako sam umorna. Puno sam radila svih ovih 40 godina. Snimila sam 43 filma, nekad pomislim je li to moguće. A o silnim recitalima, ulogama u pozorištu da ne govorim. Kako živ čovjek to stigne?!
Žalite li za nekom ulogom koju niste odigrali, a imali ste želju?
– Ne. Kad je moj suprug bio upravnik pozorišta i trebao je da se igra Shakespeare. I ja sam trebala igrati jednu od uloga. Kasnije, dođe mi jedna glumica, a bile smo i prijateljice, kaže: “Voljela bih igrati Rozalindu, ako je ne dobijem umrijet ću”. Rekla je to onako, u žargonu, ali sam vidjela koliko joj je stalo do te uloge. Zamolila sam Miru da ja ne igram. Dobila je ona i dobro je odigrala.
Za našu malu tajnu saznala je nakon 30 godina. Nikad nisam bila pohlepna za ulogama. Nikad. Nisam željela tuđe uloge, niti sam ikad smatrala da bih ja nešto bolje uradila. A desilo se da je glumica nakon koje sam igrala Hasanaginicu kazala da bi to ona uz malo šminke bolje uradila. Bila je sigurna u to. Svi su je pogledali, mislili su da se šali. I uvijek sam se bojala da neko tako nešto ne kaže, da i meni ne izleti misao…
Traže li kad mlađe kolege savjete od Vas?
– Nit’ ih traže nit’ ih dajem. Ni ja ih nisam tražila od starijih kolega. Ja sam samo posmatrala i puno sam radila na sebi. Kad vidim da nešto nije dobro, osjetim to pa ispitujem šta je to. I onda tražim, tražim, tražim… I sama sam to ispravljala. Imate jednog ili dva prijatelja glumca i pitate njih. Jer, neće vam sve to neko reći.
Trenutno ste zaokupljeni i fascinirani likom pjesnikinje Umihane Čuvidine. Postoji li još neka žena iz historije BiH prema kojoj osjećate isto?
– S ovih prostora fascinirao me još život Stake Skenderove. Radila sam i radiodramu o Rabiji al Adaviji, emitirala se prije dvije godine na 27. noć Ramazana na BH1 radiju. Bavila sam se mišlju da napravim monodramu o četiri žene koje su obilježile svoju religiju. Mislila sam na Terezu Avinsku, Rabiju al Adaviju, svetu Petku. Nisam se odlučila koju ženu iz judaizma bi predstavila. Pokušavam dokučiti šta meni leži, šta bih mogla najbolje pokazati. Ako život bude dovoljno dug, to će se sve realizirati.
Ne razmišljate o tome da prestanete raditi?
– Ne. Radom bogatim sebe.
Kako se pripremate za uloge? Imate li neke svoje rituale ili pravila?
– Ono što mi je važno, naročito kad dođem u neku dilemu s karakterom lika, jeste njegovo ime. Ono mi puno otkrije. Onda ga prevodim, jer ime je znak. Zato sam se uvijek pitala zašto se moja mama zvala Vesela, a nije se nikad nasmijala. Družila se s jednom ženom, Lepa se zvala, kažu da nije bilo ružnije žene nadaleko. I onda njih dvije piju kafu, a ljudi govore: dođite da vidite Veselu i Lepu. Kad tamo sjedi mama namrštena, a Lepa nije lijepa.
Odgovara li Vama ime koje nosite?
– Često mi fali nade, pa mi treba neko drugi da je podigne.
Djelujete posve smireno, kao da nikad ne podižete ton, kao da nikad niste iskusili stres. Kako Vam to uspijeva?
– Samo jednom sam povisila glas. Zatresli su se prozori. I tad me je bilo tako stid… Nisam ni znala koliki mi je glas, jer sam ga uvijek duboko čuvala u sebi. Pošto imam taj kompleks visine, čak sam i glas utanjila da bih djelovala nježnije. Moj suprug je puno radio sa mnom na glasu. Svi su govorili kako ovolika žena i ovolišni glasić. Još nekoliko puta sam povisila glas na cuku, ali na čovjeka nikad. A taj cuko me izluđivao.
Baš je bio razmažen, naročito meni, jer je vidio da može sa mnom kako hoće. I umjesto da ga pucnem, da nešto uradim, ja bih sjedila i plakala. Što svakog sluša bolje nego mene, što mu je svako autoritet, ja sam za njega zadužena, ja mu kupujem slatkiše i pečenu pilad, pitala sam se. Sjećam se, mama me pošalje da kupim pola pileta za nas, a ja kupim cijelo, znam da treba i cuki dati. Samo sam na njega mislila, a on meni tako…
Mnogo ste se vezali za tog psa…
– Vrate to oni. Imala sam psa koji me u ratu znao čekati po sedam sati pod granatama, prvo pred Kamernim teatrom, pa onda na Akademiji scenskih umjetnosti. Znao je gledati u vrata satima, i onda bismo zajedno pješačili do Koševskog brda. Taj pas je bio čudo. Nikad ga neću zaboraviti. Za razliku od nekih ljudi. Svašta se čovjek nagleda.
Nećemo o njima. Vas kroz cijelu karijeru prati epitet dame. Šta jednu ženu čini damom?
– Ona se rodi s tim. Vi možete prepoznati to kod djece. Po detalju. Ona dama koja puno teži da to bude nije prirodna, brzo ćete je razotkriti, baš na osnovu tih detalja. Ovo što sad gledam na televiziji, od pjevačica pa nadalje, to je strašno. One se pojavljuju gole, u nekim gaćicama, s dvije peruške na grudima, vulgarne su, pjesme su im loše, s ružnim riječima i stihovima, nikako ne pjevaju, nemaju one ništa vrijedno. A žena je simbol svega, žena je sveta. Sve najveće ljude su rodile žene. I vi vidite to sve na televiziji… Kako me to vrijeđa. I tu postajem agresivna. Nekoliko puta mi je došlo da nazovem određenu tv kuću da pitam je li moguće da ugoste takve osobe.
Vi imate posve drugačiji stil. Kako ga njegujete?
– Ništa nije s nekim ciljem na meni, možda je to bilo dok sam bila mlađa. Prstenje mi je poklonio moj duhovni učitelj. Naušnice su indijske. Rajf je tu jer su me na snimanju ošišali pa mi kosa na sve strane leti, pa još ako stavim neku periku, strši.
Ko je Vaš duhovni učitelj i šta simbolizira prstenje koje ste dobili od njega?
– Ne bih o tome, nije prostor.
Muškarci, a i mnoge žene se raduju Svjetskom fudbalskom prvenstvu. Namjeravate li gledati utakmice, bodriti našu reprezentaciju?
– Onoliko koliko fudbaleri dolaze u pozorište. Taman toliko. Oni znaju koliko.
Na grobu sestre Luke
– Prije rata sam skoro svakog dana išla na Betaniju, bio je jedan stari hrast ispod kojeg sam se odmarala, a odlazila sam često i na groblje časnih sestara, odnosno na grob sestre Luke. Mnogo je ljudi gore dolazilo. Sjedili bismo i pričali. Vjerovali su da će im sestra Luka ispuniti želje. Jednog dana, padala je kiša, krenula sam na groblje i sklonila se pod jedan bor. Naišla je jedna gospođa, divna operska pjevačica, i rekla mi: nemoj se sklanjati od kiše, ako ideš na groblje moraš pokisnuti da bi ti se želja ostvarila. Ispričala mi je da dugo nije imala djece.
Zaželjela je to na grobu sestre Luke i želja joj se ostvarila. Sada je njena kćerka djevojka. To je tako krasna priča. Išla sam gore i kad je moj muž bio bolestan, dok je ležao u bolnici. Htjela sam zapaliti svijeću na Lukinom grobu, ali bio je neki čudan vjetar. Svijeća nije mogla da stoji, ma stotinu puta sam je zalijepila, ali bi se onao pet prevrnula i ugasila. Nevjerovatno. I moj muž je umro.