Gradovi koji umiru

Piše: Redakcija

Trećeg maja, nakon nekoliko dana odmora, ali i odmora od Facebooka (ovaj drugi je posebno godio), logirah se na ovu megapopularnu društvenu mrežu. I vidjeh sretna, razdragana lica na fotografijama iz svih krajeva BiH, Evrope, Amerike i Australije u koje su moji prijatelji i “prijatelji” zavirili. Većina u ležernom izdanju, u trenirkama, patikama, u prirodi, pored vikendica, porodičnih kuća, s društvom i familijom uz neizostavni roštilj, kotlić, ali i janje pečeno na ražnju.

A na jedan timeline je leg’o i prvi selfie s ražnjem. Na slici jagnje mrtvo – pečeno, a “prijatelj” mrtav – pijan. Oba s isplaženim jezicima. Dobio je više od 200 lajkova i isto toliko kritika. Što pozitivnih, što negativnih.

Za ove posljednje, dežurne “kritičare” bh. društva koji se nazivaju elitom, ova slika je odraz “primitivluka”. Ipak, znamo da i oni nakon povratka s Jadrana svraćaju kod Gojka u Jablanicu, te da im miris janjetine, koji se uvuče i u skupu odjeću, ne izlapi do Sarajeva. “Grijeh” ne mogu sakriti.

Za razliku od njih, mnogi su u ovoj državi za taj prvi maj priželjkivali miris pečene janjetine na svojim rukama. Ili bilo kojeg drugog mesa. Oni, između ostalog, nemaju ni Facebook, na kojem bi pored slike ogromne porcije hrane (koju su upravo pojeli) stavili emotikon Feeling hungry. Oni se tako zaista osjećaju.

Ima ih mnogo i svuda. U Sarajevu, Bihaću, Banjoj Luci, Mostaru… Ipak, u malim gradovima siromaštvo je vidljivije. Ne može sa sakriti iza novih, velikih zgrada, lijepih fasada, ni parkova. Veće je od njih. Vidjeh to za Praznik rada, u gradiću u kojem je život postao težak kao metal po kojem je dobio ime. Olovo. Na ulazu u ovu čaršiju, koju od malih nogu zovem svojom, stoji natpis: “Dobrodošli u grad budućnosti”. Zvuče optimistično, mada mnogi njegovi stanovnici više priželjkuju ljepšu sadašnjost. Na kraju, u njoj i živimo. Ovako, s nostalgijom se prisjećamo ne tako davne prošlosti, kada su ulice grada prve majske večeri bile pune svijeta, mladog i starog. Živjelo se bolje, sad to znamo.

U izletničkoj odjeći, garavoj, nadimljenoj, pa i blatnjavoj, svi bi nakon cjelodnevnog derneka u prirodi svraćali na (barem) još jedno piće u “Veneciju”, “Kod Mense” ili na neko treće mjesto. Prepričavale bi se dogodovštine i svi bi im se iznova smijali. Prvog maja 2014. godine posve drugačija slika. U starom kafiću tek desetak ljudi. Na ulicama isto toliko. Tuga.

– Ljudi nemaju posla, nemaju para za izlaske. Većina ih je jedva skuckala za izlet danas – reče prijatelj koji još živi tu.

Nekad su muškarci bili oni koji su ovdje najviše pridonosili kućnom budžetu. Sada su to u najvećem broju slučajeva žene, zaposlene u lokalnoj fabrici rublja. Od najveće pilane na Balkanu, u kojoj je radila većina muškaraca, nije ostalo ništa. Ono što nije uništio rat, uništili su (poslije)ratni profiteri. Ista priča u gotovo svim malim gradovima BiH. Umiru polako, u mukama. Kao pacijent obolio od teške, neizlječive bolesti. A mi, kao njegov najbliži rod, gledamo i priželjkujemo čudo. Barem u toj budućnosti. Kad već sadašnjost nije lijepa.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti