Ko je kome najvažniji

Piše: Redakcija

Nekidan joj je umro otac… Ima tome sad već više i od 20 dana… Inače, nikad ne čitam čitulje, baš iz bojazni da ću prepoznati nečije lice, ali, eto, tog dana, k’o da mi neko reče… Ona je još u prvoj polovini ’30-ih, ima svoju porodicu, supruga, dvoje divne djece, ali ništa od toga ni u najmanjem dijelu nije umanjilo ono što je osjećala prema ocu. Kad se razbolio, svakog dana je ostavljala sve i trčala u porodičnu kuću, onu u kojoj je odrasla s još dvojicom braće, u kojoj je, kao jedina djevojčica, mažena i pažena i baš nikad joj ništa nije nedostajalo. Onu u kojoj su je odgojili da se stariji poštuju i da je porodica najvažnija u životu.

Ne ide ona više s istom radošću u onu kuću, u kojoj joj se danas srce kida u sto komada, jer zna da ga više tamo neće zateći… Mislila je da mu nikad ništa neće biti. Ne, njemu ne može, jači je on od svake tegobe, od svake bolesti. Dobrim ljudima ne bi se trebale dešavati loše stvari, učili su je… A, eto, Bog ih, kažu, prve uzima sebi.

Ja, opet, odgađam poziv u kojem ću joj reći da mi je žao i da je razumijem. Jer, razumijem li zaista? Sve mislim vrijeme će malo ublažiti bol, pa će biti lakše neugodnu tišinu razbiti i meni i njoj… Nisam je nazvala iz straha od onoga što će mi reći, da bolest ne bira, da dođe iznenada i pokosi ti onog koga najviše voliš; da se budi svakog jutra, a onda odmah zatvori oči, jer bi najradije prespavala taj dan, i sljedeći… Nisam, zbog svega onoga čega sam itekako svjesna, ali tjeram što dalje od sebe kao da ću tako zaustaviti i sudbinu i vrijeme… Jer, što si stariji, to si, nelogično, vezaniji za roditelje. Postaješ svjestan prolaznosti života, činjenice da si ih svakog dana uzimao zdravo za gotovo, da si ih nebrojeno puta nesvjesno uvrijedio i da ih, jednog, vjerovatno najružnijeg dana u vašem životu, više neće biti.

Pita me mama nekidan gdje ću za 1. maj, jer planirala je da se svi okupimo, kaže, konačno. Zna ona tako često isplanirati sve, uklopiti se u naše slobodne termine, sabrati dva i dva, i onda nam svoju odluku saopćiti. Ali, rijetko joj se planovi i ostvare. Imamo mi uvijek “prečih” stvari, “bitnijih” ljudi, “neodgodivih” situacija… I sad je sve lijepo smislila – niko neće biti na poslu, ne moramo nikuda ni žuriti, nema rokova, možemo samo sjediti i pričati… Biti jedni s drugim. Nismo odavno.

– Pa, neću s vama – kažem joj.
– A, što nećeš? Svake godine nekuda ideš, možeš jednom i s nama ostati – uporna je.
– Ali, ne razumiješ, s vama sam uvijek, hoću ovaj jedan slobodan dan da odem negdje izvan grada – pokušavam joj objasniti.
– Pa, možeš s nama na selo, kud’ će ti bolje, bit ćeš na svježem zraku, ne moraš ništa raditi – ubjeđuje me još upornije.
– Ali, mama, s vama mogu biti i sutra i prekosutra… uvijek ste tu – odlučna sam.
– Pa, nećemo ni mi uvijek biti tu – reče i ušutje. S moje strane još veći muk. Sve je u pravu.

I, ma koliko, ovog puta, igrala na moje emocije, njene riječi me, nekad prije, ne bi tako pogodile. U životu uvijek treba nešto ružno da se desi da shvatiš ko ti je najbitniji. I nadaj se da ćeš imati šansu da učiš na tuđim lekcijama, ne na vlastitim. Ja bih, eto, da konačno naučim da mi niko drugi nije preči od njih, da me nijedna društvena pojava ni situacija neće iznervirati toliko da ih strpljivo saslušam kad ih vidim, pitam ih za njihove boljke, saglasim se s njihovim mišljenjem, budem tu kad im trebam… Eto, to bih…

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti