Prođete li pored neke od sarajevskih osnovnih škola u vrijeme odmora, posebno u doba dana kad su na nastavi učenici nižih razreda, vaše uši će biti izložene neobično snažnoj zvučnoj presiji. Bit će to zvuk iz stotina dječijih grla, ali to neće biti veseli žamor najmlađih. Bit će to zastrašujuća kakofonija zvukova u kojoj nije teško prepoznati zastrašujući, do sada gotovo nepoznat fenomen. Djeca ne razgovaraju, ona vrište i viču, i to vrlo agresivnim, vrlo borbenim tonom. Djeca su vrlo svjesna sebe, svoje imovine, svog „Ja” i ekskluzivnog prostora oko sebe, koji brane po svaku cijenu, ne prezajući ni da drugu djecu odgurnu ili udare, ukoliko im stanu na put, ili im se usprotive.
Šta se to dešava s djecom predškolskog i ranog školskog uzrasta, ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu. Zbog čega su današnji klinci i klinceze tako bučni, sebični, posesivni, narcisoidni i, prije svega, agresivni? Zbog čega ni međusobno ne znaju komunicirati? Zbog čega svoje emocije ne znaju izraziti verbalno, nego ih izražavaju agresijom i krikovima?
– Međusobna komunikacija djece tokom prvih sat-dva uopće ne postoji. Umjesto nje, prisutna je komunikacija u kojoj dominiraju mobilni telefoni i igrice, kao i otuđeno bivstvovanje u grupi sa slušalicama u ušima. I kasnije tokom izleta, djeca se teško odriču mobilnih telefona. Postepeno, ta zavisnost lagano nestaje tokom boravka na otvorenom, ali jedan manji broj djece se žestoko opire gašenju mobilnih i muzičkih uređaja – bilježi saradnik portala Buka, inače profesionalni alpinist, tokom izleta grupe djece u prirodu.
Mobiteli su obično dežurni krivci za mnoge probleme u ponašanju djece, no da li su oni isključivi krivci ili tek jedan prsten u nizu uzroka koji su doveli do globalne pandemije agresivnosti među djecom u vrtićima i nižim razredima osnovnih škola? Nije ništa novo kada se kaže da današnja djeca kao nikada ranije počinju koristiti tehnologije kojima su okružena, posebno mobitele ili tablete, služeći se ovim uređajima mnogo prije nego što nauče čitati ili pisati, ili čak ih nauče koristiti prije nego što uopće progovore. Kakav je utjecaj takvih uređaja na razvoj ličnosti mališana, njihovu psihologiju, motoričke, kognitivne i socijalne vještine, još nije poznato niti o tome postoje relevantne studije. No, ono što je sasvim sigurno jeste da je komunikacija „dijete – mobitel/tablet/računar” vrlo, uska, jednosmjerna i socijalno reducirana, pružajući djetetu malo mjesta za komunikaciju s vršnjacima.
Progovori, sine
Mi tako dobivamo prve generacije koje je odgojila i oblikovala mašina, a ne čovjek i društvo. Da li će za ove nove generacije važiti deviza da je čovjek društveno biće. Nismo sigurni. Takav „odgoj” uz sve benefite koje sobom donosi, ima i nus-pojavu u vidu zakržljalih socijalnih i verbalnih vještina, što na drugoj strani vodi do nasilja i agresivnog ponašanja. Osoba, bila ona starija ili mlađa, kada već nema dovoljnu moć govora, sve će misli, želje, težnje izraziti na drugi, mnogo opipljiviji i okolini bolniji način, stisnutim šakama, ali i nogama, ako zatreba.
Jednačina je jednostavna i zastrašujuća. Ako na globalnom polju, na svim kontinentima i u svim zemljama imamo generacije mališana koje odgajaju računari i ako kompletna jedna generacija djece ima slabo razvijene socijalne i verbalne vještine, što je jedan od uzroka agresije i antisocijalnog ponašanja, onda ćemo dobiti i globalnu pandemiju agresivnog ponašanja kod mališana u predškolskoj dobi.
– Agresivni odgovori na frustracije su normalna pojava u svakom djetinjstvu, ali od djece se itekako očekuje da kontroliraju svoje ponašanje kada krenu u školu… Djeca koja ovo ne rade dobro, ona koja udare svoje drugove iz razreda kada su frustrirana ili čine druge nevolje u učionici, u opasnosti su od dugotrajnih posljedica kao što su delinkvencija, nasilje, izbacivanje iz škole, zloupotreba droga pa čak i samoubistvo – kaže profesorica porodičnih studija i ljudskog razvoja Lisa Gatzke-Kopp.
Ona i njene kolege su tokom 2012. proveli zanimljivo i detaljno istraživanje u deset odgojnih ustanova, uglavnom vrtića, u američkoj saveznoj državi Pensilvanija. Ispitivano je 207 djece koja su, inače, imala problema s ponašanjem i 127 djeca kod koje nisu zabilježeni agresivni ispadi ili konflikti s drugom djecom. Rezultati su pokazali da 90 posto agresivne, problematične djece ima slabo razvijene verbalne vještine.
– Ova grupa djece na spoznajnom nivou je mnogo bliža predškolskom uzrastu nego uzrastu vrtića. Njima je teže razlučiti šta drugi ljudi osjećaju. Oni nemaju iznijansiran osjećaj za emocije, za njih je sve ili tužno ili veselo. Teško prepoznaju kako njihovo ponašanje utječe na osjećaje druge djece. Izraziti se riječima za njih predstavlja napor, tako da im udaranje drugih predstavlja lakšu opciju kada su frustrirani – smatra profesorica Lisa Gatzke-Kopp.
Na drugoj strani, druga djeca, koja inače ne iskazuju agresivno, konfliktno ponašanje, često nisu uvijek zlatna i imaju svoje loše momente. Tokom opširnog istraživanja vrtićke populacije u Pensilvaniji, došlo se do zaključka da manje agresivna djeca imaju i bolje verbalne vještine i bolje kognitivne sposobnosti. No, ta deca su osjetljivija na eventualne provokacije i vrlo brzo planu. Nevolja je zatim zagarantirana.
– Ova djeca su sposobna reći vam ukoliko ih je neko gurnuo na igralištu i sposobna su pozvati odgajatelja, ali naguravanje se desi tek tako i oni reagiraju impulsivno… Moguće je da je prag za savladavanje frustracije veoma nizak kod ove djece. Ono što je za nas minorna smetnja, za njih je velika prijetnja. Kada su mirni, fukcioniraju veoma dobro, međutim, kada izgube kontrolu nad emocijama, oni ne mogu kontrolirati svoje ponašanje – kaže Mark Greenberg, profesor i dio tima koji je istraživao agresivno ponašanje među najmlađim stanovncima Pensilvanije.
Šta je glavni uzrok ovom fenomenu kada djeca imaju „kratak fitilj” i od divne, primjerne dječice postaji mali, agresivni vragovi koji uništavaju sve što stignu, tukući kako drugove, tako i odgajatelje, braću i sestre.
Prava su tu, gdje su obaveze?
Davne 1989. autor ovog članka krenuo je u osnovnu školu na periferiji Sarajeva. Škola je bila relativno dobro opremljena, novije gradnje s iskusnim timom pedagoga. No, i pored toga primjenjivane su neke, za danas nečuvene metode odgoja. Za manji prekršaj, učenici bi bili poslani u „magareću klupu”, ili bi morali stajati na jednoj nozi cijeli jedan čas ili stajati u ćošku, licem okrenutim zidu. Za teže prekršaje, kao što je tuča, slijedilo bi šamaranje pred tablom ili udarci debelim štapom po dlanovima.
Da danas neka učiteljica pred tablu izvede šestoricu učenika, ošamari ih i zatim udara štapom, izbio bi skandal nacionalnih razmjera, a učiteljica bi bila momentalno uhapšena, sudski procesuirana, oštro kažnjena i zauvijek protjerana iz obrazovnog sistema, a kolege novinari bi spomenutu osobu označili kao „monstruma”. Danas se odgoju djece posvećuje pažnja kao nikada prije. Fizičko nasilje prema djeci je apsolutno zabranjeno. Djeca su postala „mamino i tatino zlato”, a cijelim spektrom zagarantiranih prava djeca se štite od svake neprilike, prljanja pa i najmanje povrede. Stoga, vrijeme provode između četiri zida, „zaštićeni” od svih nevolja koje ih mogu zadesiti i tako gube neophodne vještine koje se stiču druženjem.
Televizija: Iz pakla izašla
Naši domovi, naši stanovi se nisu mnogo promijenili posljednjih nekoliko decenija, osim dezena i stilova namještaja. No, jedan je uređaj evoluirao kao niti jedan drugi. Televizor je od neugledne drvene kutije postao dizajnerski komad namještaja, koji zauzima centralno mjesto u kući. Mali ekrani su danas mali samo kao fraza, jer su današnji TV uređaju itekako “narasli” i danas svako domaćinstvo koje iole drži do sebe ima najmanje jedan LCD ili Plazma TV. Slika na takvim uređajima je neusporedivo kvalitetnija nego na klasičnim CRT televizorima, koje je pregazilo vrijeme. TV program je, također, neusporediv s onim od prije tri decenije, kada je, bar na ovom prostorima, TV program emitiran na jednom ili dva kanala, s tek nekoliko minuta posvećenih djeci. Danas svako domaćinstvo koje drži do sebe ima, osim ultratankog modernog TV uređaja, i priključak na neku od kablovskih mreža, gdje moguće pratiti stotine TV kanala, među njima i desetke onih koji se nazivaju dječijim.
No, jesu li ti programi zaista primjereni djeci, ostaje upitno. Ono što se zna jeste da moderni crtići utječu na razvoj dječije psihe na bitno drugačiji način nego što su to činili crtani filmovi tokom pedesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Cjelokupni članak pročitajete u 903. broju magazina Azra