Čovjek koji je izgledom podsjećao na italijanskog nogometaša, potomak ugledne zlatarske porodice, vlasnik dviju fakultetskih diploma i triju firmi u tri različita grada, bio je momak kakvog bi svaka ovdašnja majka poželjela za zeta. Gospodin K. je bio slika i prilika onog tankog sloja ovdašnjih ljudi koji su jako dobro surfali na talasu poslijeratnog optimizma. Bio je čovjek koji je vjerovao u sebe, u svoju pamet i svojih deset prstiju, smatrajući da je vrijeme u kojem živimo zlatna šansa, a ne razlog za plakanje zbog zle sudbine. Sve mu je išlo od ruke, svaki posao, svaka investicija, svaki sastanak je završavao kako je zamislio. Činilo se da je Gospodin K. u svojoj 35. godini već ostvario svoj „bosanski san”. Samo mu se činilo, u šta će se ubrzo uvjeriti.
Negdje u jednoj od poslovnica njegove velike poslovne imperije, pojavila se Ona. Gospođica Ona, koja će kasnije na nikada razjašnjeni način postati Gospođa K., bila je sušta suprotnost svom poslodavcu. Rođena je i odrasla u kući izgrađenoj nelegalno, pored najvećeg i najpoznatijeg sarajevskog klizišta, od oca kojeg su zbog alkoholizma izbacili iz Željeznice. Ona nikada nije završila fakultet i nikada nije pročitala niti jednu iole ozbiljnu knjigu, no ipak je znala šta želi. Željela je njega, njegove automobile, njegov novac, njegove nekretnine i zlatni nakit iz njegove porodične zlatare… Imao je sve, samo mu je još trebala Ona… Žena njegovih snova bit će njegova noćna mora…
Oni koji su poznavali Gospodina K., dobro su znali koliko je taj bio predan poslu i koliko je bio svjestan važnosti odvajanja privatnog od poslovnog. Ali, mic po mic, korak po korak, Gospođica Ona krčila je put kroz hijerarhiju njegove firme, gazeći sve pred sobom i konačno došla do trona, do njegovog kreveta i titule Gazdarice. Gospodin K. je bio vrstan ekonomist i vrlo sposoban poslovni čovjek koji je u poslu mogao postići šta je želio, no godine napornog rada i ulaganja u posao nisu mu pružale priliku da upozna psihologiju polusvijeta u kojem je odrasla Gospođica Ona. Bio je u klopci iz koje nikada neće izaći. Bio je sretan kao malo dijete koje je dobilo svjetlucavu igračku i ne sluteći da je to početak kraja priče o uspješnom momku po imenu Gospodin K.
Vrlo brzo je preuzela sve konce u svoje ruke, sve tri firme. Gospodin K., čovjek s dva fakulteta, postao je tako vozač u vlastitoj firmi iz koje je njegova ružno izblajhana vjerenica uskoro istjerala i ekonomiste, dizajnere, novinare, sekretarice, fotografe, tehničare, koordinatore, menadžere, sve koji joj nisu bili po volji. Niko joj, zapravo, nije bio po volji.
Kada sam napuštao njihovu firmu, Gospodin K. i njegova vjerenica ostali su sjediti sami. Kancelarije su bile prazne i niko više nikada neće doći u njih raditi. Šta se dalje zbivalo s gospodinom K. i njegovom izblajhanom nesrećom, nije mi poznato, osim da je izgubio i rasprodao sve što je imao. Čuo sam da danas radi kao komercijalist u jednoj domaćoj, relativno skromnoj firmi. Sreo sam ga jednom u tramvaju, vraćao se s posla, supruzi koja je, u međuvremenu, završila fakultet. Bar tako Facebook kaže.