Ermin Bičakčić: Zbog jedne djevojke sam morao promijeniti broj telefona

Piše: Redakcija

Kada imaš samo dvadeset i tri godine i kada se tvojom fudbalskom čarolijom iz Slovačke bave svi ozbiljni društveno-politički analitičari, onda to mora biti velika stvar. Ermin Bičakić je jednim golom u dresu Fudbalske reprezentacije BiH ušao u društvo odabranih.

Zasluženo! O rođenom Zvorničaninu, izuzev da igra i živi u Njemačkoj, domaća javnost ne zna mnogo. Sportske minute su završene. Vrijeme je za one druge, u kojima Ermin govori o svojoj porodici, ljubavi prema Bosni, ali i, koliko god nevjerovatno zvučalo za jednog fudbalera, neobično velikoj strasti prema najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu – NBA…

Kome si posvetio go u Žilini?

– Svima, Bosni, timu… To je najveći doživljaj u mojoj karijeri. Roditelji su ponosni, utakmicu su gledali putem interneta u Njemačkoj, odmah sam ih kontaktirao, čim se meč završio.

Ko je najzaslužniji što danas nosiš dres Fudbalske reprezentacije BiH?

– Kada je riječ o Reprezentaciji, ta priča je počela već s U19 selekcijom. Fahrudin Abdulahović je vjerovao u mene, i u to da mogu igrati za nacionalni tim, i što se tiče papira potrudio se da se to sve završi. On, i moj menadžer Rusmir Džebić su najviše učinili da se taj dan desio i da sam obukao dres BiH.

Na velikim utakmicama, naročito kvalifikacionim, često se desi da na tribinama sjede skauti koji analiziraju igre pojedinih igrača. Je li u tvom slučaju nakon utakmice sa Slovačkom bilo ponuda da igraš za neki drugi tim, izvan Njemačke, naprimjer?

– Da budem iskren, ne obraćam pažnju na to, meni je drago da igram za našu državu. Na terenu sam da igram, a ne da se pokazujem nekome ko sjedi na tribinama. Zna se za svakog igrača, je li dobar ili nije. Kada u nacionalnom dresu ostavljam srce na terenu, onda ga ostavljam samo zbog Bosne.

Sve one bh. zastave na tvom Facebook profilu govore u prilog ovome o čemu pričaš sada…

– Rođen sam u Bosni, i to je prva i najvažnija stvar. Znamo sve šta nam se desilo tokom rata. Korijeni se nikad zaboraviti ne smiju. Moram se izviniti, moj bosanski nije najbolji, ali se trudim…

Bosanski ti je veoma dobar. Pričaj nam malo o svojoj porodici…

– Rođen sam u Zvorniku, mi smo inače iz Kozluka. Imam stariju sestru Emelu. S roditeljima, ocem Salkom i majkom Jasminom, živimo u Stuttgartu. Ja sam sada u Braunschweigu, ugovorom sam vezan za klub, tako da tu i živim.

Dolaziš iz dijela Bosne koji je početkom devedesetih najviše stradao. Jesi li izgubio neke članove porodice, bliže ili šire, tokom srpske agresije?

– Niko mi od familije, hvala Bogu, nije stradao. Odmah smo otišli iz Bosne, prvo u Austriju, a potom, u septembru 1993. godine, u Njemačku. S obzirom na to da su nam neki prijatelji živjeli u Njemačkoj, kontaktirali smo ih, i tako nas je put doveo do Stuttgarta. Sličnih priča kao što je moja, ima još, naravno.

Kada je riječ o muškim potomcima Bičakčića, jedinac si kod roditelja. Nepisano je pravilo da se kćerke više vezuju očeve, a sinovi za majke. Jesi li više mamin ili tatin sin?

– Ja sam mamin sin (smijeh). Mama je za mene zakon. Sve je kako ona kaže.

Bira li mama i djevojke?

– A ne. To nikako.

 Je li tačno da ti od fudbala više voliš košarku i da svaki godišnji odmor iskoristiš da iz Njemačke odeš u Ameriku, kako bi pratio NBA utakmice?

– Fudbal volim da igram, da gledam? To ne. Pitali su me neki ljudi da li pratim bosansku ligu. Ne pratim ni njemačku. Mislim, pogledam izuzetno važne utakmice, ali ove, redovne i baš sve…, ne. U fudbalu sam sav kada igram, međutim, slobodno vrijeme želim iskoristiti i za neke druge stvari. Zamisli sada, da ti cijeli dan radiš, i intervjuišeš ljude, i Istina je, idem u Ameriku, bio sam tamo na odmoru i gledao košarkaške utakmice. Omiljeni klub mi je “Miami Heat”. Imam sve njihove dresove i veliki sam fan njihove igre.
onda dođeš kući, pališ računar i nastavljaš raditi isti posao? Ž5 = Jesi li imao priliku upoznati nekog od igrača, možda LeBrona Jamesa?

– Za jednu njihovu utakmicu sam imao dobre karte, i želio sam da ga upoznam, međutim, bilo je nemoguće, jer je on odmah otišao. Ali, vjerujem da će biti prilike i za to. Valjda ću uspjeti u tome…
 Koliko je Monika Seleš voljela tenis, svjedoči i anegdota koju razni biografi prepričavaju, da je u rodnom Novom Sadu, na parkingu između auta vezala mrežu kako bi vježbala udarce i servise. Sjećaš li se ti nekih neobičnih anegdota iz mladosti kada si počinjao trenirati fudbal?

– Bilo mi je važno samo da je lopta uz mene, pucao sam gdje god sam stigao. Kredom sam na zidu crtao go. Sjećam se, naprimjer, tata mi kaže: “Sine, moraš malo ojačati i razviti se… uzmi ovo, stavi u torbu i trči”. Stavim kamenje u torbu i trčim. Najzanimljivije od svega je to što se on šalio, a ja sve to ozbiljno shvatio. Navečer, leđa me bole, mama došla s posla i pita: “Šta si to radio?” Ispričam joj, i onda belaj u kući… (smijeh). Anegdota je mnogo… Ali, evo danas imam 23 godine, i ako kažem da sve znam o fudbalu, ne znam, naravno. U godinama sam kada mogu učiti. Veliko zadovoljstvo mi je što mogu igrati s igračima kao što su Spahić, Džeko, Ibišević, Salihović…

Ti pripadaš generaciji devedesetih, prepoznaješ li u sebi više njemačke discipline, ili one bosanske opuštenosti, tipične za naš mentalitet?

– Što se tiče discipline, tu sam tipični Švabo. Mnogo sam poprimio odrastanjem ovdje. Ali, mentalitet je bosanski.

Jesi li se ičim drugim izuzev fudbalom želio baviti?

– Gdje god je tata igrao, mama je išla na utakmice. Sada da dođeš kod nas kući, iako otac još nije došao s posla, vidjela bi da mama već uključuje televizor i gleda fudbal. Ona zna sve o klubovima, i kako ko igra. Praktično sam se rodio kao fudbaler i gotovo da nisam ni imao šansu baviti se nečim drugim.

Pažnju ovdašnje javnosti privukao si i frizurom koju je jedno vrijeme imao David Beckham.

– Dok sam bio mlađi, iz kuće nikada nisam izlazio bez gela u kosi. Stalno sam pravio i vodio računa o frizuri. Mnogo djevojaka me pitalo može li mi pipnuti prstima kosu, ali to nikad, nijednoj nisam dao. To je možda nekome smiješno.

Spominješ djevojke, žensko srce više ne osvajaju rokeri već fudbaleri. Pribojavaš li se nekada da bi mogao biti uhvaćen u vezu iz interesa?

– To je teška tema. Mislim da se te stvari mogu primijetiti. Međutim, kada vidim neku djevojku, ona mi se svidi i ja joj priđem, u tom trenutku ne analiziram šta je njen interes. Je li ona tu zbog ovoga, ili onoga. Mene to ne zanima. S kojom ću završiti? Vjerovatno s onom koja mi je sudbinom određena.

Jesi li ikada i zbog jedne morao promijeniti broj telefona?

– Jednom samo. Meni nije problem kada me neko zove ili mi piše kome sam ja sam dao broj, ali da, naprimjer, sjedim sa svojim roditeljima i da mi stižu poruke, slike – ja sam ta i ta, dobila sam broj od toga i toga, javi se…, nema šanse da ja želim upoznati tu osobu. I tu nije stvar samo s djevojkama, mogu to biti i neki fanovi. Ali, da budem iskren, velikih problema u tom smislu nikad nisam imao. Na sebe ne gledam kao na nekog fudbalera, u smislu; sad sam ja poseban, neka zvijezda, ili nešto veće. Ako sam u nekom kafiću, volim se šaliti i družiti s ljudima. Upoznati se…, meni je i danas smiješno kada mi traže da im se potpišem. Pa, i ja sam čovjek isto kao i svi oni koji prate moju igru.

Ta priča s nasrtljivim djevojakama nalikuje onoj koju je prošao i mladi turski glumac (Cagatay Ulusoy), koji je na kraju s majkom morao i stan primijeniti. Međutim, zanima me nešto drugo, kako je uopće moguće da je jedan momak, mlad, zgodan, uspješan, popularan… sam?

– Dobro pitanje (smijeh). Ne znam. Ne mogu reći da biram previše, u smislu da želim perfektnu ženu, jer niko nije perfektan, nisam ni ja, nisi ni ti, nije niko. Ne tražim ja to. Ali, ne znam, trenutno je tako. Nisam upoznao onu za koju bih rekao – ovo bi moglo biti ozbiljno.

Postoji li ijedna poznata žena na svijetu s kojom bi volio otići na večeru? Pitam te ovo, kako bi slobodnim čitateljkama “Azre” otkrio koji tip žene ti je najprivlačniji.

– Moj tip žene je poput Megan Fox, ali ne mogu reći: volio bih s njom na večeru ili s nekom drugom. Svaka žena je na svoj način lijepa. Važno je veoma paše li mi njen karakter… Na kraju, ako mi je neka suđena, ona će na kraju i biti…

Znamo da znaš davati golove, ali znaš li šta skuhati?

– Uhhhh… slabo (smijeh). Mama mi tako dobro kuha, da se nikad nisam naučio kuhati sam sebi.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti