Haris Medunjanin će još neko vrijeme ostati u Turskoj. Iako je u „Gaziantepspor” došao iz Izraela kao posuđeni igrač, turski poslodavci, zadovoljni igrama bh. fudbalera (proglašen je najboljim igračem sezone), odlučili su sastaviti novi ugovor, i u dresu crveno-crnih, u Gaziantepu ga zadržati još tri godine.
Možda grad na jugu Turske, koji graniči sa Sirijom, i nema ritam lučke bosforske atrakcije, međutim, ima jedan poseban orijentalni šarm na koji se već navikao bh. reprezentativac. Sat i po je, mjereno vazdušnom linijom, udaljen od najvažnijeg kulturnog i trgovinskog centra (Istanbula) u gotovo 80-milionskoj Turskoj.
Intervju s Harisom smo dogovorili nekoliko sedmica prije njegovog dolaska u Sarajevo – na okupljanje Fudbalske reprezentacije BiH, koju 7. juna u Rigi očekuje važan kvalifikacioni susret s nacionalnom selekcijom Latvije.
Filozofija otočke igre, života i politike je ta da je protivnik uvijek najbolji kada ga poraziš. Jesmo li mi (Bosna) na dva ili više koraka od sambe u Brazilu?
– Moramo pobijediti u narednim utakmicama, ukoliko želimo u Brazil. Vrijeme je – kaže Haris na početku razgovora za naš magazin.
Osim da je jedan od naših ponajboljih veznjaka, o Harisu se malo toga zna izvan sportskih terena. Na promenadnim mjestima ga nema, kao što ga nikada, sve ove godine nije bilo, ni u jednoj fudbalskoj kuhinji bilo kojeg tipa…
– Mene to ne zanima. Stvarno. Svako ima svoju cijenu i neko bi nešto uradio za deset dolara, neko ne bi ni za milion. To je stvar karaktera. Tamo gdje jedem hljeb nikada ne bih izdao svoj tim i suigrače. Nikada!
Prija li ti popularnost?
– U životu sam naučio jednu stvar; oni koji su najviše nadmeni, da ne kažem oni koji se najviše prave da su neko i nešto, zapravo su i najmanje postigli u životu. Naravno, čovjek kada je mlađi mašta o tome da postane neko, ali je najvažnije biti sretan s onim što imaš. Ne doživljavam sebe kao zvijezdu. Ne volim da izlazim na takozvana „viđenija” mjesta… Niti volim da sam na kafama po cijeli dan… Kada sam u Sarajevu, najradije vrijeme provodim sa svojom familijom. Ovdje žive moja dva ujaka, tako da sam najčešće s njima i njihovim porodicama. U Holandiji imam petericu najboljih drugova s kojima se znam još iz školskih dana. Nijedan se ne bavi fudbalom, već rade skroz druge poslove.
Budući da imaš dvojno državljanstvo; holandsko i bosanskohercegovačko, jesi li razmišljao gdje ćeš živjeti kada završiš profesionalnu fudbalsku karijeru?
– Ne znam. Još je rano o tome govoriti. Kao fudbaler živim i dalje na svim stranama. Možda se vratim i ovdje da živim, ko zna… Možda nađem neku našu curu pa me ona povuče ovdje (smijeh).
S kakvim curama si dosad izlazio?
– Sa strankinjama.
Je li to bilo slučajno ili ti je, uistinu, bolje prijao drugi mentalitet?
– U Holandiji žive ljudi iz cijelog svijeta. Stopiš se u tu raznolikost i tako živiš život. Kao što sam već spomenuo, u Holandiji imam petericu prijatelja; dvojica su porijeklom iz Turske, jedan je iz Indonezije, drugi iz Maroka… Nijedan nije iz Bosne. Normalno je onda i da s vremenom uspostavljaš kontakt i s djevojkama koje su najčešće u tvojoj blizini.
Uz uspješnu sportsku karijeru neminovno dolaze i žene. Razne žene. Predstavlja li ti nekada poteškoću što su ti možda mnoge od njih i lako dostupne?
– Lakše uspostavljaš kontakt. To je sve. Ali, s vremenom i to postane nezanimljivo.
Kakve kvalitete cijeniš kod žene?
– Svi mi volimo drugačije stvari. Neko, naprimjer, voli da mu žena sjedi kući, da obavlja kućanske poslove, brine se o djeci… I, to je posao, i to veliki i odgovorni posao. Naročito odgoj djece. Po mom sudu, uvijek je dobro imati ženu koja je postigla nešto u životu… Volim samostalne žene. Žene sa stavom, karijerom… Više bih volio imati ženu koja je, naprimjer, moćnija od mene… Zašto da ne?
Šta jednu ženu čini moćnom?
– Njena neovisnost. Kada na tebe gleda na način: Ok, sve je to fino, ali ja mogu sve sama i bez tebe… Tu sam, jer želim muškarca (smijeh). Šalim se malo. Ali, da, volim neovisne žene.
Kako odlučuješ koja će biti ozbiljna veza, a koja samo zabava?
– Koliko god je važan fizički izgled pri prvom susretu, on naravno nije presudan, jer osobu moraš upoznati i kroz druge, važnije stvari, bitna mi je, između ostalog, i ta pristojnost u načinu na koji se oblači, naprimjer. Nikada nisam tražio cure, nisam taj tip. Ako se dogodi klik među nama ok, ako ne…
Koje žene su najljepše?
– Ne pravim selekciju u tom smislu. Svugdje ima lijepih žena. Kao što sam rekao, nije sve u fizičkom izgledu…
Misliš li da si u životu doživio svoju najveću ljubav?
– Nisam. Dok sam igrao u Izraelu, imao sam djevojku s kojom sam u vezi bio dvije godine. Ona je bila Izraelka. Bila je moj iskreni prijatelj, kao što sam i ja njoj. Zapravo, bili smo jedno drugom podrška u svemu. Volio sam je. Međutim, kada čovjek počne ozbiljnije razmišljati o životu, shvata da je u toj priči i mnogo prepreka. Ona je jevrejka, ja musliman, ona priča drugi jezik, ja opet drugi, pitaš se kako ćete djecu odgajati, u kojoj kulturi, na kojem jeziku, u kojoj vjeri… Sve su to pitanja koja čovjeku prolaze kroz glavu… Nakon šest mjeseci sam želio prekinuti vezu, jer nisam želio biti nepošten i nepotrebno zavlačiti nekoga.
Međutim, zaljubili smo se. Nakon dvije godine smo, ipak, prekinuli. Bilo mi je teško, jer nikada u životu nisam upoznao takvu curu i tako dobrog čovjeka kakav je ona bila. Nikada se nismo posvađali. Našli smo se… Ona je znala kako da se ponaša, ako sam, naprimjer, ljut ili nervozan kada izgubim utakmicu. Imaš neke cure koje hoće za svaku sitnicu da se svađaju, meni je to dosadno. Traže probleme gdje ih nema. Nemam živaca za takve odnose…
Ljubav sigurno nije bila razlog što si iz Izraela došao u Tursku?
– Posljednjih deset utakmica u Španiji sam imao probleme s navijačima. Zbog loših rezultata igrači su, naravno, bili krivi. Počeli su pisati laži o meni i otišao sam u Izrael. Planirao sam ostati godinu, samo da igram, da budem u formi kako bih se ponovo prodao i došao u neki evropski klub, međutim, kada je došlo vrijeme da se prodam, oni su povećali cijenu… Na kraju sam ostao dvije godine. To mi je bio najteži period u karijeri. Mnogo puta sam razmišljao da ostavim ugovor i da odem odatle…
A, onda dolazi spasonosni poziv iz “Gaziantepa”?
– Senijad Ibričić je tamo igrao. Pozvao me je njegov menadžer i rekao mi: Oni hoće da te dovedu ovdje, želiš li? Rekao sam: Naravno, samo da idem iz Izraela. Nije važno gdje. Potpisao sam na jednu godinu. Bogu hvala, u Turskoj je sezona bila super, odigrao sam gotovo sve utakmice. Najvažnije mi je što sam se u potpunosti vratio u formu…
Živio si u raznim zemljama, od Španije, Izraela, Turske, međutim, adresa tvoje porodice je u Holandiji.
– Kao izbjeglica sam otišao iz Sarajeva. Imao sam sedam godina, a sestra pet. Prvo smo došli u Dansku, smjestili su nas u barake, izbjeglička naselja… Nakon dvije godine, daidža, koji je u međuvremenu došao u Holandiju, pozvao nas je da dođemo tamo. Došli smo, izborili se za status, kasnije i pasoš.
Dakle, majka, žena sa dvoje male djece, sama, bez muža (poginuo,op.a), u stranoj je zemlji, ne zna jezik… I više nego teško bi joj bilo taman da je ostala u Bosni.
– Da, ona je za mene bila i otac i majka. Izuzetno je jaka žena. Čvrsta ruka. Sve što sam danas ja, zahvaljujem isključivo njoj. Nikada nas nije zamarala problemima, ni mene ni sestru, već nas je pustila da djetinjstvo proživimo bezbrižno. Na tome sam joj najviše zahvalan.
Radi li majka i danas tamo?
– Da, ona je u Sarajevu bila medicinska sestra. Uvijek je radila. Sada se zaposlila u Holandiji, radi isti posao. Sestra, također, završava univerzitet, radi…
Koji jezik se govorio u tvojoj kući?
– Bosanski u kući. Sa sestrom govorim pola naš pola holandski.
Koliko jezika govoriš?
– Španski, holandski, engleski, njemački razumijem, sličan je holandskom…
Jesi li ikada razmišljao da u životu radiš nešto drugo osim fudbala?
– Da nisam postao fudbaler, stvarno ne znam čime bih se bavio. Međutim, koliko god volim sport, sumnjam da ću nakon profesionalne igračke karijere ostati u fudbalu. Možda bih radio jedino s djecom.
Vrijeme je planiranja odmora. Gdje ćeš provesti ljetnu pauzu ove godine?
– S drugovima planiram ići u Marakeš u Maroko.
Je li brada dio imidža ili…?
– Ne. Uvijek sam volio bradu. Često mijenjam friziru, šišam se naćelavo, nekad sam obrijan, nekad ne… Ne predstavljaju meni te promjene nešto…
[nggallery id=482]