IntervjuNovosti

Asmir Begović: Kada sam prvi put vidio Nicolle znao sam da je mnogo toga među nama moguće

Prošlu godinu Asmir Begović će pamtiti po lijepom. U nekoliko navrata je u Engleskoj proglašen najboljim golmanom, potom uvršten na listu idealnih jedanaest igrača, a cijelu priču na kraju su zaokružili Amerikaci, nazvavši Begovića kamenim zidom odbrane “Stoke Cityja”.

– Sve ovo ne znači mnogo, ukoliko se dobre igre ne nastave i u 2013. godini. Ali, da, bila je ovo jedna od najboljih godina što se tiče karijere. Privatno sam jako sretan, svi smo zdravi i meni je to već mnogo – kaže Begović u prvom ovogodišnjem intervjuu za magazin “Azra”.

Tek se bio vratio iz Londona. Engleska prijestolnica je, kaže, magična i puna blještavila krajem godine, ali, on ipak radno ispraća staru i dočekuje novu godinu.

– Jeste li barem mogli birati neko bolje zanimanje, koje Vas u ovo praznično vrijeme neće odvajati od porodice, supruge Nicolle i kćerkice Taylor – pitam ga.

– Ah, da sam znao…(smijeh). U Engleskoj je takva tradicija, utakmice se igraju već 1. januara. Trideset i prvog smo u hotelu i na pripremama. Nema pauze – govori.

Za Vas tvrde da ste u ovom trenutku najbolji golman u Engleskoj. Prija li Vam to?

– Kako ne. Prija, naravno. Ali, ja također znam da, kako imaš dobre, da će tako isto možda biti i loših trenutaka. Treba se držati sredine. Ne radovati se mnogo kada je sve super, niti tugovati mnogo ako ne ide sve kako ste zamislili u glavi. To je moja filozofija. U svakom slučaju, treba pozitivno razmišljati.

Gdje živite s porodicom?

– Između Berminghema i Manchestera. Mi smo deset, petnaest minuta od grada. Supruga se bavi jahanjem, uklopili smo se ovdje, lijepi se osjećamo, imamo prijatelje.

Je li to znači da adresu ne biste mijenjali ni da Vas eventualno pozovu da branite u Italiji?

– Prija mi Engleska. Teško bih se preseljavao negdje drugo. I kada bih mijenjao klub, ostao bih ovdje. A, ako se mora u inozemstvo, mora, ali opet bih se volio vratiti i živjeti ovdje.

Na koji način je supruga uključena u Vašu karijeru. Ima žena koje kažu: “To je tvoj posao i ja se ne miješam u odluke”, dok ima i onih bez kojih se nijedna važna odluka ne može donijeti?

– Sve zajedno dogovaramo. To je normalno kada imaš familiju. Bitno mi je da su sretni supruga i moje dijete. Ne bih nikada odlučio nešto što meni naprimjer odgovara, a da se familija nikako ne može uklopiti u to. Ako ćemo nešto raditi, onda ćemo svi biti uključeni u to, ili nećemo nikako.

Gdje su Vam roditelji?

– U Njemačkoj. U Heilbronnu kraj Stuttgarta. Vratili su se tamo gdje sam prije živio kada sam došao iz Bosne.

Spominjete odlazak iz Bosne. Peti rođendan niste proslavili u rodnom Trebinju već u izbjeglištvu u Makedoniji, potom ste živjeli u Turskoj, Njemačkoj, Edmontonu u Kanadi gdje Vas je otac Amir, prijeratni čuvar mreže “Leotara” i učio kako se postaje golman. Dakle, djetinjstvo su obilježili koferi, i život na različitim adresama. Koliko su sve te selidbe
utjecale na vaše sazrijevanje?

– Ovakve situacije vas očvrsnu, postanete zreliji, ali imao sam sreću da je uz mene uvijek bila i porodica. Gdje god smo išli, bili smo zajedno. Meni je to i pomoglo, naučio sam mnogo. I, kada smo se selili uvijek sam se znao snaći u novoj sredini. Stekao sam mnogo prijatelja u Njemačkoj, Kanadi, i danas kontaktiram s njima. Adrese su se mijenjale, ali ne i prijatelji. Oni su ostali za cijeli život.

Kakve emocije osjećate kada neko spomene Trebinje?

– Još jedino tetka jedna živi dole. U kontaktu smo. Trebinje mi je bitno, bez obzira na to što dvadeset godina ne živim tamo. Dole sam se rodio i to niko ne može promijeniti. Ono je uvijek blizu moga srca i uvijek me zanima šta se dešava dole. Iz Trebinja sam krenuo u svijet.

 O supruzi Nicolle jako malo znamo…

– Rođena je u Americi. Nakon deset godina života s roditeljima se preselila u Englesku i tu je već 17 godina. U Engleskoj joj je rođena majka. Upoznali smo se prije šest godina, i od tada smo zajedno. Ona mi je mnogo pomogla u karijeri, uvijek je bila uz mene. Nicolle ima svoje interese, karijeru…Bavi se jahanjem, odnosno dresurom konja, i ima velike ambicije.

U jednom trenutku je morala odlučiti da li će studirati ili nastaviti s jahanjem. U međuvremenu smo se upoznali, dobili dijete, i onda se situacija promijenila.

Kad ste znali da će ona biti Vaša supruga. Jeste li to mogli reći već pri prvom susretu?

– Svako laže kada kaže: Znao sam ovo ili ono, jer takve stvari nikad ne znaš u životu. To znaš kako vrijeme prolazi. Ali, možeš znati osjećaš li nešto posebno prema osobi koju si upoznao. Baš to nešto posebno sam osjetio kada sam prvi put vidio Nicolle. Odmah smo se povezali. Nakon prvog izlaska sam znao da je mnogo toga moguće među nama.

Gdje ste se upoznali?

– U Portsmuthu. S prijateljem sam se dogovorio da izađemo u jedan kafić na piće. Tu sam vidio Nicolle. Sve dalje je historija…

Šta je Nicolle naučila o Bosni?

– Bila je u Bosni nekoliko puta. Lijepo joj je uvijek bilo. Probala je da uči bosanski jezik, ali ide teško. Međutim, razumijem kako joj je, jer kada jezik ne koristiš često, onda je i učenje teže. Međutim, mnoge bosanske riječi razumije.

Vaš radni tempo je težak, Engleska prva liga je prezahtjevna…, na koji način pravite balans kada je riječ o privatnom životu? Da li Vaša porodica ikada trpi zbog fudbala?

– Istina, karijera jeste zahtjevna, teško mi padaju dani kada trebam ostaviti porodicu. Ali, kad sam kući ja sam onda samo njihov. Ovdje je naporno, nema mnogo pauza, stalno su utakmice. Međutim, navikli smo se, posao je posao, i kada imamo slobodnog vremena stalno smo zajedno. Kada me je upoznala supruga je znala da živim za fudbal.

Jeste li Vi u znak kompromisa onda naučili jahat konje?

– Ne, nisam ni sjeo na konja (smijeh). Imam respekt prema supruzi i onome kako ona dresira te životinje, to je ekstra. Naročito se to može vidjeti kada nastupaju na olimpijadi i takmičenjima. Ne znam je li to strah, ali nisam jahao. Kada se karijera završi, vidjet ćemo. Možda se okušam.

Na koji način učestvujete u odgoju kćerke Taylor?

– Taylor ima tri godine. Kada sam kući brinem se o njoj. Pravim jelo, kupam je, ispraćam na spavanje. U potpunosti sam uključen u njen odgoj. To mi je super odmak od fudbala. Divno se osjećam kada sam s kćerkicom. Razumijemo se nas dvoje. Drago mi je da imam jednu curu, jer sam odrastao sa dvojicom braće. Kod mene su uvijek u kući bili muškarci. Ovo je prava promjena. Naprimjer, subotom ujutro je vodimo na časove baleta, i to mi je divna stvar, divno iskustvo, koje nikad prije nisam doživio.

Kako Vam je u Fudbalskoj reprezentaciji BiH. Mogu da čitam da ste i u državnom timu postali nezamjenjiva karika?

– Ljubav prema Bosni je uvijek bila. I kada nisam branio, baš kao i danas kada branim. U početku mi se bilo teško uklopiti u ekipu, bio sam mlad, jezik nisam dobro znao…Sada je već drugačije i mnogo lakše. Bosanski mi je puno bolji, čak se uklapam i u šalu sa drugim igračima. Reprezentacija je velika stvar, i igra na nivou kakav ona pruža, mnogo mi je pomogla u fudbalskoj karijeri. Sretan sam u državnom dresu.

 Gdje se vidite nakon Engleske?

– Vrlo teško pitanje. Uvijek sam sanjao da igram za “Bayern”. Jedan od ciljeva bi mi možda bio da odigram nekoliko sezona u Njemačkoj, jer sam pratio tu ligu. Međutim, ja sam deset godina i u najboljoju ligi na svijetu, u Engleskoj, i to je također teško napustiti.

Cristiano Ronaldo je izrazio želju da se iz “Real Madrida” vrati u “Manchester United”. Šta bi njegov povratak značio za premiership?

– Pa, on je jedan od najboljih igrača svijeta. Značio bi mnogo, naravno. Možda kada si u Engleskoj ne razumiješ tu ljubav prema ovoj igri i navijanje, ali kada odeš u drugu zemlju, tada su ti stvari jasnije. Ronaldo je otišao u Madrid i vidio je šta je ostavio. Kao što rekoh, teško je iz Engleske otići bilo gdje drugo.

Da li biste Vi mogli odbraniti treći gol Zlatana Ibrahimovića kojeg je u dresu Švedske fudbalske reprezentacije dao Engleskoj?

– (smijeh)…Dobro, to se ne zna. Takav gol se više neće ponoviti, a ako to nekome i uspije, onda mu svaka čast. To je teško odbraniti. Kada bi se ponovo desila ista situacija drugačije bi se sigurno i branilo.

Kada biste mogli usvojiti jednu vještinu od nekog kolege golmana, čija bi to bila?

– Kada sam bio mlađi onda sam gledao druge golmane i analizrao kako da unaprijedim svoje vještine…, ali danas je situacija drugačija. Treba biti svoj. Jer, na kraju dana vi ipak imate samo svoj stil. Uradi kako misliš da je najbolje i onda gledaj šta se tu može popraviti.To je moje mišljenje i govorim ga sa najvećim respektom prema svim svojim kolegama golmanima.

Za one koji nemaju priliku vidjeti Vaš svijet i način života, otkrijte mi, ima li u Vašoj svakodnevici privatnih aviona, jahti, gala zabava? Kako živite?

– Skroz normalno, bez mnogo stvari koje sada spominjete. Volim da živim bez puno problema, bez puno atrakcija, volim da budem sa normalnim svijetom. Nekada se možeš uklopiti i u ovaj drugi svijet, koji nije realan, ali šta ćeš kada prestaneš se baviti fudbalom? Svako jutro volim prošetati po gradu, popiti kafu, dakle, ništa posebno…

Šta svojim navijačima želite poručiti?

– Želim im sretnu Novu godinu. Hvala im za podršku koju mi daju sve ove godine, mnogo mi znači. Volim ih, kao što i oni vole mene. I želim da se naša ljubav nastavi i u godinama koje su pred nama.