Dugo vremena je prošlo otkako je Ljubiša Samardžić posljednji put govorio za “Azru”. Dobrog povoda za intervju je uvijek bilo, ali nije bilo i prilike da se sretnemo svaki put kad bi dolazio u Sarajevo. Prošle sedmice nismo propustili priliku. Našli smo se na istom mjestu – sivoj zgradi Državne televizije, gdje je bio jedan od učesnika BHRT-ove humanitarne akcije “Ljudi ljudima, pozovi i pomozi”.
– Sutra ćemo se vidjeti i razgovarati, ali imam jedan uslov. Molim vas da razgovor počnemo na groblju Lav, gdje je sahranjen Šiba Krvavac – kazao nam je.
Prijedlog je odličan, i razumijemo Ljubišinu potrebu da ovog puta naša priča krene od Krvavca. Osim što su sarađivali, dugo su, sve do Šibine smrti, bili i prijatelji. Ovo je bio njegov način da oda počast velikom reditelju.
– Devet godina nisam bio ovdje. Divim se ovom čovjeku, smatram da je on hrast kompletne bh. kinematografije, i ne samo bh., već i svih ljudi koji ga znaju i koji ga poštuju – kaže Samardžić dok stoji pored Šibinog nadgrobnog spomenika.
Često, kaže, razmišlja o njemu….
– Sijaset puta kada se sjetim njegove dobrote uhvati me nostalgija. On je bio čovjek koji mrava nije zgazio, čestit, pošten, a uz sve to imao je nepatvoren šarm i inteligenciju. Mali broj ljudi zna da je on pročitao mnogo knjiga, da je bio vrlo obrazovan, da je znao sjajnu literaturu.
O čemu ste najčešće razgovarali?
– U “Evropi” je imao svoj sto, i kad god je s nama bio Paja Vujisić, tema za razgovor je bila literatura. Vrlo često smo se sporili, ja sam imao svoju viziju, mlađu, možda malo drskiju, opirao sam se njihovim prijedlozima.
Željeli su me ubijediti da je “Travnička hronika” slabija od Andrićevog prethodnog romana, a ja tvrdim da je “Travnička hronika” jedan od najljepših romana.
Uvijek je veličao to da su Andrić i Selimović stubovi kompletne kulture, ne samo BiH nego civilizacije. Jednom riječju, bila je velika sreća što sam ga upoznao, jedna velika sreća što mi je bio prisan prijatelj.
Sjećam se 1985. godine, supruga i ja smo s malom djecom vozom krenuli za Sarajevo, odnosno Jahorinu. Šiba nas je dočekao i odvezao do “Vučka”, a onda nam je rekao: “Ostavljam vam svoje auto, a po mene će doći prijatelj”. Uistinu mi mnogo znači što smo danas baš ovdje.
Oni koji nisu morali ni sresti Krvavca znaju da je imao srčanih problema, da je bolovao od dijabetesa, da opkoljeno Sarajevo, iako je imao priliku za to, nije želio napustiti, no šta o Krvavcu znate Vi, koji ste s njim sarađivali, a na koncu i bili prijatelji? Kad ste zadnji put razgovarali?
– Mislim da je bilo nekoliko dana prije njegovog odlaska. Nekoliko puta smo prije toga razgovarali, pokušao sam svim silama da ga izvučem iz Sarajeva, imao sam čak i kopču za to, bio sam spreman da dođem s jednim autobusom koji je izvozio ljude iz Sarajeva, tog tužnog Sarajeva koje je bilo u podrumima bez struje, hljeba, ičega, i jednog trenutka sam ga zvao telefonom i rekao mu: “Slušaj Šiba, spreman sam da dođem i da te izvučem iz bolnice”. On mi je samo rekao jednu rečenicu: “Nikada ja Ljubiša neću ostaviti svoj narod. Ostat ću s njim do kraja”. Suznih očiju sam spustio slušalicu, i upamtio sam samo tu njegovu misao.
Evo i danas stojim pred ovim čovjekom s mnogo poštovanja, koji je udahnuo čovječnost i u meni.
Bili ste među prvim glumcima iz Srbije koji su nakon strašnih dešavanja 1992.-1995., došli raditi u Sarajevo. Pripadate svim sredinama: Skoplju, Beogradu, Zagrebu, Puli, Berlinu…, ali jedan poseban odnos imate prema Bosni. Zbog čega?
– Bosna mi je otkrila svoje čari, a te čari sam spoznao u susretu s ljudima, koji su, bez obzira na vjeru i naciju, disali kao jedno. Najbolje od Tita sigurno je to što je Staljinu, tih četrdesetih, kada je narod bio na krilima pobjede nad fašizmom, rekao: “Ne!” Tog trenutka hemisfera se poljulala, Amerikaci su tajno sjeli s nekim ljudima iz Titovog štaba, htjeli su donirati nekih 25 milijardi dolara za pet godina, za to vrijeme počela se graditi zemlja, krenule su radne akcije, rađalo se bratstvo i jedinstvo… Ta harmonija, sklad i ta neka neviđena simbioza prijateljstva za mene su bile najveće svetkovine. A, Sarajevo i Bosna su prednjačili u svemu tome.
Oni su beskrajno primali svakog umjetnika, svakog koji je nešto vrijedio i koji nije u sebi nosio ono neprijatno, otpor, prepotenciju, neku superiornost, naprotiv, Sarajevo je mili grad i veoma često kad razgovaram sa suprugom, ona mi kaže: “Najdraže mi je Sarajevo”. Ona je bila u drugom stanju kad sam radio “Diverzante”.
Bila je smještena u “Evropi”. A, tu, u predivnom separeu Šiba je imao svoj sto, za kojim je znao sjediti i Murat Kusturica, njegov veliki prijatelj. Pričali smo o svemu i svačemu, vladali su harmonija i prijateljstvo. Danas ovdje nisam došao da bih eventualno opravdao svoj etički stav, došao sam da ovim ljudima iskreno kažem: “Ja sam vaš, i uz vas sam”.
U periodu od 1992. do 1995. godine, odbili ste biti dijelom politike, čak ste odbili poslati sina u vojsku. Ne želim govoriti o njemu, ali želim porediti Vaš i njegov primjer; Emir Kusturica je (evo kroz prisjećanje o Šibi, prisjećamo se i njegovog oca Murata), kao sjajan reditelj, ipak, izabrao u tom periodu biti dijelom politike i komentirati određene političke događaje, dok ste Vi izabrali ostati umjetnik i stvarati filmove. Jesu li u tom periodu bili jaki pritisci na Vas, u smislu da ste se morali opredijeliti na jednu ili drugu stranu?
– Pritisaka je bilo, ali niko nije mogao da me slomi. Imam svoju životnu filozofiju, imam svoju samostalnost, svoje razmišljanje… Suština je samo u ovome: rudarsko sam dijete i ja znam šta je sirotinja, a sirotinja nije neko zlo, sirotinja te tjera da radiš, a kad radiš, ti onda živiš. Tako da sam ja shvatio da treba pobjeći od bilo kakvih premisa mog ulaska u neku od partija.
Politika me nije zanimala, ali me zanimala sudbina čovjeka i ljudi na ovim prostorima. I najljepša stranica života je u tome što sam sačuvao dostojanstvo.
Da zaključim, svako nosi svoj krst. Murat Kusturica je bio jedan mio čovjek koga sam upoznao, sina mu zaista i ne znam dobro, možda sam ga vidio jednom, dva puta u životu. U svakom slučaju, i on nosi svoj krst, i nosi svoj politički kredo.
Smatram da su njegova prva dva djela “Sjećaš li se Doli Bel” i “Otac na službenom putu” (mislim da je i Underground bio dobar), vrhunska ostvarenja. A, on njih nije napravio ni u kakvoj Srbiji već Bosni. Da ne pričam više o njemu, mislim da je on čovjek koji ne dodiruje moj svijet, ali u svakom slučaju ima moje poštovanje, jer napravio je djela koja su ga krasila i koja ga krase.
Druga stvar za koju mislim da je moj životni kredo jeste ta da sam se bavio filmom prvenstveno zbog toga što su jednog dana mog sina htjeli da odvedu na front.
Godine 1991. dva vojna policajca zakucala su na vrata moje kuće i tražila po svaku cijenu da moj sin izađe i da ga odvedu na vojni front, izašao sam i rekao: “Molim vas, vratite se u vojni odsjek, i obavijestite Ljubišu Kovačevića, mog imenjaka, da ću sutra doći kod njega da mu ja saopštim zašto ne dam svog sina”.
Došao sam sutradan kod njega i rekao mu: “Briši mi sina sa spiska kako znaš i umiješ, ako ga ne izbrišeš, mnogo štošta će biti loše između mene i tebe”. On ga je definitivno ostavio sa strane i nikad ga nije pozvao u vojsku. Sin i ja smo sjeli i razgovarali o tome šta učiniti u ovom trenutku, čime se baviti, kojim putem krenuti, jer bilo je to veliko iskušenje, velika drama, i onda smo odlučili definitivno da napravimo producenstku kuću, u kojoj će on biti izvršni producent, pogotovo jer je završio spoljnu trgovinu, dok ću ja za stvaranje filmova koristiti svoj autoritet i ugled koji imam u zemljama bivše Jugoslavije i Regije, misleći na Bugarsku, Mađarsku, Rumuniju.
I, krenuli smo s filmovima. Prvi je bio “Policajac s Petlovog brda”, jedna benigna komedija, ali vrlo uspješna, poslije smo napravili seriju, i onda smo se počeli baviti temama koje mene peku, to su Kninski problem, problem Vukovara, Stršljen o albanskoj mafiji…
Duže od četrdeset godina volite jednu ženu – suprugu Mirjanu. Uporno prkosite poraznim statistikama prema kojima brak puca i prije nego što se otplate krediti za vjenčanje. Šta je uz ljubav i poštivanje partnera još ključno da bi tako dugo trajao jedan brak?
– Supruga i ja smo iz dvije različite porodice; ona je iz intelektualne porodice, protojereja Sremsko-mitrovačke crkve, a ja iz rudarske porodice. Nosim jednu, vjerovatno pagansku životnu filozofiju – da treba poštovati svakog čovjeka, i da istovremeno treba poštovati hljeb, vjerujući da je hljeb suština života. Znači, kad dobiješ mogućnost da zaradiš hljeb, onda ga treba čestito i zaraditi. Ista teza postoji i kod supruge.
Nekako smo se sudarili. Ona smatra da čestitost u poslu, čestitost u prijateljstvu, čestitost u prilasku svakom čoveku, pomoć kad god je moguće i potrebno, gradi unutrašnji mir. A unutrašnji mir je, vjerujte mi, najvažnija stvar. Zahvaljujući mojoj Miri i našoj ljubavi, napravili smo jednu malu poslovnu imperiju, produkcijsku kuću “Cinema Design” iz koje su izašli 16 igranih filmova i tri TV serije. A, prvi put sam je vidio kao djevojčicu, imala je 17,18 godina. Bila je prelijepa.