Nedavno realizirana emisija BHRT-a “Ljudi ljudima – pozovi i pomozi” u naš glavni grad dovela je estradnu umjetnicu Nedu Ukraden. Neda je, tako, nakon duže od 20 godina zapjevala na Državnoj televiziji, te, kako kaže, bila sretna što je svojim učestvovanjem u ovoj emisiji koliko-toliko mogla pomoći unesrećenom narodu. Bila je to prilika da se s ovom rođenom Sarajkom prisjetimo početaka njene karijere, starih prijateljstava, onoga što je trenutno čini najsretnijom ženom na svijetu, te razgovaramo o novim projektima.
Bez predomišljanja ste se odazvali pozivu BHRT-a. Šta su Vas pitali ljudi koji su Vas zvali?
– Veliki broj ljudi javio se iz Sarajeva, Zenice, Mostara, Čapljine, Tuzle, Livna, Gornjeg Vakufa, Travnika, Gradačca… Bilo mi je drago što mi se javila moja školska drugarica iz osnovne škole. Jedinu sliku koju imam iz cjelokupnog osmogodišnjeg školovanja upravo je slika s njom i s našim učiteljem Nusretom. I kad me nazvala, baš sam se obradovala. I ona živi u Sarajevu, a njena kćerka bavi se pjevanjem. Nismo se nikad čule tokom svih ovih godina i ovo je baš divna slučajnost.
Vi ste sve vrijeme bili uključeni u humanitarne akcije otkako su se desile poplave. Je li humanost nešto s čim se čovjek rađa ili…?
– Ne hvalim se, ali imam mnogo povelja, zahvalnica i priznanja za humanitarni rad. Još 1991. godine sam u Sarajevu dobila nagradu kao najpopularnija Sarajka upravo zahvaljujući humanitarnom radu. Ljudi su prepoznali tu crtu humanosti koju nosim u sebi. Potekla sam iz takve porodice koja mi je to usadila. Ljudi koji se bave javnim poslom jako puno duguju ovom narodu, jer nas je narod stvorio. I naša je dužnost i moralna obaveza da se tom narodu pomogne i pritekne u pomoć. Ovo je još jednom pokazalo koliko smo upućeni jedni na druge i koliko smo jedni drugima potrebni. Jedino tako možemo prevazići sve poteškoće. Sad je strašno surovo vrijeme. Nekad si mogao s jednim patikama proći cijelo školovanje. Ja sam, naprimjer, imala jednu kecelju i jedan mantil. Ali, sad ne može. Sve je strogo. Ako jedno dijete ima bolje patike od drugog, ono postaje istraumirano i iskompleksirano. Taj svijet materijalnih dobara koji se nametnuo kao imperativ jeste nešto što će, vjerovatno, pogoditi ove ljude koji su sve izgubili. Surovo je jer treba dalje živjeti. Potrebe su velike i treba reagirati.
Kako, onda, uopće u današnje vrijeme odgajati djecu? Kako Vi odgajate svoje troje unuka?
– Odgajat ću ih onako kako sam i odgajala svoju kćerku, da moraju biti zahvalni na svakom dobru koje imaju. Da budu skromni i da budu radni. Ali, takvi su mi zet i kćerka i mislim da će to biti djeca koja će znati cijeniti moj trud, odnosno ono što im je baka stekla i dala.
Večeras ste u Sarajevu sreli neke prijatelje koje niste vidjeli dugo vremena. Kako je to sve utjecalo na Vas?
– Znate kako, kad me ljudi pitaju što sam otišla iz Sarajeva i gdje sam, mislim da, nekako, svi griješe. Mi jesmo, možda, trenutno na nekoj drugoj adresi. Ali, oni koji su potekli odavde, koji su poput mene počeli karijeru ovdje, rodili se, zasnovali porodicu, ostvarili prve uspjehe, zapravo su uvijek u Sarajevu. I gdje god da sam, ja sam ovdje. Imamo mi svoju ekipu i u Beogradu i u Zagrebu. Ta prijateljstva traju godinama i ne može ih ništa promijeniti.
Za Bosance je specifično i to da se ne mijenjaju ma gdje da odu živjeti. Jesu li neke bosanske osobine i kod Vas s godinama postale izraženije?
– Bosna je imala nešto što nije nijedan drugi dio Jugoslavije nije, a nju sam proputovala uzduž i poprijeko. Odlično sam je poznavala, pjevajući duže od 40 godina. Imala sam sreću da imam jugoslavensku popularnost. Ali, Bosna je imala taj neki amalgam, spoj svega najljepšeg što je od svih naroda i kultura na ovim podnebljima bilo i to je ono što je Bosnu izdvajalo. Meni je jedino lijepo čuti kad Bosanac pjeva sevdalinku. Nigdje se tako ne nasmijem nego kad čujem taj govor, način razmišljanja, metafore koje Bosanci prave. Mislim da sam i ja to zadržala u sebi. I kad hoću da se zezam i našalim, onda to radim na tipični bosanski način. Spomenula sam sevdalinke i planiram snimiti četiri sevdalinke s horom Isa-beg iz Novog Pazara, krasnim horom koji pjeva ilahije i kaside. To mi je baš velika želja.
Koje sevdalinke uvijek pjevate za svoju dušu?
– Moj dilbere, Snijeg pade na behar na voće, Sve behara i sve cvjeta, Zvijezda tjera mjeseca, Sejdefu majka buđaše…To su neke lijepe pjesme koje uvijek zapjevam.
Duže od 40 godina egzistirate na sceni, što jeste veliki uspjeh. U čemu je Vaša tajna?
– Sad su neka druga vremena i što je nekad, u počecima moje karijere bilo minus, ovim današnjim početnicima je plus. Danas se muzika više gleda nego što se sluša. Sve se gleda kroz novac i marketing. Moj recept za dugotrajnost na sceni je dobra pjesma. Bez toga ne znam šta bih radila. Tu ne pomažu ni duge noge ni kratka suknja. Ako nemate dobru pjesmu, džaba sve. Ali, čovjek mora voditi računa o izgledu, biti u kondiciji. Utakmice su danas surovije. Sad je sve na izvolite. Utakmicu morate voditi s mnogo mlađim i zgodnijim djevojkama i mladićima. Ali, eto, izborila sam se za svoje mjesto dobrim pjesmama i profesionalnim odnosom prema poslu, publici i saradnicima.
Jeste li ikada morali praviti kompromise kada je riječ o karijeri?
– Nema toga ko nije omanuo u nečemu barem jednom u životu. Nekad vam izbor pjesama pravi glavni kompozitor, nekada producent, nekad se ponesete tim da je neko hitmejker pa želite njegovu pjesmu. Bilo je tu uvijek traženja. Kad ste sam kovač svoje karijere, onda bude i promašaja. Ali, imala sam taj neki instinkt za hit. Godinama i s iskustvom stičete samosvjesnost i stav. Ja sam nakon 2000. godine mnogo lutala i onda sam odlučila snimati s mladom autorskom grupom iz Zagreba, sakupila sam zadnji novac i rekla sebi: ili ću biti pokojnik ili pukovnik. Ispostavit će se da sam napravila dobar izbor i da su to bile pjesme koje su neka moja priča.
Činjenica je da je Vaša publika danas velikim dijelom mlađa populacija?
– Oni su jedna nova energija u mom životu. Toliko je ta mladost dominantna i toliko me motiviraju, da mi nije teško prvi blok pjesama pjevati u pola dva noću. Dopada mi se što sam potrefila njihov senzibilitet, sad je nova osjećajnost, druge teme, ritmovi, sasvim druga lirika. Zahvaljujući mladim saradnicima, prepoznala sam šta publika danas voli. Mora se čovjek updejtovati ako želi biti savremen.
Spomenuli ste te kasne nastupe, kako tu energiju nadoknađujete?
– To hoćete ili nećete da radite i nema tu da vam se spava ili ste umorni. Zato se morate fizički pripremiti, a posao ne možeš raditi trom, debeo, pospan i pijan. Moraš biti fit i u liniji, a prije svega zdrav. Vodim računa o ishrani. A, kada je riječ o vježbanju, tu sam kampanjac. Kada imam slobodnog vremena, provjerim ima li slobodnog termina na teniskom terenu i odem. Već ću naći nekoga da mi se pridruži na terenu. Mnogo znači ako jedan sat provedem na zraku, to mi je za duh daleko važnije od nekih beauty tretmana.
Često spominjete svoje unuke. Kolike su danas?
– Moje unuke su moja sreća, a imam i unuka. Moja kćerka je rodila troje djece i hvala joj do neba što nije kao majka ostala na jednom djetetu. One imaju dvije godine i četiri mjeseca, a on ima četiri mjeseca i rodio se na njihov drugi rođendan. Aleksandra će biti bakina nasljednica sto posto, jer već sjeda za klavir. Moja kćerka je moj najveći uspjeh i to što sam je uspjela odgojiti sama, bez podrške supruga. Roditelji su mi pomagali dok su mogli, ali mislim da sam napravila dobar posao. Dijete sam odškolovala, udala se i zasnovala svoju porodicu. Pomagat ću im i učiniti sve da unucima stvorim lijepo i sretno djetinjstvo. Učit ću ih da ne zaborave ni odakle sam ja, ni gdje su njihovi preci.
Jeste li ih već dovodili u Bosnu i Hercegovinu?
– Nisam, još su mali, ali uskoro ću to učiniti. Moja Jelena se ovdje rodila i njena djeca treba da vide ovaj grad. Zet mi je nestrpljiv više nego iko da dođe ovdje. On nikad nije bio u Sarajevu.
Jeste li kao samohrana majka bili previše zaštitnički nastrojeni prema kćerki? Kako ste reagirali kada je dovela zeta?
– Kao majka sam shvatila da ne treba praviti grešku koju su moji roditelji pravili, a to je, naprimjer, da su branili izlaske i momke. Branili su sve i govorili da nije vrijeme. Svojoj Jeleni sam rekla da kada god upozna nekog momka, može slobodno da ga dovede u kuću. To povjerenje koje imamo jedna u drugu je nešto čime se veoma ponosim. Vjerujem da je to pravi put u odgoju djeteta. Ne možete samo zabranjivanjem nešto postići. Stvari će se desiti, branili vi to ili ne. Jelena je naučila da sve boli i radosti dijeli sa mnom. Zadobila sam njeno povjerenje i to mi je puno značilo tim više što sam morala raditi i pjevati, često odlaziti od kuće, a ona je ostajala uglavnom sama. A, unuci su mi posebna radost. I da sutra umrem, ne bi mi bilo žao, jer sam dočekala da ih imam.
Kako ćete provesti ovo ljeto?
– Očekuje me veoma radno ljeto, objavila sam četiri singla za nepunih osam mjeseci. Zapravo sam u studiju i snimam novi album, ali tako da svaka dva-tri mjeseca snimim singl i spot za njega. Uskoro me očekuje nastup na Marko Polo festivalu na Korčuli. A nedavno sam s djevojkama koje se zovu “Učiteljice” objavila pjesmu “Noći u Brazilu” i snimile smo divan spot.