Iako bi kafa i neobavezno čakulanje bilo ugodnije, nisam mogla propustiti Amrin dolazak u Sarajevo, a da je ne slikamo. Pravdala sam joj se razlogom da je ona, ipak, rođena za to, smješka se i razuvjerava me.
– Apsolutno sam sigurna da je moja misija na ovom svijetu majčinstvo. Tu sam dobra, ma u tome sam najbolja i voljela bih imati četvero djece. Ja znam koliko to posla podrazumijeva i znam da bih ga savršeno obavljala.
Bilo je to uoči njenog putovanja u Brazil, gdje će biti podška Edinu Džeki. Vole se već tri godine, iako su ih mediji nebrojeno puta rastavljali. U ugodnom ambijentu foto studija Vanje Lisac, dok je sarajevska kraljica make-upa Maja Koristović-Talović airbrushing tehnikom nanosila boju na Amrino tijelo i lice, nije bilo teme koje nas četiri nismo pretresle. Preporuke za dodatke prehrani vrijedno smo zapisivale, jadikovke nad kompleksima svagdašnjim, crtice iz djetinjstva, ko je trudan, ko se udaje… Eh, da vam je bilo čuti.
I da… Maja, Vanja i ja smo se po hiljaditi put divili koliko žena može biti lijepa. I iznutra i izvana. Nije nam dala da tračamo, a htjele smo onako bezazleno. Ozbiljno nas je zamolila da ne pričamo loše o drugima pred njom. Malo li je takvih ljudi danas na svijetu. Bravo, Amra!
Bosna u srcu, zastava na licu… kakav li je navijač, pitali smo.
– Strastveni sam navijač, preglasna, udarim nogom, vrisnem i nikad ne mogu obuzdati emocije, pa mi se tako desi da se posramim vlastite reakcije.
A kako se nosiš s porazom? Sastavni dio svih, pa i onih životnih utakmica su i porazi…
– Kroz ovaj posao sam se naučila nositi s porazom. To je jedino moguće ako ne shvatate preozbiljno posao koji radite.
Učiš li iz poraza, padaš li u depresiju…
– Pa ne bude mi svejedno, jer ja sam kompeticijski tip. Volim pobjeđivati, rođena sam za to. Ipak, ne dopuštam da prevlada očaj, brzo ustajem i idem dalje. U mom poslu je česta pojava da dođete do samog kraja eliminacija i onda ostanete bez ugovora, ne bude mi svejedno, ali sve to je dio života. Najvažnije je da dajem sve od sebe i da se trudim uživati tokom tih odsudnih pola sata ili više, koliko traje jedna audicija. Neprestano to sebi ponavljam – daj sve od sebe i uživaj
A kada se desi poraz, koga kriviš?
– Uvijek samo sebe! Odmalena sam imala taj dar i zahvalna sam zbog toga. Često se pitam kako je moguće da neki ljudi baš nikad ne gledaju sebe a skloni su kriviti sve oko sebe za vlastita nezadovoljstva. Pričale smo prošle godine o kvantnoj fizici, koja me očarala. Upravo ona propagira tu samoanalizu i dokazuje da sve što nam se dešava je samo zbog nas samih, da niko drugi, ma kako ponekad drugačije izgledalo, nije kriv za ono što nam se dešava. Sve je do nas samih. Volim da radim na sebi, smatram da je to moja dužnost. Živim svoj život i za njega sam odgovorna samo ja i niko drugi! Naravno, to mi je napravilo jedan drugi problem. Ponekad sam previše samokritična, to zna biti umarajuće. Ipak, sretnija sam da je tako, nego obratno.
Pa jedna od temeljnih podjela kada je riječ o ljudima jeste da postoje oni koji za sve krive druge i oni koji uvijek krive samo sebe, pa čak i ako je to zbog kiše koja pada.
– Pa jeste i zato se ljutim, ustvari, žao mi je što mladi kod nas neprestano kukaju, traže opravdanja, izlike, a neće da rade. Ne može situacija u državi biti alibi za baš sve loše u njihovim životima. To je ono što mi kroz “Bosanu” želimo promijeniti. Nastojimo da usadimo u mlade, koji su dio naše fondacije – volontiranje, iskustvo tokom studiranja. Mladi kod nas su ubijeđeni da im fakultetska diploma omogućava sve i da im garantira neka prava, ipak, iskustvo je najveće blago, ono je neprocjenjivo. Istina je da je situacija loša, ali ako sami nećemo uzeti život u svoje ruke, to neće niko za nas. Vidim da je gubitak motivacije kod nas epidemijskih razmjera.
Šta je tvoja osnovna motivacija?
– Želim da budem sretna! Dugo sam se bavila pitanjem šta je osnovni cilj u mom životu. Jednostavan je – želim da budem sretna. Znam da je to preuopšteno, ali ja se trudim, i jesam sretna. To se vidi na meni, stalno se smijem, širim pozitivnu energiju. Radim ono što volim, radujem se svakom novom jutru i ono je meni samo po sebi motivacija. Naravno da me moje dijete najviše motiviše i njeno postojanje u mom životu doprinijelo je tome da želim biti još bolja, donijelo je pozitivni pritisak da napravim više da njoj obezbijedim što bolje uslove za život, da ona ima više izbora.
To nije uvijek nužno materijalno, ali evo, kad sutra dobijemo papire za Ameriku, ona će moći ostati da studira. Sad živi u Los Angelesu, koji je multikulturalan, multureligijski i sve funkcionira savršeno, neka zna da može i tako. Ja znam koliko je važno da imaš pristup raznim obrazovnim, kulturnim i duhovnim institucijama, a ona to ima na dlanu. Naravno da ću joj prenijeti i svoje iskustvo i principe do kojih mi je stalo i njena polazna platforma je i više nego zadovoljavajuća.
Do kojih principa ti je stalo?
– Da nikada ne izgubim vezu s Bosnom i mojom porodicom. Mislim da je ona blagoslovljena činjenicom da je imala doticaja s najboljim iz naše kulture i naše države, a opet priliku da stiče zapadnjačku radnu etiku.
Ako ne ranije, sigurno si uz Edina naučila kakve sve pozicije funkcioniraju u nogometnom timu. Pa pored golgetera, tu su bekovi, veznjaci, odbrana, golmani… Naravno, postoje i navijači koji sve samo gledaju s tribina. Šta si ti u vlastitom životu?
– Ja sam golgeter! Definitivno! Tokom odrastanja nisam imala pristupa širim spoznajama, pa u skladu s tim nisam znala definirati kakva sam ja to osoba, čemu pripadam, ali sam rano shvatila da sve što hoću i mogu uraditi. Moje ambicije nikad nisu nadilazile moje mogućnosti, ali u okviru toga sam uvijek zabijala golove!
Ratno si dijete, daleko od kuće… vjerovatno slušaš domoljubne pjesme. Od koje ti se ledi krv u žilama?
– “Je l’ Saraj’vo gdje je nekad bilo.” Sjećam se da sam kao dijete, putujući na more, dakle ne u povratku… ako čujem tu pjesmu, srce mi se već cijepa. Od navijačkih mi se jako sviđa ova posljednja od Vela Havle: “Idemo ludo, idemo jako”, pa naravno i ona “Haj’mo Bosno, Bosno…”
Sutra putuješ u Brazil. Šta prvo radiš kada posjetiš neku novu zemlju? Gdje je najradije upoznaješ?
– Nikad prije nisam bila u Brazilu i najviše vremena ću provoditi u Rio de Janeiru. Ljudi koji su već bili tamo upozorili su me da se ne izdvajam iz grupa, da se moram paziti, jer puno je uličnih bandi. Već sam primila četiri vakcine od ponuđenih devet, koje se preporučuju prije odlaska u tu zemlju. Ne znam, vidjet ću. Uzbuđena sam jako, jer ovo je više od fudbala. Što se mene tiče, oni su već pobjednici, koliko su toga dobrog napravili,koliko ljudi se zbog njih osjećalo sretnim. Mogu misliti kako ću se osjećati kada momci istrče na Marakanu, kad se bude orila naša himna. Moje srce će biti veliko.
I na kraju, šta poželiš Edinu prije početaka velikih mečeva?
– Poželim mu sreću i kažem mu da maksimalno uživa. Jedino uz užitak, pritisak polučuje najbolje rezultate.
Dokumentarac na britanskoj televiziji
Uskoro će na jednom britanskom kanalu biti prikazan dokumentarac u kojem učestvuje i Amra. Riječ je o osam priča o osam žena koje su žene ili djevojke nekih od najvećih fudbalera današnjice, a koje su izgradile svoje karijere prije nego su upoznale svoje sadašnje partnere.
– Poenta je da se razbiju klišei o ženama fudbalera. Novinarska ekipa i produkcija tog serijala su zaista fascinantni. Prisustvovali su jednoj utakmici u Manchesteru i tu je počela priča sa mnom. Potom su došli u LA, proveli smo četiri dana zajedno, provodili vrijeme sa Sofijom, išli smo na čas glume, na casting, pričali smo o životu, išli smo na plažu, vozili se biciklima, išli smo trenirati, boksovati… sve ono što ja svakodnevno radim. Još jedna od učesnica je i supruga našeg golmana Asmira Begovića. Ona se posljednjih mjeseci aktivno priprema za olimpijadu u jahanju.