Selmi Ergec, turskoj glumici koju nakon veoma upečatljive uloge Hatidže u seriji “Sulejman Veličanstveni” u ovom dijelu Evrope nije potrebno posebno predstavljati, nije trebalo puno vremena da se oporavi od leta Sarajevo-Istanbul i da nas, za manje od dva sata kasnije, s osmijehom dočeka u sarajevskoj “Bečkoj kafani”. Simbolično, mjesto na kojem smo se sastali indirektno je povezano s razlogom njenog drugog dolaska u naš glavni grad – obilježavanje stogodišnjice Prvog svjetskog rata i ubistva austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda.
S uzbuđenjem je iščekivala prvi susret s ekipom s kojom je trebala raditi jednako kao što smo i mi iščekivali ovaj razgovor. Uprkos velikoj popularnosti, Selma je, zapravo, vrlo jednostavna djevojka. S njom možete pričati baš o svemu. S lijepim uspomenama se prisjeća svog prošlogodišnjeg dolaska u Sarajevo. Sjeća se kako nije mogla odoljeti bureku, iako joj je poslije bilo muka. Pričamo o tome koliko je turska kuhinja utjecala na bosansku i saglasna je da su veoma slične, ali način pripremanja je, kaže, drugačiji. Sjeća se čak i prošlogodišnjeg intervjua koji je dala za naš magazin.
Razgovarati sa Selmom je kao pričati s prijateljicom s kojom se niste vidjeli dugo vremena. Na stolu je kafa i knjiga, koju je, kaže, pokupila na aerodromu. Za šest dana boravka u Sarajevu, svoj kofer je “otežala” za više od 10 knjiga. Naslućujemo da, poput većine umjetnika, voli odšetati u neki drugi, imaginarni svijet. Lenonovi stihovi na njenoj majici “You may say I’m a dreamer, but I’m not the only one” vjerovatno bi, da smo psiholozi, potvrdili naše misli.
Znamo da mnogo čitate i zato ćemo Vas odmah na početku zamoliti za neku preporuku…
– Da, mogla bih se sjetiti nečega… Hm… mislite odmah sada? Zapravo, ima jedna divna književnica, iz Nigerije je.
Nigerija? Nismo baš blagonakloni prema Nigeriji otkako smo izgubili utakmicu na Svjetskom prvenstvu i zbog njih se morali vratiti kući.
– Žao mi je, nisam gledala tu utakmicu, rekla bih da ne pratim baš fudbal, ali ne bi bilo baš pametno od mene da to kažem…(smijeh). Mislim da je fudbal na jednom sociološkom nivou vrlo interesantna tema. Ali, važno je da ste uopće učestvovali na Svjetskom prvenstvu, zar ne?
Naravno, ali priželjkivali smo nešto više…
– Turska se uopće nije plasirala. Koliko znam, Nigerija je imala jak tim? A i sreća je igrala veliku ulogu. Žao mi je što niste prošli. Ali, vratimo se nigerijskom piscu. Ona je jedna od najboljih književnica na koje sam naišla u posljednje vrijeme i vjerovatno ću pogrešno izgovoriti njeno ime. Zove se Šimamanda Ngoci (Chimamanda Ngozi), čitala sam tri njene knjige. Ostavila je na mene veoma jak utisak, a još je veoma mlada. Eto, nju bih preporučila.
Razlog Vašeg dolaska u Sarajevo jeste performans „Stoljeće mira nakon stoljeća ratova”. Haris Pašović Vas je pozvao, kako ste se uopće upoznali?
– Upoznali smo se prije godinu, kada sam prvi put došla u Sarajevo da bih predstavila film “Glas” na Festivalu turskog filma. Dolazila sam sa svojim dobrim prijateljem i kolegom Mehmetom Gunsurom. Ostali smo samo dva dana, pa se sve dešavalo veoma brzo. Harisa sam upoznala na premijeri filma, vodili smo divan razgovor. Haris mi je uputio neke komplimente i osjećala sam se baš počastvovanom. Razmijenili smo mailove, pa smo se vidjeli kada je Haris došao u Istanbul. Razgovarali smo o tome da igram u njegovoj predstavi „Osvajanje sreće”, ali nisam mogla jer mi je raspored zaista bio prebukiran. Nikako se nisam mogla organizirati. Onda me pitao ponovo za ovu predstvu i, srećom, bila sam slobodna ove sedmice. I evo me. Reći ću vam samo da ću igrati Rose, ostalo ćete morati pogledati. Ovo, zapravo, i nije predstava nego multimedijalni projekt. Učestvuju divni ljudi, čak 280 umjetnika iz cijelog svijeta.
Je li ovo, možda, jedan od većih projekata i u Vašoj karijeri?
– Na sceni nisam radila nešto slično, ali na filmovima i TV serijama inače imate tako velike ekipe. I zato sam veoma uzbuđena, jedva čekam da upoznam ostale članove ekipe. Ono što mi se sviđa kod Harisa Pašovića, što sam primijetila kada sam gledala “Osvajanje sreće” u Irskoj, jeste to što radi predstave s dubokoumnim porukama. Na jedan divan didaktički način tu poruku šalje gledateljima. Nije jednostavno raditi predstavu koja će obilježiti stogodišnjicu rata, odnosno uklopiti sve te djeliće koje će ljude podsjetiti na ratne horore. Tu su i intrige velikih sila i političara. Jer, svi koji se bore, bore se iz legitimnih razloga, kao, naprimjer, za porodicu. Ali, ti veliki zapravo počinju ratove. I poruka ratnih stradanja je veoma značajna prvenstveno za vas, jer ste vi zemlja koja je ne tako davno imala to iskustvo.
Nažalost, jesmo…
– To je užasno što se dešavalo i kada sam prošle godine prvi put došla ovdje, sjećam se da sam bila zapanjena time kako su ljudi uspjeli da pređu preko toga, da nastave sa svojim životima, štaviše, da mu se raduju. Svi na koje sam naišla bili su takvi, od onih s kojima sam se družila do mojih fanova, koga god sam upoznala. Bila sam impresionirana njihovim odnosom prema životu i kako ste se oporavili od svega.
Društveno ste veoma aktivni. Bili ste među prvim umjetnicima koji su izašli na ulice Istanbula kad su se dešavali protesti zbog Gezi parka. Je li se to, možda, kasnije odrazilo na Vašu karijeru?
– Ne direktno ili na neki drugi način koji bi me iznenadio. Ali, sav taj Gezi pokret ili protesti, način na koji su pokrenuti, bili su nešto divno, jer su ljudi iz svih sfera života, s različitim ideološkim i vjerskim uvjerenjima, porodicama, iz svih dijelova zemlje i neki koje inače nikad ne bih imala priliku sresti, svi su se sakupili ujedinjeni oko istog cilja. Slali su poruku mira i samo su zahtijevali, zapravo, nisu ni zahtijevali, nego su molili da ih se sasluša. Željeli su dijalog. I bilo je divno svjedočiti tome.
Jeste li se osjećali kao da krojite dio historije?
– Ne bih išla toliko daleko. Ali, retrospektivno gledano, Turska jeste tada pokazala svijetu da je drugačija. Postoje mnoge predrasude o nama, pa i ta da burno reagiramo, ali mirnim protestima smo svijetu poslali jednu sasvim drugu poruku. Bila sam na stotine protesta u Njemačkoj i policija bi obično imala zadatak da mirno isprati te proteste, odnosno da se pobrine da se nikome od građana nešto ne desi. I onda, kada je u Istanbulu, policija reagirala kako bi nas rastjerala, ne znam kakvo je oružje za to korišteno, bila sam šokirana i samo sam stajala u mjestu.
Nisam se mogla pomaći, jer nisam shvatala šta se dešava. Ljudi su odjednom počeli da trče, nastala je velika gužva, neki su se spoticali i padali. Ali, ono što me oduševilo jeste da su im drugi prilazili i podizali ih. Ovi koji bi slučajno nekoga udarili su se izvinjavali. Znate da u velikim metropolama inače toga nema. A, svakodnevno se dešava da vas neko slučajno udari ili zapne na vas. Na protestima je sve bilo drugačije, ljudi su se izvinjavali jedni drugima, pitali mogu li pomoći. I to me sve zadivilo, jer je situacija bila veoma opasna. Većina tih ljudi uopće nije znala ni protestirati niti kako se to radi. Nisu imali nikakvog iskustva. Ali, to što su pomagali jedni drugima bilo je veoma nadahnjujuće.
Televizijama je bilo zabranjeno da prenose ono što se dešavalo na ulicama Istanbula. U Turskoj su nedavno zabranjene i društvene mreže, zapravo Twitter. Šta mislite o poruci koju Turska na taj način šalje svijetu?
– To nije dobro. Ali, nadam se da će Turska nastaviti rasti na demokratskim principima, jer je to divna zemlja s predivnim narodom. Puna je tako velikih suprotnosti, ljudi su svugdje drugačiji, a uprkos tome ne rade jedni protiv drugih nego se nadopunjuju i obogaćuju, odnose se jedni prema drugima s ljubavlju i poštovanjem. Uče nas kako možemo svi živjeti zajedno. Vjerujem da će Turska nastaviti rasti na demokratiji i slobodi. Turska je divno mjesto za posjetiti i iskusiti je, kako za ljude koji tamo žive, tako i za turiste. To su neka moja nadanja. Ne želim reći ništa negativno. Ako želite dobre stvari i koncentrirate se samo na dobro, onda ćete dobre stvari i prizvati.
Rođeni ste u Njemačkoj, odrasli u Njemačkoj, živjeli u Engleskoj, danas živite u Turskoj, koju od ovih zemalja biste mogli nazvati svojim domom?
– Teško je reći kada si živio na mnogo različitih mjesta. Čak zavidim pomalo ljudima koji imaju prijateljstva koja traju od njihove druge godine života. Meni je dom tamo gdje se nalazim, ali zanimljivo je da nikada nisam zamišljala svoj život u Turskoj. Jednostavno se desilo i sada baš u tome uživam. Moj dom je Istanbul u ovom trenutku i vjerujem da će nastaviti biti tako. Jednostavno me osvojio. Naljutim se zbog nekih stvari sto puta u toku dana, ali na kraju dana sve bude savršeno na tako nesavršen način. A to je ono što čini dom. I imam divne prijatelje i porodicu.
Mnoge prijatelje stekli ste upravo na snimanju serije „Sulejman Veličanstveni”…
– Nisu mi to jedini prijatelji. Ali, ta serija jeste bila nevjerovatno iskustvo. S ovim projektom mi se zaista posrećilo. Možda nemam sreće u svemu, ali veoma sam sretna zbog ljudi koje sam imala priliku upoznati, šanse da radim s velikim imenima. Čitava ekipa na „Sulejmanu Veličanstvenom” bila je kao tim snova, bili smo kao FC “Barcelona”… jesu li oni još najbolji u fudbalu? Ne, reći ću da smo bili kao NBA.
Možete li nam opisati taj posljednji dan snimanja? Jeste li plakali, bili tužni jer je sve gotovo?
– Nisam plakala, ja sam završila prije svih ostalih. Završila sam snimanje još prije godinu. Oni su snimali još godinu nakon mene. Inače, nisam neki plačljivko. Ne plačem mnogo. Plačem na televiziji, jer se to od mene traži. Ali, inače ne pokazujem emocije na taj način. Međutim, bila sam veoma tužna kada je došao kraj snimanja. Nekad bih pomislila: “Pa to će biti zadnji put da nosim one divne haljine i kostime”. I onda je kraj došao, bila sam tužna, ali odmah sam počela snimati drugi film i trebala sam se početi pripremati za to. Tako sam sebi skrenula pažnju. Ipak sam otišla na zadnji dan snimanja, prije dvije-tri sedmice, kako bih vidjela posljednju scenu.
Svi su bili tu. Bilo je veoma emotivno. Trudila sam se da me to ne dotiče toliko, ali, ipak, gotovo za svakoga u ekipi to je bilo najbolje radno iskustvo. Tokom godina snimanja izgradila su se jaka prijateljstva. I svi su bili više tužni nego sretni. Ali, svaka dobra stvar ima kraj. I sad se pitam kako su svi izdržali. Snimanje je trajalo skoro četiri godine i snimali smo baš svaki dan, trajalo je satima i satima. I možete li vjerovati da za sve to vrijeme na snimanju nije bilo nikakve negativne energije, niti se iko ikada svađao?! To je, u televizijskom svijetu, ravno čudu. Znate li kako je veliko kada toliko ljudi radi svakodnevno zajedno i zapravo se vole?
Gledate li ikada sebe u serijama, na filmovima?
– Ne baš puno.
Zašto?
– Ponekad se gledam kako bih provjerila neke stvari, vidjela gdje sam pogriješila, kakva mi je bila frizura, šminka, da provjerim te neke tehničke stvari, ali i svoju glumu, kako bih je popravila. Ali, ne uživam u tome da gledam sebe na televiziji. Ne postoji neki poseban razlog, jednostavno ne uživam. Volim onaj radni dio. Kada se pripremam za ulogu ili kada snimam, u tome uživam.
Kada govorimo o glumi, ko je osoba od koje ste najviše naučili?
– Hm… od svih s kojim sam imala priliku raditi. Nisam studirala glumu na fakultetu, studirala sam neke druge stvari, tako da ne bih mogla tu ulogu mentora dodijeliti nekom profesoru. Na tehnici sam radila mnogo s momkom koji se zove Anthony, i on mi je bio velika pomoć. A inače, učila sam od svih s kojima sam radila, onih s kojima sam imala privilegiju snimati velike i važne scene. Imala sam tu sreću da igram uz neke zaista velike glumce i mnogo sam naučila bez da sam toga bila svjesna u tom trenutku. To shvatiš tek poslije.
Kada govorimo o holivudskim glumcima, kome se divite?
– Svima. Naravno da ću se diviti Meryl Streep, svi se njoj dive.
Mislim da danas slavi 65. rođendan.?
– Bio je jučer. Ona je divna glumica, veliki sam obožavatelj Bena Kingsleya. Volim i Jennifer Lawrence.
Nazivaju je najperspektivnijom holivudskom glumicom. Već je dobila i Oscara…
– Da i baš ga je zaslužila. Obožavam taj film i gledam ga iznova i iznova. Zaista je divna.
U neoficijelnom dijelu razgovora rekli ste mi da Vam se sestra zove Lejla. Imate li još braće i sestara?
– Imam brata, troje nas je, oboje su mlađi od mene. Veoma smo vezani jedni za druge i zapravo smo dobri prijatelji.
Jeste li jedini u porodici koji se bavite glumom?
– Profesionalno DA. Moj otac je odličan pjevač, ali po profesiji je doktor. Pjevanje mu je hobi. Moja mama također ima odličan glas, ali je i veoma dobar slikar. Moj djed je, također, pjevao.
Pjevate li Vi?
– Ne baš dobro. Mišljenja su podijeljena, neki misle da dobro pjevam, neki ne. Moj djed baš i nije bio neki fan mog pjevanja. Ali, vidjet ćemo. Moj brat je, zapravo, odličan glumac, ali studirao je psihologiju, ne bavi se glumom. Moja sestra je veoma talentirana dizajnerica. I svi joj se divimo, možda je ona uzor svima u porodici. Ja nisam.
Možda ste samo skromni?
– Hm… vjerujte da nisam.
Jeste li zadovoljni ovom fazom svog života?
– Da, jesam.
Šta Vas čini sretnom?
– Mnogo stvari, uglavnom kad sam s ljudima koji me čine srećnom, kada vodim dobre razgovore, kada sam s ljudima koji me inspiriraju, zatim moj pas, izlasci u prirodu, joga, ronjenje, jahanje, pisanje. Zapravo sam veoma sretna kada radim. Dobro me je imati uz sebe kada radim i nije me dobro imati uz sebe kada ne radim. Moja sestra više voli kada radim, jer sam, očigledno, tada sretnija. Kada ne radim, mnogo sam kompliciranija. Da, rad me čini sretnom.
Ramazan nam dolazi uskoro. Jeste li religiozni, postite li?
– Ako se ne ljutite, radije Vam ne bih odgovorila. To su veoma privatne stvari. Ne pitam druge o tome, pa ne volim ni kada mene to pitaju.
Onda Vas moram pitati jeste li u kontaktu s Meryem Uzerli, dobila je kćerku. Jeste li je vidjeli?
– Nisam još, ona je u Njemačkoj, ali vidjela sam je na slikama. Vidim da je sretna i ja sam sretna zbog nje.
Za kraj nam kažite nešto više o Vašim novim projektima?
– Čitam mnogo novih scenarija i na samoj sam granici odlučivanja. Ništa posebno još što bih s vama mogla podijeliti, ali veoma sam disciplinirana kada je riječ o scenarijima. Uvijek je najteže odlučiti, posebno kada sam ja u pitanju, čitam iznova i iznova, tek onda odlučim, s najboljim nadanjima.
Kada znate da ste donijeli dobru odluku?
– Ne znam prije prvih reakcija. Kao kada sam snimala „Sulejmana Veličanstvenog”, poslije se ispostavilo da je uloga odlična, da je serija veličanstvena, i tada sam sebi rekla: „Ovo je bila dobra odluka”…(smijeh). Mnogo je aspekata na koje morate misliti kada odlučujete. Morate imati osjećaj i nekada ćete možda pogriješiti, nekada nećete, ali svakako učite iz svega. Pa čak i kada mislite da nešto nije uspješno, uvijek ima nešto dobro što iz toga možete izvući. Kažete sebi, možda projekt nije dobar, ali radio sam s tom nekom osobom. Nekada nije lako naći nešto dobro u svemu, ali ja se trudim tako gledati stvari.