Jeste li već čuli za Fotosofiju? Ako niste, nemojte se smatrati nedovoljno informiranim, jer Fotosofija je, zapravo, sedmodnevni seminar koji se svake godine održava u “Termama Tuhelj”, a njegov osnivač i idejni tvorac jeste Damir Hoyka. Polaznici ovog seminara sedam dana, kroz različita predavanja i projekte, usavršavaju svoje umijeće fotografiranja i, prije svega, odlično se zabavljaju. Krajem prošlog mjeseca, na devetoj Fotosofiji, učestvovala je i naša glumica Mona Muratović. Ona je, naime, bila pozvana kako bi seminaristima pozirala tokom “Celebrity dayja”. Kući se vratila s najljepšim iskustvima, oduševljena dobrom atmosferom, nabojem kreativne energije, ali i novim fotografijama koje su snimili polaznici seminara. Osim toga, imala je priliku upoznati i turske fotografe svjetskog glasa: Fethija Karadumana i Mehmeta Turguta.
Nedavno ste pozvani na 9. Fotosofiju u “Termama Tuhelj”, kažite nam šta su bile Vaše obaveze prema ovom seminaru i je li to prvi put da učestvujete u ovakvom projektu?
– Već godinama Hoyka poziva Moamera (Kasumovića op.a) i mene, i ove godine sam konačno uspjela otići. Fotosofija je nevjerovatno iskustvo. Napredni seminar za profesionalne fotografe, nevjerovatne energije i kretivnog naboja kakav se rijetko viđa. Čini se da je oduševljenje obostrano, barem sudeći prema mailovima polaznika koje dobijam svakodnevno u kojima se zahvaljuju i iskazuju toliko oduševljenje saradnjom. Za taj cijeli koncept i odličnu atmosferu zaslužan je sam Hoyka, čovjek koji me, naprosto, “oduvao”. Jedva čekamo da skupa radimo nešto novo. Njegov lik i djelo, što bi se reklo, cijenim i pratim godinama, ali sad sam posebno impresionirana njegovim načinom rada. On je, zaista, kompletan umjetnik.
Ko je na seminaru bio kreativniji – sami polaznici ili javne ličnosti?
– Na seminaru je, svakako, najdivniji Hoyka! Što je umjetnik veći, jednostavniji je čovjek! Hoyka je definitivno veličina! Kreirao je najprije izvrsnu atomsferu seminara i u takvoj je lako raditi. A radi se puno, rudnik! Međutim, nema napora, jer su svi tako dobri, raspoloženi.
Na Fotosofiji su bili predavači, a osim Hoyke i dva najpoznatija turska fotografa: Fethi Karaduman i popularni Mehmet Turgut?
– S njima sam ostvarila nevjerovatno dobru komunikaciju i izrazili su žaljenje što su samo seminaristi ti koji imaju pravo na photosession, što nismo imali vremena da organizujemo fotkanje. Priznajem da se i meni svidjela ta ideja, a uvažavanje tako velikih umjetnika uvijek je vrlo laskavo, s obzirom na to da biti model nije moja primarna profesija. Njihovom pronicljivom oku ništa nije promaklo, a zaista su se kroz svoje objektive nagledali modela i modela. Mehmet je fotkao nekoliko polaroid fotografija i poklonio mi. Draga su mi uspomena s Fotosofije. S Fethijem postoji okvirni dogovor za saradnju. Ali, Fotosofija je bila rezervirana za mlade fotografe koji su me isto toliko oduševili svojim radom.
Imate li i sami nekih skolnosti ka fotografiranju i, općenito, ka fotografiji? Koliko Vas to zanima?
– Moj brat Emir uvijek je eksperimentirao s fotografijom i kao djevojčica sam s njim provodila puno vremena u tamnoj komori koju smo imali u kući. Jedno drugom smo bili modeli. Razvijali smo crno-bijele fotke i uvijek je to bilo zanimljivo. I sad je išao sa mnom na Fotosofiju.
Nedavno ste na svom FB profilu podijelili status koji nam je svima dobra lekcija, posebno dio koji kaže: „Osjećam toliko radosti, ljubavi, harmonije i smisla koliko nisam znala da može stati u ljudsko tijelo. My point is: lako je hejtati sve oko sebe, pljuvati i bitchirati. Treba naći svoje mjesto pod suncem i osjetiti koliko je lijepo i lako biti obasjan. Sreća nikad nije van nas samih”. Kako da, uz ne baš idealnu svakodnevicu, spoznamo da je sreća zaista u nama? Kako Vama polazi za rukom da je nađete?
– Znate ono kad otvorite frižider, pa skontate da napravite super jelo od onoga što imate? Eh, tako ja osjećam prema životu, sklopi najbolje od onoga što imaš. Jer novac, status, uspjeh, neće donijeti ništa što već nije tu. Riješit će puno stvari, ali, esencijalno, šta je bitno, to je u nama samima i ništa nas ne bi trebalo pomjerati iz tog središta. Onome kome se ne jede obrok pun ljubavi i ukusa, neće pomoći ni prepun frižider.
A tim statusom sam htjela, referirajući, na recentne kulturne događaje, komentirati činjenicu da su ljudi tako skloni da blate svaki napor i rad, posebno u kulturi. Posebno mi je čudno tako radikalno osuđivati kulturne događaje u državi u kojoj su oni gotovo izolirani incident. Kako brzo od drveta ne vidimo šumu, oslijepimo, od jednog čovjeka ne vidimo 300 drugih. Zašto smo, kao narod, tako fokusirani na negativno? To bih voljela shvatiti, ali mi uporno ne ide… Ja komentarišem na svoj način: fokusiram se na pozitivno. Najpozitivnije u mom životu je moje dijete.
Ljeto nas inspirira na mnoge promjene u životu, nekad donosimo male, nekad čak i velike odluke. Kako na Vas djeluje ovo sezonsko doba?
– Moj sin Akin je naučio voziti bicikl. To mi je, naprimjer, događaj, ali, ono, prevelik! Koliko puta u životu radimo nešto prvi put? Kad imate dijete, život živite iznova i tih “prvih puta” ima bezbroj. To je moja radost ovog ljeta! Također, počela sam sarađivati s Filipom Andronikom i pravimo stripove. I to je još jedan moj prvi put.
Spuštena je zavjesa „Magacin Kabarea”, možemo li Vas vidjeti u nekim drugim projektima ili…?
– Spuštena je zavjesa za prošlu sezonu, ali reći ću vam da se u septembru vraćamo bolji nego ikad. Francuzi imaju izreku: “Otići da bi se bolji vratio”. Spustili smo zavjesu na dosadašnji način rada, koji je, istina, bio fenomenalan, ali kako nikada ne mirujemo, vraćamo se novom formatu i to u punom sjaju!
Kažu da žene u tridesetim tek spoznaju šta žele i zaista steknu samopouzdanje. Vi ste na samom početku tridesetih, koliko su zrelije od Vaših dvadesetih?
– Pronađoh nekidan fotku vaše naslovnice prije osam godina. Hej, osam!!! Stavim je na Facebook i niko nije skužio da je to bilo tako davno. Često mi ljudi govore da sam ista kao s petnaest godina. Pa, kontam, meni je 30, što je 15 u eurima. U pravu su. Dakle, ja sam hronično mlada…(smijeh).
Žene i nogomet… Znamo da mnogo volite ovu zemlju i vjerujemo da ste navijali za naše momke u Brazilu. Kako ste podnijeli njihov poraz? Jeste li to uopće doživjeli kao poraz?
– Navijala sam, naravno. Ali, iznenadit ću vas: uopće nisam nasekirana. Mislim da je krajnje nepošteno na tako sjajne momke svaliti sva očekivanja i frustracije koje imamo, kao država. Zapravo mi je užasno kič sva ta euforija. Ovo što govorim nema veze s fudbalom. Fudbal je sport, a sport je fair play. Izgubiti je jedna od dvije mogućnosti. Hoću reći: voljela bih kada bi svako od nas očekivao, najprije od sebe, onda od vlasti i političara, ono što očekuju od Džeke i Ibiševića.
Za kraj nam otkrijte kojim predstojećim događajima se radujete i s nestrpljenjem ih iščekujete?
– Početku nove sezone “Magacin Kabarea”, radu na jednom filmu, radu uglavnom. I svom, vrlo dinamičnom, privatnom životu.