“Dobar dan, vezano za vaš upit za intervju sa Bešićem. Samo da vam kažem da sutra u 11 sati u Zenici možete razgovarati sa Muhamedom…”. Mjesecima smo čekali ovu vijest. Na kraju, do našeg reprezentativca nismo došli ni preko prijatelja niti poznanika (a pokušavali smo nebrojeno puta), već najbrže i najjednostavnije putem press službe N/FSBiH.
Muhamed Bešić (koji će u srijedu, kada izlazi naš novi broj, napuniti 22 godine), igrač engleskog “Evertona” i reprezentativac naše “A” selekcije, u ovom trenutku je najpopularniji fudbaler BiH. “Svijet u čudu: Ko je nogometaš iz mađarske lige koji je Messija učinio nevidljivim?”, “Voda pokriva 71 posto Zemljine površine, a ostalo pokriva Muhamed Bešić”, “Bešić je igrač koji je Messija stavio u džep”…
Ovo su samo neki od naslova koji su se nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu mogli čitati o njemu.
James Masters, novinar CNN-a primjećuje: “Oduševljen sam Bešićem, veznim igračem BiH. Odličan je u odbrani. Jako je brz…”.
Urednik “Mađarskog fudbala” Tomas Mortimer nakon Marakane zaključuje: “Žao mi je, ali mislim da ovakva klasa više neće igrati u mađarskoj ligi”.
I uistinu ne pamtim da je i o jednom igraču govoreno i pisano toliko kao o Bešiću…
Šta on kaže na to?
– Neka drugi o tome pričaju, ja ne volim. Neću to komentarisati! – kaže skromno.
U hotelu smo “Dubrovnik” u Zenici. Četveročlana “Azrina” ekipa je spremna za fotosession sa bh. reprezentativcem. Muhamed bira jednu od tri odjevne kombinacije “XYZ-a”, čiji stilisti su bili zaduženi da osmisle njegov styling.
– Ovo je prvi intervju koji dajem nakon duže vremena, i sigurno će dugo biti i posljednji. Iznimku sam napravio, jer je riječ o bh. magazinu. Ne volim mnogo da pričam o svom životu. Što neko manje o nekome zna, taj neko ima i više respekta. Previše svega nije zanimljivo. Zato sam skoncentrisan na fudbal – kaže.
Ko, ipak, ima privilegiju da o tebi zna praktično sve?
– Moja djevojka. Upoznali smo se u Njemačkoj. I otac i majka, naravno, o tome ne treba ni pričati.
Odakle su Bešići?
– Iz Srebrenika. Majčina porodica je iz Doborovca, dok je otac iz Falešića. Neki su došli u Njemačku, neki su ostali tu. Mislim da trenutno imam više familije u Bosni nego u Njemačkoj. U Berlinu su mi majka i otac.
Jesi li imao lijepo djetinjstvo?
– Jesam. Fudbal sam počeo igrati s nekih šest, sedam godina. Pamtim treninge, školu… Dakle, jedno normalno djetinjstvo. Imam mlađeg brata, 20 mu je godina.
Da li se, budući da si stariji brat, ponašaš zaštitnički?
– Naravno. U profesionalnom sam fudbalu i mogu svojoj porodici pomoći u nekim stvarima. Od 17. godine to radim.
Status profesionalnog fudbalera donosi sa sobom i ljude određenih interesa. One koji su tu jer im uvijek nešto i treba. Kako si u tom smislu stvari posložio na svoje mjesto?
– Imam djevojku, majku, oca, brata i tu se krug zatvara.
Nemaš prijatelja?
– Ne baš. S vremena na vrijeme s nekim popijem kafu, i to je to. Moj privatni život je moja svetinja. To je moj princip.
Odnedavno nosiš dres “Evertona”, kako si se navikao na život u Engelskoj?
– Pa teško je u početku, moram priznati. Mentalitet je drugačiji. Mađari su sličniji nama. Opušteniji su. Navići ću se. Vrlo sam disciplinovan kada je riječ o sportu i mojim obavezama.
A ponašanje?
– Ne znam, neki kažu da sam arogantan, tako su pričali u Hamburgu, ali nikad mi niko to nije rekao.
A, jesi li?
– Nisam!
Prije se može reći da si ti momak sa stavom. Nakon što si prije SP-a, između ostalog, poručio navijačima: “Ja ću uraditi što mi selektor kaže, neka Pjanić, Džeko i drugi daju golove…”, govori također i da si veliki profesionalac. Da razumiješ i poštuješ odnos – igrač-selektor. Od kojeg trenera si najviše naučio kada je riječ o tehnici u fudbalu i disciplini?
– Period u “Ferencvarošu” mi je bio najbitniji. Naučio sam mnogo. Trener mi je bio Ricardo Moniz, svakog dana smo trenirali, tjerao me je da radim…, i kada sam došao u Brazil, bio sam spreman. Uvijek sam, kada je riječ o karijeri znao šta je moj put, kao i to da ću doći do cilja.
Zato sam otišao u Mađarsku, da igram i samo igram i da treniram sa Monizom koji mi je bio trener u HSV-u, kada sam imao 16 godina. Naravno i ovaj transfer iz Mađarske u Englesku smatram također ključnim u karijeri. Moram se zahvaliti selektoru (Safet Sušić, op.a), da me nije pozvao, otišao bih ja u neki klub, međutim, otići iz Ferencvaroša u Everton je ipak veliki korak. To je najbolja liga na svijetu.
Englezi u svojoj štampi ponekad štede samo kraljicu. Navijači su te zavoljeli i dali ti nadimak Mo. Ponegdje se može pročitati da te neki zovu i Mume.
– Mume me samo majka zove i zato ne volim da me iko drugi tako zove. Englezi me zovu Mo, jer im nije jednostavno izgovoriti moje ime.
Ko ti kuha u Engleskoj?
– Djevojka. Moram priznati da nemam mnogo vremena za spremanje hrane, i obično se hranim u restoranu.
Imaš li neku filozofiju kojom se vodiš u životu?
– “Čovjek snuje, a Bog određuje”. To uvijek imam na umu i tako i živim. Evo primjer, prva utakmica u Evertonu, pogriješio sam, ali sam zato četiri mjeseca super igrao. Šta? Desi se!
Jesi li ljut kad izgubiš utakmicu?
– Jesam, zatvorim se u kuću. Nervozan sam dan, dva. Ne volim izgubiti.
Kako slaviš svoje pobjede?
– Ništa specijalno, odemo u neki restoran, potom kući. Uvijek isto. Nisam tip koji izlazi mnogo. Uglavnom sam u krugu porodice.
Ali, kada si u kafani, koju pjesmu naručuješ za svoju dušu?
– Moram iskreno reći, nikad to nisam radio. Ne pijem. Jednom sam kao mali probao zapaliti cigaretu i nikad više. Ne sviđa mi se. Ne privlači me to.
Koliko imaš tetovaža?
– Možda deset, petnaest. Prvu sam uradio ovu na kojoj piše Bosanac. U Njemačkoj su me pitali zašto ne želim igrati za Njemačku, rekao sam ne želim jer sam Bosanac. Osim ove, tu su i imena roditelja, brata, djevojke… To su mi najdraže.
Rođen si u Berlinu, a kao 16-godišnjak prešao u redove HSV-a. Kao i drugi perspektivni fudbaleri iz svih krajeva svijeta i ti si jedno vrijeme proveo u njihovom internatu. Približi nam taj period života, jesu li vladala stroga pravila?
– Da, bilo je to u Hamburgu. Nakon što sam došao iz Berlina. Ujutro ustaješ oko 7 i 15 ili pola osam, doručkuješ, od osam do jedan traje nastava, ručak, oko četiri je trening.
Da li te išta izuzev fudbala interesiralo?
– Iskreno, nije ništa. Školu nisam volio i imao sam loše ocjene. Kako da kažem; da sam želio, naučio bih i imao dobre ocjene, ali škola mi nikada nije bila zanimljiva. Završio sam srednju školu, gimnaziju.
Negdje sam čitala da nemaš uzore u fudbalu. Zašto?
– Ja iskreno ne volim toliko gledati fudbal. Mislim da bi bilo previše, jer igraš stalno, treniraš stalno… Trebaš i neke druge stvari da radiš. Zato nikad nisam imao nekog uzora. Ja sam ja.
Kakve filmove voliš gledati?
– Trilere. Najviše filmove od Jasona Stathama.
Nakon SP-a gotovo niko nije mogao stupiti u kontakt s tobom. Da li si vrijeme provodio na ljetnom odmoru?
– Nigdje nisam otišao na odmor. Bio sam zauzet transferom. Na kraju, dok se moj odlazak iz Mađarske u Englesku priveo kraju, nisam imao nijedan slobodan dan. Zato nisam igrao prve tri utakmice, dogovorio sam se tako s trenerom, bio sam umoran… Nije bilo lagano poslije Brazila. Tu sam isto dao svu svoju snagu.
Nakon Brazila plijenio si nesvakidašnju pažnju. Jesi li u tom smislu osjetio ikakvu vrstu pritiska?
– Nisam mnogo čitao novine, moj broj nema niko, promijenio sam ga. Tako da nisam toliko to ni primijetio.
Kakve su ti žene zanimljive?
– Ja sam našao svoju djevojku i zadovoljan sam, ne treba mi niko više.
Šta radiš u slobodno vrijeme?
– Odem s vremena na vrijeme u shopping, spavam mnogo, odmor mi treba za utakmice. Moram biti 100 posto spreman.
Gdje bi volio živjeti?
– Svugdje, malo u Bosni, malo u Njemačkoj, možda malo na Majorci, gdje je more. Nemam neko određeno mjesto. O tome ću odlučiti nakon karijere.
S kim si najbliži u Reprezentaciji?
– S Višćom. On mi je najdraži. Bili smo zajedno u mladoj reprezentaciji, znamo se sad već tri godine.
Za “A” tim si debitirao 2010. godine. Ko je najzaslužniji što si došao u Reprezentaciju BiH?
– Najviše se mogu zahvaliti Munibu Ušanoviću.
Gdje bi volio otići nakon Engleske?
– Ne znam. Negdje gdje je dobro vrijeme.
Onda Španija?
– Španija ili Italija.
Je li bolji Real Madrid ili Barcelona?
– Ja više volim Real Madrid.
[nggallery id=518]