Nena je bila po svemu posebna cura. Drugačije se odijevala, drugačije pričala, hodala, kosu češljala, drugačije je držala ruke u krilu kad bi mirovala. Nena bi ispunila svaku prostoriju u koju bi ušla, sve bi malkice utihnulo i čekalo, a ona bi onda nastupala. I tako je to doista izgledalo. Svaki njen ulazak u školu, kafić, fiskulturnu salu značio je i početak neke nove, zanimljive predstave. Svijet je, ustvari, uvijek bio samo njena velika pozornica.
Nena nam je svima širila vidike, gurala pod nos prave knjige, bolju muziku, filmove… bila je čisti zgoditak za našu generaciju i nadam se da su i druge poslije nas imale svoju Nenu. Podsmijehom i prezirom objašnjavala kako se odgovara na uskogrudnost i predrasude, ubacivala zrno sumnje u roditeljske mantre i naučene “istine” koje su izlazile iz nas bez propitivanja i razmišljanja.
I svi smo pomalo bili zaljubljeni u Nenu. Dečki iz svojih pobuda, a i mi djevojke, jer smo joj se divile. Hitovi 80-ih bili su samo soundtrack njenog života kroz koji je gazila hrabro i s vjerom. Natiskane na stepeništu zajedničkog haustora, otvorenih usta smo slušale kad bi nam govorila o svemu onom o čemu cure vole pričati same. Bila je to mudra starica zarobljena u tijelu djevojke. Prije svakog glasnog smijanja drsko bi podigla bradu, a onda bi počinjao zemljotres. Zbog nje nikad nisam vjerovala u tezu da je žena ženi neprijatelj. Naprotiv, i žena u ženu se može zaljubiti, a da to nikakve veze nema s lezbijstvom.
Život nas je razdvojio u jednom trenutku, ali znam da se ne bih iznenadila da su mi javili da je postala predsjednikom neke države, takvu je energiju i zdravu pamet imala ta cura. Bez mrvice demagogije i prenemaganja.
I baš se rastužih kad sam nekidan čula da i ona odlazi u Kanadu. Zauvijek, kako bismo nekada to rekli. U kofer je stala inžinjerska diploma, malo fotografija, sve ostalo je u srcu. Dosta joj je kaže, ovog bosanskog čekanja, sumornih tema i sve tužnijih ljudi. Stiskala se da ne zaplače, izvinjavala što odlazi i na kraju jedva čekala da prođe pasošku kontrolu.
Nije kakva vijest da je ovu zemlju ostavila još jedna mlada osoba. To je svakodnevan i dinamičan proces. Iritiraju izljevi impotentne radosti o tome kako nas ima mašalah od Aljaske do Australije, kako ćemo, eto, kroz decenije pred nama imati jake lobije u svim važnijim svjetskim centrima, baš marim za to kada znam da je sve manje onih s kojim mogu živjeti ovdje. Nije fer!
Nije fer da njeni snovi od punog frižidera, H&M krpica, pristojnog stana i pokojeg putovanja nisu mogli biti ispunjeni ovdje, ali nekoliko hiljada kilometara ona će ih ispuniti. Hoće li ova uboga zemlja na kraju ostati samo ljudima s plakata, koji poput loših cirkusanata pozivaju na promjene, a na vlasti su već godinama. Kao da je ovo neki iluzionistički eksperiment pa se i oni i mi pravimo da se ne sjećamo, kao da nam je svima selektivno pamćenje, kao da sve ovo skupa nije ozbiljno.
Došlo mi je da potrgam plakate, opsujem državu naglas, poželim Neni da za nekoliko godina jedva sriče bosanski, ali prije toga je uvučem u onaj memljivi haustor i šapatom pitam jesam li i ja dovoljno mlada da krenem negdje. Daleko. I sve ponovo. I sve ispočetka. Nena je uvijek znala prave odgovore.