Dvodnevno putovanje u Slavoniju i obilazak Vinarije “Belje”, smještene u srcu Baranje, i to u vrijeme kada nam je miholjsko ljeto najavljivalo svoj kraj, činilo se kao savršeno rješenje za kratki „bijeg“ iz Sarajeva. Iako smo se od Sarajeva do Belja vozili duže od pet sati, pomisao na skorašnju šetnju vinogradskim prostranstvima, baš onakvim kakve viđate u najljepšim filmovima snimljenim na jugu Francuske, držala nas je budnim. No, naša posjeta vinogradima i vinariji, koja je od 2005. godine u vlasništvu koncerna “Agrogora” i koji je u nju od tada uložio dvije i po milijarde kuna, ipak je krenula od nečeg zanimljivijeg – Vinskog podruma, sagrađenog davne 1526. godine.
Od Osmanlija do danas
– Prvi pisani trag o postojanju ovog podruma povezan je s godinom Mohačke bitke, odnosno prodiranjem Osmanlija prema Zapadnoj Evropi. Oni su podrum koristili u vojne svrhe, odnosno za skladištenje oružja, streljiva, a jedan dio služio je kao konušnjica. U te namjene podrum je uglavnom korišten tokom 16. i 17. stoljeća, sve do 1697. godine, kada su u ovom podrumu proizvedena prva litra vina. Godine 2009., podrum je kompletno renoviran. Ukupni kapacitet ovog podruma je 330 hiljada litara vina, što je 10 posto naše ukupne proizvodnje. U ovom podrumu se ne odvija proizvodnja, nego vino dolazi na njegovanje. Vino se čuva u hrastovim bačvama, a hrast je iz okolnih šuma. Godine 2009., vratili smo autentičan izgled podrumu, iako nas okružuju originalni zidovi i cigle iz 16. stoljeća – kazali su nam iz uprave kompanije.
Za mnoge od nas, najimpresivniji dio podruma je njegova ARHIVA, koja sadrži više od 20.000 uzoraka arhivskih vina, a najstarija butelja datira iz 1949. godine. Riječ je o Cabarnetu Francu. Iako je renoviran čitav podrum, arhiva je saučvana u autentičnom obliku. Osim za čuvanje i skladištenje vina, ovaj podrum igra i značajnu turističku ulogu u ovom dijelu Hrvatske. Riječ je o površinski najvećem podrumu, a godišnje ga posjeti više od 10.000 turista, koji slušaju stručna predavanja o vinu i tako podižu „vinsku“ kulturu. U renoviranje podruma uloženo je više od jedan i po milion eura.
Poklon Eugenu Savojskom
Inače, Belje postoji od 1697. godine, kada ga je osnovao princ Eugen Savojski (1663-1736) za izvojevanu bitku nad Turcima kod Sente. Tada mu je austrijski car Leopold i darovao ovo južno područje Baranje. U to vrijeme, to bilo mnogo devastirano, ali on je ulagao i vjerovao u ovo područje. S vremenom se podiže životni standard na ovom području. Oko današnjih Kneževih Vinograda, gdje je zatekao veliki vinski podrum, gradio je sistem za navodnjavanja i sadio vinovu lozu. Samo najbolje mu je bilo dovoljno dobro, njegovu viziju danas slijede Vina “Belje”. Upravo na naslijeđu princa Eugena stvorena su vina koja ponosno nose naziv Princ Hrvatskoga Podunavlja.
Od tada do danas Vina “Belje” postala su najveći hrvatski proizvođač grožđa sa 650 hektara vlastitih vinograda, smještenih duž južnih padina Banovog brda. Vinogradi Belja se prostiru u dužini od 14 kilometara i završavaju iznad obale Dunava, a 90 posto njegovih nasada čini graševina. Iako je čitav proces poroizvodnje vina vrhunski moderniziran, u šta smo se uvjerili prilikom posjete vinariji, grožđe se, ipak, bere ručno, kako bi se sačuvala njegova kvaliteta, te što prije odvozi u fabriku, čiji je kapacitet osam miliona litara vina, a prostire se na površini od 10.000 kvadratnih metara.
No, po čemu su Vina “Belje”, zapravo, poznata? Nije nam trebalo dugo da saznamo odgovor na ovo pitanje. Imali smo priliku degustirati četiri vrste bijelog vina (graševina) i tri crnog. O njihovoj boji, okusu i mirisu govorio nam je vrhunski enolog Marijan Knežević, našalivši se da o vinu i nogometu svi znaju najviše. Većina nas je uživala u okusu bijelog vina, ponajviše onog s oznakom Goldberg, napravljenog od najboljeg grožđa koje graševina može dati. Tako je “Graševina Goldberg” (berba 2006) osvojila zlatnu medalju na ovogodišnjem Decanteru, odnosno svjetskom ocjenjivanju vina.
Drugog dana naše posjete “Belju “priču o vrunskim vinima nastavili smo obilaskom vinograda, te fotografiranjem na vinogradskom vidikovcu odakle se pruža jedinstven pogled na baranjsku ravnicu i vinograde, koji su nam se u tom trenutku činili kao da nemaju kraja.
Ljubazni domaćini upoznali su nas i s ostalim svojim postrojenjima, jer se “Belje”, naime, bavi ratarstvom, stočarstvom, industrijom i uslugama. No, o tome ćemo drugi put.
[nggallery id=572]