Pričao mi je nedavno kolega nešto što mi nikako ne izlazi iz glave, jednu sjajnu sliku, onakvu kakva se može vidjeti samo u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina.
– Stajao sam na granici u Doljanima i pored mene se zaustavio stari Opel Kadett, onaj što ga zovu „Kocka”. U njemu cijela jedna bosanska porodica: otac, majka i troje djece. Iza njih, u gepeku auta, jedan dušek, nešto ličih stvari i pretis-lonac. To je sve što imaju i s čim su krenuli na more. I svi oni su sretni – priča mi čovjek.
Priči o nekoj veseloj bosanskoj porodici koja je na more krenula u raspadnutom starom Opelu, noseći samo jedan stari dušek i pun lonac hrane, prethodila je priča o hercegovačkim tajkunima, njihovoj gramzivosti, prevelikim i glomaznim, ali praznim kućama, njihovim automobilima i sumnjivim poslovima. Ti ljudi, iako imaju tako mnogo novca, da mogu kupiti šta god žele, vode isprazan, šupalj život. Sve mogu kupiti osim jednog – vlastite sreće i duševnog mira. Onog u čemu uživa ona porodica koja je s loncem graha otišla na godišnji odmor.
Navršit će se ovih dana osam godina otkako sam diplomirao i postao diplomirani žurnalist. Na fotografijama sam bio mršavi mladić, kojeg bih danas teško prepoznao da ga sretnem na ulici. Diploma me nije učinila milionerom, no ja sam i danas sretan zbog posjedovanja te zelene tube s oznakom „5555″. Negdje u to vrijeme, dok sam bio sretan zbog činjenice da sam, eto, postao „akademski građanin”, glas o meni se širio komšilukom i susjednim ulicama. Tamo negdje na kraj našeg kvarta, u jednoj firmi sjedio je jedan gospodin, neki bi ga nazvali tajkunom, mi biznis-novinari ga nazvali „poduzetnikom”, a ostatak populacije „privatnikom”. Ne znam kako, sreo sam ga, on je prvi prišao meni i počeo svoju žalopojku.
– Vidiš mladiću, ja tebi čestitam i tvojim roditeljima… Tako i treba… Vidiš, ja imam dvojicu sinova, tu ste negdje po godinama… Neće na fakultete pa neće, spavaju do poslije podne, navečer izlaze, troše, hodaju, pa opet tako… Kupio sam im po novi Audi A6… Ali, ništa nije pomoglo – žalio mi se 2006. jedan bogati sarajevski biznismen u čijim očima se vidjela tuga, ona koju nije mogla odagnati ni činjenica da je mogao kupiti novih Audija onoliko koliko ja hljeba i mlijeka.
Ja sam bio sretan, on eto nije. Mnogo sam takvih sreo, onih kojima nisu bili dovoljni ni Ferrari, ni jahta, ni kuće u elitnim mjestima Evrope. Ti ljudi su trošili velike novce na putovanja, ali nisu putovali u Dubai, Milano ili Tokio zbog vlastitog zadovoljstva, nego da komšiluk vidi i zavidi. Kupovali su iz istog razloga i markiranu odjeću, bijesna auta i pravili kućerine, samo po principu „da se ima najveća kuća u selu”. Nisu bili sretni i ništa ih nije nije moglo usrećiti. Neki od njih su danas samo sjene onih moćnih bogatih i nadmenih ljudi od prije desetak godina. Recesija je pojela njihove poslove, njihove kuća i firme su zaplijenile banke, njihovi veliki automobili sada truhnu po parkinzima, jer nemaju za gorivo i registraciju. Njihove supruge sada kupuju hranu kojoj ističe rok trajanja na vikend-rasprodajama, preferirajući jufke i pavlake „dvije za cijenu jedne”, jer za drugo nemaju. Ja, za razliku od njih, dolazim iz porodice koja je naučila najtežu i najbolju lekciju koja se može naučiti, ona koja kaže da onaj koji ima, jednog dana neće imati. Porodica Bešlija bila je u prošlosti jedna od najbogatijih i najuspješnijih trgovačkih porodica u Bosni. Imali su u jednom trenutku dvadeset kuća u Sarajevu, brojne radnje, skladišta, gradili mostove, džamije, česme i imali vlastiti „imaret”, kuhinju za siromašne. Sve je to nestalo u vrtlogu vremena, a i moja malenkost je u jednom trenutku, u svojim naljepšim godinama bila „socijalni slučaj”, kao najsiromašniji učenik u jednoj sarajevskoj gimnaziji. Naučio sam u tom periodu da cijenim prave ljude i da je sreća u malim stvarima te da uživam u životu, bez obzira koliko on malo pružao.
Jedan od takvih momenata sam doživio prošle subotu. Sasvim rutinska kontrola u jednoj apoteci otkrila je da se moje narušeno zdravlje popravlja, nakon dvije godine problema s hipoglikemijom, otečenim stopalima, uvećanom jetrom i pritiskom 220 sa 130. Šećer u krvi je više nego dobar, vitamini, minerali, pritisak sve u meni je kao podmazano. I ja sam sretan zbog tih brojeva koji život i pravu sreću znače.