Za Džejlu Glavović-Očuz protekli period bio je jedan od onih težih u životu. Ispunjen bolom i suzama. Naime, prije nešto više od dva mjeseca Džejla je ostala bez svog tate Zije.Kao i svaka kćerka, i Džejla je bila izuzetno vezana za oca. Pristala je da otvori dušu i o ovom događaju i emocijama govori za naš magazin.
Svjesna je da, nakon odlaska oca, ništa više neće biti isto. Ostaju praznina i uspomene. Ali i prave vrijednosti kojima ju je naučio.
– Naša povezanost bila je izuzetno jaka. Bilo smo isti. Cijeli život zvali su me „Zijo broj dva”. Njegovo pravo ime je, zapravo Fadil, ali je kao dječak bio teže bolestan pa su mu roditelji, prema starim običajima, kada je ozdravio, promijenili ime u Zijo. U dokumentima je ostao Fadil. Prijatelji, koji ga godinama znaju kao Ziju, često se iznenade kada čuju njegovo pravo ime – počinje priču Džejla, dodajući da je bio strog otac.
– Bio je strah i trepet, kako u kući, tako i van. Ali, to je dobro s jedne strane. Moja sestra i ja odrasle smo u dobre osobe, sposobne žene, sa sistemom vrijednosti koji je danas rijedak. Zbog toga mogu reći da je od nas izgradio prave borce kroz život. Baš kakav je bio i on.
Kaže da će uvijek pamtiti rođendane koje joj je priređivao. Izgledali su kao nečija vjenčanja.
– Volio je život i ljude. Bio je hedonist, što sam od njega i naslijedila. Moj otac Zijo je dijete s Marin Dvora. Rastao je u drugom vremenu, družio je s Davorinom Popovićem do njegove smrti, a volio je i putovati. Imao je prijatelje na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Bio je osoba koja je uvijek spremna pomoći. Zbog toga su meni u Zagrebu i Beogradu vrata uvijek bila otvorena. Bio je prvoborac specijalne jedinice MUP-a. Tim je dobio veliko poštovanje mlađih saboraca, s kojim je posljednih godina često išao na raftinge. Sahranjen je u Aleji veterana, a mnogi od njegovih prijatelja iz tih dana bili su prisutni. Često čujem rečenicu: „Tata ti je bio legenda, prava raja” – prisjeća se Džejla.
Kompletan tekst možete pročitati u print izdanju Magazina “Azra” (broj 924)