Ferrari je mnogo više od dobro sklopljenog stroja koji mnogo košta. On je puno više od skupog automobila, kakvih na cestama širom svijeta ima mnogo. Ferrari nije statusni simbol, a posjedovati jedan Ferrari nije pitanje prestiža, to je pitanje emocija. Kada bi se čisto zadovoljstvo moglo sublimirati u jednu riječ ili u jedan pojam, to bi bio Ferrraiz, esencija ljudskog zadovoljstva i tehnički najsavršeniji proizvod, ikada napravljen ljudskom rukom, kvalitet koji je svijet znao prepoznati. Ferrari je prije mjesec obilježio i mali jubilej, 60 godina na američkim cestama…
Kada je 18. augusta 1988. gospodin Enzo Ferrari zauvijek sklopio oči, u grob je otišla jedan od najvećih misterija našeg vremena. Osnovač tvornice automobila koja je pravila najskuplje i najpoželjnije četverotočkaše svih vremena, posljednje decenije svog života proveo je u samoizolaciji, rijetko dajući intervjue, te čak rijetko napuštajući i rodnu Modenu, osim u vrlo izuzetnim prilikama, obično jednom godišnje. Nikada, baš nikada se nije pojavio na TV-u niti je vidio potrebu za takvim nečim. Bio je čovjek koji je skoro do samog kraja života živio za posao, za automobile, trke, mehaniku i brzinu. Cijeli njegov život bio vezan za automobile i to one najbolje. One koje je sam stvarao.
Enzo Ferrari se rodio u italijanskom gradiću Modeni, osamnaestog februara 1898. godine. Porodica Ferrari pripadala je višoj srednjoj klasi, te je posjedovala jednu manju tvornicu. Zanimljivo, mladi Enzo Ferrari nije pohađao nikakvu školu, bilo državnu ili privatnu i za tim će kasnije često žaliti. No, neće biti nepismen. Naprotiv. Rijetki novinari koji su uspjeli doći do njega bili su fascinirani njegovom elokventnošću i poznavanjem materije o kojoj je pričao. Enzo Ferrari je poznavao automobile i sve u vezi s njima do najsitnijeg detalja, što ne treba da čudi s obzirom na to da je sa svojim ocem Alfredom obilazo autoutrke već od svoje desete godine, a već kao 13-godišnjak će i sam postati vozač.
U potrazi za savršenstvom
Životnu idilu porodice Ferrari prekinut će Prvi svjetski rat. Enzov brat i otac će umrijeti od španske groznice pred kraj rata, te će mladi vozač i mehaničar ostati sam, bez prihoda i oslonca u životu. Tražio je posao, no bez pretjerano velikog uspjeha. Zanimljivo, FIAT ga je odbio zaposliti 1918., a šefovi kompanije iz Torina su mladog mehaničara ocijenili kao nedovoljno dobrog za njih. Imali su kasnije mnogo vremena da žale za svojom odlukom. Od 1920. Enzo Ferrari će voziti utrke za Alfa Romeo, furiozno osvajajući lokalna takmičenja, postavši lokalni heroj o čijim vještinama će se širiti velika fama. Godine 1928. formirat će kompaniju „Scuderia Ferrari” koja će za potrebe Alfa Romea proizvoditi sportske automobile, te organizirati tim vozača, kojih je u jednom trenutku bilo četrdesetak. Sam Enzo će svoju veliku i slavnu karijeru vozača autoutrka završiti 1932., od tada će se baviti administrativnim poslovima i konstrukcijom vrhunskih automobila, uglavnom pod značkom drugih brandova i za potrebe drugih. Postoje mala razmimoilaženja kada je, zapravo, nastao prvi pravi Ferrari, onaj pod značkom njegovog tvorca Enza i simbolom propetog konjića na karoseriji. Za jedne je to bio model AAC Tipo 815 iz 1940., za druge je to model Ferrari 125 S iz 1947., koji je prvi na svom limu nosio ime mladića iz grada Modene, Ferrari. Tako je rođena legenda koja traja do danas, legenda koja ima vrlo jak pečat svog tvorca.
– Biti član ekipe Buggatija i biti član ekipe Ferrarija bilo je kao noć i dan. Radeći za Ferrari, ja sam naučio kako se posluje oko utrka i uvidio da je Enzo Ferrari, zapravo, bio pravi biznismen. Enzo je bio vrlo ugodna osoba, vrlo prijateljski raspoložen, ali pomalo na distanci. U njegovoj firmi nije bilo onog osjećaja da pripadate “porodici”, kako je bio slučaj s braćom Maserati, niti one velike, zabavne duhovnosti kakvu sam osjećao u Bugattiju. Enzo Ferrari je volio utrke, u to nema sumnje. Ipak, tu je bilo nešto više od pukog entuzijazma, bio je dobar put da se izgradi dobra, profitabilna imperija. Znao sam tada da će on jednog dana biti veliki čovjek, čak i kada su automobili koje je vozio nosili nečije drugo ime. Znao sam da će jednog dana na automobilima pisati njegovo ime – pisao je u svojim memoarima slavni francuski vozač utrka Rene Dreyfus.
Veliki čovjek za veliki auto
Enzo Ferrari je bio upravo onakav kakvim ga je opisao Dreyfus, bio je to veliki čovjek stvoren za velike stvari, za velike događaje, za velike brojeve i velike pobjede. Samo takav čovjek je mogao stvori najbolje automobile i strojeve svih vremena.
– Enzo Ferari je veliki čovjek. Ima velik, mesnati nos. Ima velika, opuštena usta. Sljedeće što vidite na njemu jeste upadljiva sličnost s drugim velikim ljudima iz svijeta konstruiranja automobila i njihovim laganim starenjem, poput ostarjelih lavova. Vrlo brzo nakon toga shvatit ćete da je pred vama duboko usamljeni i osamljeni čovjek bez zabluda, čovjek kojem ja vlastita smrt najnormalniji događaj u životu – opisivao je 1977. novinar Keith Botsford Enza Ferrarija u uvodu posljednjeg intervjua koji je ovaj slavni ali tajanstveni čovjek dao nekom mediju.
Intervju u magazinu “The Cars” bio je jedinstvena prilika da svjetska javnost uđe u um i misli ovog tehničkog genija i čovjeka koji je iz temelja izmijenio automobilsku industriju i način na koji se automobili stvaraju. U svom posljednjem obraćanju javnosti otkrio je koliko ga je potresla smrt njegovog prvog sina Alfreda Dine Ferrarija (1932-1956). Od ove tragedije Enzo Ferrari se nikada neće emotivno oporaviti, te će se naredne 32 godine povući u kuću i tu ostati do smrti. Posljednji intervji Enza Ferrarija otkrio je onu drugu, bolju stranu slavnog konstruktora automobila. Enzo Ferrari je bio emotivan čovjek, pomalo uplašen od svijeta oko sebe.
– Tokom većine mog života ja sam se skrivao. Ta greška me je pratila cijeli moj život. Većina ljudi misli da sam “težak”, međutim, to tako ispada, jer ja ne želim da me ljudi znaju. Sebe vidim kao slabijeg i na lice stavljam masku. Stavljam je da bih se sakrio. Kada ljudi o meni misle kao o nekome poznatom, ja zapravo najbolje znam šta to znači. Živim životom stalnog samo-propitivanja. Shvatajući koliko je život krhak, ponekad počinjem da haluciniram, propitujući sebe samog o baš svemu. Ja sam čovjek koji živi za avanturu. Naučio sam mnogo iz svojih neuspjeha, neuspjeha koji su oblikovali moj život. Jedno pitanje sebi uvijek postavljam bez odbrane i bilo kakvih granica: Ako ne mogu vidjeti nedostatke u mašini koju sam stvaram, kako onda mogu na najbolji mogući način pogledati u vlastitu dušu – pitao se slavni konstruktor prije 37 godina.
Ferrari: Zadovoljstvo, to je to…
Enzo Ferrari je odložio svoje slavne naočale prije 26 godina i otišao voziti automobile na neko drugo, bolje mjesto. Njegova vizija i dalje živi, Ferrari i dalje pravi vrhunske automobile, prodaje ih za nevjerovatno velike sume novca i s njim pobjeđuje u Formuli Jedan. Ono što je Apple za svijet potrošačke eletronike, to je Ferrari u svijetu automobilizma, simbol za vrhunski, dobro oblikovani proizvod koji pruža apsolutno zadovoljstvo. Da ova usporedba nije sasvim slučajna, govori i vijest iz marta ove godine. U nove modele Ferrarija ugrađen je Appleov software za zabavu, baziran na glasovnim komandama aplikacije Siri, software koji omogućava glasovne komande za razne uređaje, kao što su video-playeri, klima i muzika u automobilu.
Poslovne filozofije Stevea Jobsa i Enza Ferrija imaju mnogo sličnosti, obojica su bili na lošem glasu kao “šefovi iz pakla”, ali i ljudi sa ispravnim vizijima proizvoda koji će promijeniti svijet. I pored vrhunskog dizajna i vrhunskog kvaliteta oba branda, i Ferrari i Aple imaju dvije zajedničke crtice. To je odabrana klijentela i cijena koju je ta ista klijentela spremna platiti da bi bila vlasnik vrhunskih proizvoda kao što su Aplle Ipad ili Ferrari GTO.
Ko su, zapravo, ljudi koji kupuju Ferrari i zbog čega ga kupuju? Jedna studija je prije nekoliko godina pokušala baciti svjetlo na to. Tako se došlo do zaključka da Ferrari u pravilu kupuju muškarci, i to njih 95 posto. Vlasnici Ferrarija su, također, visokobrazovani, njih 79 posto ima završen fakultet, a postdiplomski studij ima 39 posto vlasnika automobile sa znakom propetog crnog konjića. Iako su prosječni vlasnici Buggatija bogatiji, te posjeduju mnogo više, i po nekoliko privatnih aviona te desetke automobila, prosječan vozač Ferrarija posjeduje nešto drugo. Ferrari voze uspješni poduzetnici, poznate muzičke i filmske zvijezde i “self-made” milioneri poput čuvenog modnog dizajnera Ralfa Laurena koji posjeduje model Ferrari GTO iz 1963. godine. Proizvedeno je samo 39 modelo GTO I neki od njih spadaju u najskuplje automobile današnjice. Jedan model Ferri GTO ima vrijednost od čak 52 miliona dolara.
Ipak, zbog čega ljudi kupuju Ferrari? Zbog dva razloga, prije svega. Jedan je osjećaj sreće, jer je posjedovanje jednog Ferrarija ekvivalent usjeha u životu. Tek kada imate Ferrari, vi znate da ste usjeli u nečemu, bilo da ste muzičar, izdavač ili vlasnik franšiže fast-food restorana. Ljudi se vole dobro osjećati, vole kada sve oko njih dobro zvuči. Zvuk je ono što prodaje Ferrari iz čijih auspuha izlazi čista melodija. Šefovi kompanije iz Modene stoga tvrde da su Ferrariji zato omiljeni kod ljudi iz muzičke industrije.
– Ferrari je kao lijepa žena, naprosto, mora da za njom žudite – kaže Luca Cordero di Montezemolo, bivši generalni direktor Ferrarija.
Iako se Ferrariji proizvode skoro 70 godina, samo je njih 7.318 sišlo na cestu. Većina njih je i danas u pogonu, mameći uzdahe gdje god se pojave, ne toliko zbog paprene cijene nego zbog činjenice da čak i površni poznavatelji automobili znaju da se ispod poklopca motora nalazi apsolutno savršenstvo tehnike, proizvod u koji je uloženo mnogo ljubavi i znanja. Svaki vlasnik automobila zna da njegov automobil gubi na vrijednosti, bez obzira koliko ga platio. Neki drugi luksuzni automobilski brandovi poput Maybaha za samo godinu izgube u vrijednosti koliko košta jedan manji stan. No, ne i Ferrari, jedini auto na svijetu čija se vrijednost povećava iz godine u godine. Samo oni koji su vozili Ferrari znaju zbog čega je to tako.
Enzo Ferrari i „slavni”
Enzo Ferrari je prezirao holivudske zvijezde i sve one koji su sebe nazivali slavnim, te kupovali njegove automobile zbog potvrde vlastitog statusa. Nije im uslišavao želju za upoznavanjem, a njihov veliki novac nije mu mnogo značio. Često bi mjesecima namjerno odugovlačio s isporukom, namjerno nervirajući svoju razmaženu klijentelu.
Ibra voli Ferrari
Nogometna legenda Zlatan Ibrahimović nije se mogao pomiriti s uštogljenom atmosferom u Barceloni, dok je igrao u ovom timu. U tom klubu sve je moralo biti na svom mjestu, pa i vožnja automobila. Temperamentnom Šveđaninu bosanskih korijena nije bilo ni na kraj pameti da poštuje naređenje Pepa Guardiole da se igrači ne voze na posao „u nekakvim Porsheima ili Ferrarijima”. Ibra je prezirao i Audije koje ima dodijelio klub, te je iz obijesti slupao jedan.
– U Barci je nama igračima bilo zabranjena da sportskim autima dolazimo na treninge. Smatrao sam da je to besmisleno. Šta nekoga briga kakav ja auto vozim. Tako sam pred meč sam Almeirom dovukao svoj Ferrari Enzo na posao i parkirao ga ispred uprave kluba. Nastao je haos – piše u svojoj autobiografiji slavni igrač.
Italijanski temperament i njemačka pamet
Odlaskom Enza Ferrarija, slavni tim upada u probleme. Tako je Ferrari početkom devedesetih bio sinonim za neigranu i posvađanu ekipu u Formuli Jedan, onu koja je živjela od stare slave, no to će se promijeniti dolaskom jednog mladića sa sjevera. Michael Schumacher je digao Ferrari sa dna i vratio ga na stare slave. Ferrari je danas najuspješnija automobilistička ekipa svih vremena, koja je 15 puta bila prvak svijeta i 16 puta bila prvaka u poretku konstruktora, sa 209 Grand Prix pobjeda. Tačno 622 puta su se vozači Ferrarija penjali na pobjedničke podijume od 776 održanih Grand Prix utrka.
Voziti Ferrari i kočiti njim
Jedan stanovnik američkog Dallasa tokom 2003. na lutriji je dobio pravog pravcatog Ferrarija. Na njega je morao čekati cijele tri godine i platiti 84.000 dolara poreza.
– Vrlo važna lekcija koju sam naučio vozeći Ferrari jeste: Bez obzira koliko brzo išli, Ferrari uvijek može ići brže. Nikada nisam otkrio koliko zaista može brzo ići. Prvi put kada sam sjeo za volan Ferrarija, vozio sam oko 280 na sat i imao tačan osjećaj da pedala gasa može makar nekoliko centimetara niže. Kada već tako idete brzo, sjetit ćete se i kočnica. Kunem se da su kao zid od cigle. Vozite više od 120 na sat, samo jedan pritisak na kočnicu, auto će stati kao zakovan – piše sretnik koji je dobio Ferrari na lutriji.