Za neke je bio prilika približiti se božanskoj ljepoti, za druge razlog za razvod ili čak rizikovanje smrti. Ruž za usne je morao puno toga „istrpiti” da bi pobijedio. Na kraju je „mala kobasica”, ipak, osvojila ženske usne i srca.
Tradicija ukrašavanja usana je prastara: Drevne Mesopotamke su bile prve žene koje su uljepšavale svoje usne, a činile su to mrvljenim dragim kamenjem. Prilikom iskopavanja u sumerskom gradu Ur, otkrivena je vrsta premaza za usne koji datira od 3500g prije naše ere. Ovo je najstariji nalaz koji govori o ovoj vrsti „kozmetike”.
Bilo da su bile ratnice ili kraljice, drevne Egipćanke su također ukrašavale svoje usne kako bi nalikovale svojim bogovima. Za visoke klase žena u starom Rimu ili Japanu, boja za usne je bila čak obavezujuća jer se njome naglašavala razlika u odnosu na žene nižih klasa. Suprotno ovakvim shvatanjima, stari Grci nisu vidjeli ništa otmjeno u šminkanju. U njihovoj kulturi, crvene usne su također bile forma socijalne segregacije, ali kod njih su make-up morale nositi umjetnice i prostitutke, kako bi se razlikovale od „časnih” žena.
Dok su inicijalno upotrebljavani premazi i voskovi, upotreba štapića predstavljena je u baroknoj eri. Obojene čestice, često dobivene iz mrvljenja crvenih štitastih uši, bile bi pomiješane sa gipsom kako bi se formirala pasta. Ova smjesa bi se oblikovala i bila bi ostavljana na suncu kako bi se osušila. Ruska carica Katarina Velika je bila još inovativnija te je odabrala sasvim novi način uljepšavanja usana. Naime, ona bi naredila svojim podanicama da što jače sisaju njene usne te da ih lagano grizu. Ovo bi naravno potaklo cirkulaciju krvi i učinlo da usne izgledaju vidno crvene i otečene.
Malo koji muškarac je mogao odoliti senzualnim usnama. Godine 1770. britanski parlament je intervenisao i donio uredbu da žena koja „namami” muškarca crvenim usnama i „zarobi” ga u brak, može biti procesuirana. Svi brakovi koji su stvoreni na ovaj način, mogli su biti poništeni. Tokom Francuske revolucije, situacija je bila još radikalnija. Ne samo da su žene mogle biti procesuirane, već im je i život visio o koncu. Naime, bilo koja osoba crvenih usana bila je obilježena kao aristokrata, a time je giljotina postajala vrlo vjerovatna opcija.
Stotinu godina poslije, prekretnica se konačno dogodila: 1883g. rođen je Ruž za usne. Na svjetskom sajmu u Amsterdamu, pariški proizvođač predstavio je „Stylo d’Armour” (oklopljena olovka), napravljen od pčelinjeg voska, ricinusovog ulja i jelenskog loja. Kako je bio strašno skup i umotan samo u maramicu, u prvi mah je bio pogrdno nazvan „Saucisse” ili „mala kobasica”. Uprkos tome, francuska glumica Sarah Bernhardt otvoreno je koristila ruž u javnosti , propagirajući ovaj kozmetički pribor, kojeg je provokativno nazvala „Erosov magični štapić” aludirajući na njegov falusni oblik.
Godine 1948. ruž za usne konačno dobija svoj praktični oklop sa klizećim mehanizmom, te postaje osnovni, široko rasprostranjeni kozmetički proizvod. Nakon više od 5,500 godina javna aplikacija ruža za usne postala je jedini make-up ritual koji je, po pravilima bontona, prihvaćen svugdje u svijetu.