Šemsa Suljaković i Almir Skopljak: Bez narodnjaka molim! Aquarius Vils najbolje mjesto za zabavu

Piše: Redakcija

Nije rijetkost da estradni umjetnici u određenoj životnoj dobi pokreću posao koji nema direktne veze s muzikom. Jedni novac ulažu u nekretnine, drugi u trgovinu, treći u ugostiteljstvo. Šemsa Suljaković, nedvojbeno najprepoznatljivija, a prema sudu mnogih i najveća ženska zvijezda narodne muzike na ovim prostorima, nije pokrenula vlastiti biznis, ali jeste svom sinu Almiru Skopljaku dala svu moralnu podršku da se odvaži na taj korak.

Istina, da se Šemsa pitala, priznaju oboje, možda bi on i njegov partner u poslu Alen Nikšić na ovaj poduhvat čekali još koju godinu, barem dok se ekonomski ne stabilizira ova regija. No, Almir se, ipak, drži devize: „Ni za šta na svijetu ne postoji pravo vrijeme, pravo vrijeme za sve je onda kada čovjek sam odluči da ostvari svoj plan”.

Zato je u septembru ove godine u Sarajevu otvorio ugostiteljski objekat „Aquarius Vils”. Tradicionalno, najbolji glas o ovakvim mjestima šire prvi gosti – a oni su saglasni: objekat je ekskluzivan i koncipiran tako da okupi ljude s pozitivnom energijom, zaljubljenike u kulturu, umjetnost, muziku, gastronomiju i kvalitetan provod!

Interijer prostora čiji je kapacitet između 350 i 400 mjesta, a s baštom i hiljadu, i kojeg čine; pub, bar, restoran, open air garden, lounge room i kids park, uređen je tako da spaja dva vremena, ono starije, možda i ljepše, iz perioda austrougarske, i novije kada se na ovoj lokaciji znalo najviše za radionicu „Unioninvesta”, prijeratnog industrijskog giganta koji je obavljao milionske poslove u Alžiru i Iraku, posebno u izgradnji Saddamovih podzemnih baza.

Koji god okus vremena vam više prijao, uživat ćete naročito u muzici. Od sedam noći u sedmici pet je tematskih; gosti mogu slušati sve žanrove: rock and roll, jazz, salsu, blues, ali, narodnjake ne. Zašto je to tako? Almirova majka je karijeru napravila baš na ovoj vrsti muzike…

Skroman život

– Ja nemam veze s ovim, ovo je njegovo, i on odlučuje kako će sve funkcionirati. Kada mi je rekao šta planira otvoriti, priznajem, pribojavala sam se. Ipak ovo nije idealno vrijeme za bilo kakve investicije. Još kad sam vidjela ruševan prostor, sve je to valjalo i uredit’. No, očito je da moj strah nije bio opravdan. Nisam bila u pravu – kaže Šemsa.

Iako je ugostiteljstvo posljednjih sedam godina Almirov poslovni izbor, Šemsa priznaje kako je ona još u vremenu svoje najveće popularnosti, tokom osamdesetih, sebi obećala jedno – sin nikada neće s njom biti u kafani! Toga se i držala.

– Smatrala sam da djetetu nije mjesto u kafani. Ona ima svoju priču, svoju filozofiju, i u njoj se zna svašta desiti. Dijete treba odrastati u drugom okruženju – priča Šemsa i napominje kako ona nikada sinu nije sugerirala čime bi trebao da se bavi u životu.

– Njoj je bilo jedino važno da budem dobar čovjek, da se ne drogiram, da ne budem bahat i da ne pravim probleme. Ponosan sam na nju. Majka je za mene sveta riječ. Njena suza me razoruža. Čak  i kad bih htio nešto loše učiniti, ne mogu… Ne mogu zbog nje!

Međutim, moram vam priznati, cijeli svoj život sam nastojao da postignem to da ljudi kažu: „To je Šemsa, Almirova majka, a ne, to je Almir, Šemsin sin”. Nikada nisam zloupotrebljavao njen status. Štaviše, kad sam bio mlad, nisam bio ni svjestan koliko je popularna i kakav uspjeh je postigla. Nije ona uvijek bila Šemsa Suljaković. Skromno smo živjeli, ali ona nas je uvijek pomagala. Bili smo prosječna familija. Njen veliki uspon u karijeri se desio u vrijeme mog završetka osnovne škole. Vrijeme je bilo drugačije, nije se blagonaklono gledalo na poziv pjevačice. Bilo je mnogo predrasuda. Zbog toga mi je bilo nezgodno reći da mi je mama pjevačica, pa sam u osnovnoj školi znao govoriti da mi je tetka.

To sam mogao reći, ljudi bi povjerovali, jer otac i majka su bili razvedeni. Dok je ona radila, o meni se brinula naša prva komšinica, žena druge vjere, koja je prije nekoliko godina preminula. A, mi se nismo tada dijelili na vjere, niti bili učeni ko je šta. Tako da sam nerijetko govorio da imam dvije mame – prepričava Almir momente iz djetinjstva.

Dok nam on priča, Šemsa ga gleda. Ponosna je. Kaže nam da su njih dvoje jako slični. Dosta je povukao na nju , dodaje…

– Vrijeme je prolazilo i Almir je polako počeo shvatati da je i posao pjevačice, zapravo, posao kao i svaki drugi. Voliš ga, radiš ga, on ti donosi platu, od nje izdržavaš porodicu, a ako si među boljima na estradi, onda i živiš bolje od drugih i slično. Dakle, sve je ovisilo tada, kao što ovisi i sada o tome koliko si dobar u onome što radiš. A, Šemsa je u svom poslu bila izvrsna, što potvrđuju i podaci o tiražima. Ona je, naprimjer, 1986. godine samo jedan album prodala u nevjerovatnih 850.000 primjeraka. Mnogima iz tog vremena je ova cifra i danas neodsanjan san…

– Kritiziram je zašto je toliko skromna. Znate li da ona nikada nije imala solistički koncert, a bila je u jednom periodu najtiražnija pjevačica bivše Jugoslavije? Kada je mogla tako lako napuniti bilo koju dvoranu, ona to nije željela- pita nas Almir.

Šemsa bolje pamti periode iz karijere, pa odgovara:

– Imala sam, ipak, dva koncerta, jedan u Skenderiji u Sarajevu, a jedan u Pioniru u Beogradu. Mirso Ibrić me je nagovorio da ih napravim. On mi je najviše i pomogao u karijeri, kada je riječ o medijskoj promociji, susretima s novinarima, reklamiranju, ja o tome nisam znala ništa, niti me to zanimalo.

Bila sam zadovoljna da budem u kafani, da pjevam i to je to. A, on je želio da idem naprijed, smatrao je da to zaslužujem. No, ja sam uvijek tremaroš bila. I odustajala sam od tako velikih solističkih projekata. Mirso je divan čovjek, lutka moja, veliki prijatelj, pomogao je i mom sinu u ratu kada je bio ranjen, on ga je nosio u bolnicu.

Ali, ako me sada pitate koje godine sam imala ta dva koncerta, u Sarajevu i u Beogradu, vjerujte mi da ne znam – govori Suljaković.

Možda ćete se kod publike moći iskupiti velikim koncertom kada budete završavali karijeru, kažem joj.

– To je isto da ću umrijeti (smijeh). Pjevat ću dokle god budem iole fizički izgledala, tako da mi bude lijepa slika na televiziji. Prije tri, četiri godine sam pjevala u Njemačkoj, u diskoteci, stala sam na scenu i gledam sav narod ispred sebe i kažem sebi: Što meni ovo treba? Jednostavno, osjetila sam prezasićenje; od posla, od mase, buke, galame, muzike, svega. Htjela sam sve ovo ostaviti.

Nasreću, moja pozicija je uvijek bila takva da sam u životu radila samo onoliko koliko sam htjela, a nikada onoliko koliko mi se nudilo. Tako da, u takvim situacijama, kada osjetim prezasićenje poslom, meni ne trebaju nikakve tablete za živce, ja jednostavno donesem odluku da dva, tri mjeseca neću da radim. I kada sam 1986. godine bila najpopularnija, kada se u kući nije moglo živjeti od telefona, kad je kuća bila kao pošta, ja isključim telefon i odem na more. Tako sam radila, i zato sam sačuvala živce i energiju za svoju unučad.

U estradnim vodama Šemsa je od 1971. godine. I danas, nakon toliko godina na sceni, ona je svim mladim pjevačicama uzor. Kada neka hoće da pokaže kako zna pjevati, onda se obično razmeće Šemsinom pjesmom. Njoj je najdraža pjesma „Sve je manje od života”, dok pjesma „Tugo moja kome da te pričam” oslikava jedan njen, priča nam, ne tako sretan period.

Ljubavni brodolom

– Snimala sam „Tugo moja kome da te pričam” i plakala. To su bili moji ljubavni brodolomi. Drago mi je da sam uzor drugima, hvala Bogu, to znači da trud nije bio uzaludan, i da sam ipak ostavila neki pečat iza sebe. U diskotekama gdje gostujem, pjevačice me znaju pitati: Mogu li otpjevati jednu vašu pjesmu, molim vas, samo da čujete i da mi kažete šta bih trebala popraviti, mijenjati? Ja kažem: Ma, može naravno.

I, reći ću vam nešto –  kafana je čudo, ona prima razne profile gostiju, a na televiziji sve izgleda kao cvjećka, svi su našminkani i sređeni, međutim, u ovom poslu nije sve televizija. Naporan je ovo posao, naročito za žene. Međutim, da se ponovo rodim, opet bih pjevala. Ja to volim više od svega – priznaje Šemsa.

Kada nije u Sarajevu, gdje ima stan i kuću, ili u rodnom Maglaju gdje joj žive još neki članovi familije, Šemsa najviše vremena provodi u Švedskoj. Tamo su joj majka, braća, sestre. Jedan brat je, nažalost, preminuo prije dva mjeseca…

– Moji su otišli tamo u ratu i ostali. Zapravo, jedan brat je tamo živio od prije rata pa je povukao za sobom i sve ostale. Švedska mi prija kao zemlja, puna je jezera, ima divnu prirodu, socijalno je sređena. Ali, ja nisam nikada razmišljala da napustim Bosnu i živim negdje drugdje. Uvijek sam išla za svojom djecom (misli na sina i njegovu porodicu).

Je li Šemsa, koja je djetinjstvo dijelila s još petero braće i sestara, uvijek bila zadovoljna onim što ima? Daje li drugima, i je li ikada bila prinuđena da traži od drugoga, pitam je.

– Uvijek sam bila zadovoljna. I kad posudim, ja sam bila zadovoljna. Posuđivala sam novac od drugih, naravno. To su bili momenti tokom rata, tada sam bila u Austriji i imala sam teških trenutaka, prolazila sam kroz fnansijsku krizu. Sve sam to preživjela, ali ja sam isto tako davala čitav život i uvijek sam to sa zadovoljstvom radila – govori Šemsa i otkriva nam čiju karijeru ona naročito cijeni i ima li ijedna tuđa pjesma za koju može reći da joj je žao što je nije ona otpjevala.

– Nema ah da mi krene na neku pjesmu. Nisam se mnogo privatno družila s njima, ali što se tiče posla, Neda Ukraden, Zorica Brunclik, Ana Bekuta, Brena, to su meni najprofesionalnije pjevačice, skidam im kapu, imaju energiju, mene je narod potrošio, ja puno komuniciram s publikom, takva sam po prirodi, hoću i popričat’ i slikat’ se.

Kada dođem s puta, kažem 15 dana nemoj niko ništa da me pita. One su bile više koncertni pjevači, nisu išle po kafanama, vašarima, restoranima, kao što sam ja išla. Moj put je drugačiji bio.

Nakon infarkta promijenila sam mnoge navike

Šemsi godine nisu mnogo uzele od njenog izgleda. Vrlo je njegovana i dotjerana. Možda je i pozitivan duh saveznik toga. Ona je, priznaje nam, zabavljač u svojoj raji, smišlja šale, pravi atmosferu… O zdravlju brine više nego što je to činila prije sedam godina, kada je doživjela infarkt.

– Infarkt sam dobila za vrijeme turneje u Australiji. U kući kod prijatelja na ručku. Zaboljelo me, oduzele su mi se ruke do lakata, počelo je da me guši u vratu i pala sam kao pokošena. Prepala sam se. Promijenila sam neke životne navike i usporila sam svoj posao zbog toga. Oslušnem se, osjetim je li sa mnom sve uredu ili nije, ali, da trčim doktoru svaki tren, to ne radim.

Volim se družiti, ali radije prijatelje zovem sebi kući, nego da ja idem kod nekog. Volim i kuhat’, a volim i jesti. Prija mi društvo koje se šali, nemoj mi teških tema, ne mogu o problemima.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti