Srbi imaju Cecu, Hrvati Severinu, mi imamo Selmu. Bolje nego ijedna druga pjevačica u BiH, ona savršeno zna pravila showbusinessa, i jednako tako zna i kako igrati po njima. Prije petnaest i kusur godina, zemlji, koja je tek bila izašla iz rata, trebalo je novo ime na estradi. Godine 1998., kada se, gotovo kao djevojčurak, pojavila na omotu svog prvog albuma „Kad suza ne bude”, bila je baš to što je scena i tražila – mlada, lijepa, a uz to još i hrabra i drugačija. Drugačija od svega što se tada moglo slušati i gledati na domaćoj sceni.
Nije snimila ni dva albuma, a već je bila nacionalni muzički brend broj jedan. Od nje je tada popularniji bio još samo Halid. Onoliko koliko je posao od mene tražio, toliko sam i ja znala o Selmi Bajrami. Pogledala bih neki njen spot na TV-u, pročitala članak u novinama, pozdravila njenu scensku hrabrost, a ponajviše „ludost” da iz čista mira tetovira pola sebe.
Prije pet, šest godina, ugostila je u svom stanu u Tuzli mene i našeg zajedničkog prijatelja. Sjajan je domaćin i jako dobra kuharica. Ne sjećam se kako se zvalo jelo od mesa kojim nas je te večeri služila, ali znam da je bilo jako dobro, baš kao i kućna atmosfera u kojoj nas je dočekala. Veoma je vezana za majku, primijetila sam.
Osim sebi, u istom ulazu zgrade u tuzlanskom naselju Mramor, kupila je i stan svojim roditeljima. Zbrinula je i sestru i brata. Veća mi je ova njena gesta od svih abuma koje je prodala i svih statusa i popularnosti koje joj je muzika donijela. Veliki su mi ljudi koji paze svoje roditelje…
Ovih dana Selma i nije pretjerano sretna. Za godinom koja je na isteku, vjerovatno, neće mnogo žaliti. Nakon tri godine braka razvodi se od supruga Muje Musića. Zbog ljubavi s momkom, porijeklom iz Zvornika, koji je u ratu izbjegao u Austriju, odlučila je napustiti sve u Bosni i preseliti se u Beč. Bila je na vrhuncu karijere. Njihovo upoznavanje 2011. godine u Lukavcu, za vrijeme jednog Selminog nastupa bilo je bajkovito, svadba u decembru iste godine, u hotelu Tuzla, pred stotinjak najbližih zvanica, također. U julu naredne godine Selma je rodila i njihovo prvo dijete, sina Darisa. Činilo se da su se kockice privatnog života u životu pjevačice posložile dobro, kao što su joj se dobro posložile i kockice u poslu.
No, sreći je polovinom ove godine došao kraj. Za naš magazin prvi put govori opširno o razvodu, no, budući da su papiri za razvod predati na Sud u Beču, neke najintimnije detalje mora, kaže, zadržati za sebe. Predostrožnosti radi.
I prije nego što smo načele ovu temu, hvalim joj novi album koji nosi naziv po njoj, i kojeg su nedavno izdale dvije izadavačke kuće, City Records u Srbiji, i Hayat Production u Bosni. Najviše nade polaže, a čini se da je ta pjesma najbolje prošla kod publike u „Tijelo bez duše”. Spot, muzika, tekst, sve je to ona stara, dobra Selma Bajrami…
Prije nekoliko dana ste predali papire za razvod. Kad ćete imati sudsku parnicu?
– U januaru naredne godine.
Kad ste se iselili iz suprugovog stana?
– Prije dva dana. Trenutno rentam stan za sebe i sina. Živimo u najelitnijem dijelu Beča. Polako stajem na noge.
Jeste li razmazili sina?
– Nisam. Znate, svaki roditelj je slab prema djetetu, slaba sam i ja prema svome, ali nastojim, ipak, biti i normalan roditelj, ne dozvoljavam mu da uvijek bude kako on hoće. Granice u odgoju se moraju postaviti. Odgajat ću ga sama i on će znati da je mama šef.
U Švedskoj je zakon takav da nakon razvoda otac i majka podjednako dijele skrbništvo nad djecom. Kako zakon u Austriji regulira te odnose?
– Sve ovisi o tome u kakvim su odnosima roditelji. Slično je kao i u Bosni, dijete uglavnom ide majci. Postoje, naravno, ekstremni slučajevi, da ne bude tako, ako sud, naprimjer, utvrdi da je majka nepodoban skrbnik. Ako me pitate kako će se te stvari urediti između mene i mog uskoro bivšeg supruga, uvijek će mi biti drago da on viđa naše dijete. Kakav bih ja to roditelj bila kada bih se ponašala drugačije. Nikad to zbog svog djeteta ne bih zabranila.
Kada su Vam nastupili problemi u braku?
– U zategnutim odnosima smo od ljetos. Živjeli smo u istom stanu, nismo uopće komunicirali, osim poslovno.
Je li Vam bio mučan taj period?
– Kako nije. Ja želim da komuniciram, druga strana neće. Ne možeš da vjeruješ da su stvari došle do te tačke, da s nekim imaš zajedničko dijete, a da ne možete kao dvije odrasle, normalne i zrele osobe sjesti, razgovarati i dogovoriti se o svemu.
Ko je od vas dvoje rekao da želi razvod?
– Ja. Više puta sam pokušavala na fin način da se razvedem, ali sam uvijek bila spriječena. Kada sam vidjela da ta situacija škodi mom zdravlju, da je moje samopouzdanje narušeno, da me ljudi koji me znaju godinama ne prepoznaju, shvatila sam da sam izgubila sebe u tom braku. Nisam više bila žena borac niti žena lavica, već žena koja je savila uši i koja je uvjerena da to tako treba. Srodila sam se bila sa boli.
Jeste li izlazili vani, na večere, putovanja…?
– Nije me izvodio.
Zbog čega ste se svađali najčešće?
– Mi se nikad nismo svađali. Ali, šutnja je nešto najgore u odnosu dvoje ljudi.
Uredu, ali od nekih nesporazuma kriza je morala početi.
– Maksimalno je koristio činjenicu da u Austriji imam samo njega, da sam praktično sama i da ne znam jezik. Počeo je odlučivati o svemu, od toga može li mi majka doći u posjetu, do toga kad će dijete krenuti u vrtić. Ne znam da li je i ko utjecao na njega, ali promijenio se mnogo. Mislila sam da ćemo se nadopunjavati tokom života, međutim, isuviše smo različiti. Nisam htjela da dijete zbog naše netrpeljivosti ispašta. Nakon tri godine sam shvatila da ja tog čovjeka ne poznajem, vjerovatno se i on razočarao u mene, kao i ja u njega, shvatila sam da ne možemo više živjeti skupa, dalje ne želim iznositi nikakve detalje, jer je proces u toku.
Zašto ste se zaljubili u Muju?
– Nama se desila ljubav na prvi pogled. Kada sam ga vidjela među tri hiljade ljudi, na prvi momenat mi se činio kao fin, miran, povučen momak, koji nema nikakve veze s estradom. Bio je drugačiji. Sve je u početku među nama bilo super, nikakve zamjerke nisam imala. Brzo sam zatrudnjela. Došlo je dijete, koje nas je dodatno zbližilo. Međutim, mi smo se brzo spojili, a znate da sve što se spoji brzo, da se brzo i razdvoji. Međutim, i dalje mislim da on nije imao loše namjere, samo se nije mogao snaći u svemu.
Nakon razvoda ste odlučili ostati živjeti u Beču. Zašto?
– Ništa manje ne volim Bosnu, ali definitivno je ovdje bolji život za odgajanje djeteta. Kakav god da je moj bivši suprug i šta god da uradi meni loše, ja nemam dušu da odvojim dijete da bude daleko od oca.
Ko Vam je sada najveća podrška u Beču?
– Imala sam sreću što moje prve komšije s Mramora, Sandra, Adis i njegovi roditelji žive ovdje, dvadesetak kilometara od mene. Od prvog dana su uz mene. Trenutno učim jezik, napredujem, svakog dana sve više razumijem i sve se bolje sporazumijevam, Sandrina pomoć na tom polju mi je bila ogromna. Moja mama je tu, uz mene je u svakom segmentu mog života, bila je sa mnom i u porođajnoj sali kada sam rađala svog sina, podršku mi daje moja porodica. Pepo Vidović, moj kolega pjevač, također mi je mnogo pomogao. Bio je pri ruci kad sam se selila u novi stan. Čak mi je dao pola namještaja, mada ja to mogu sve novo kupiti, međutim, dostava dugo traje, a on nije želio da čekam.
Nedavno ste u Sarajevu posjetili kolegicu Donnu Ares, kako biste joj dali podršku u izlječenju od teške bolesti. Jeste li Vi s godinama postali discipliraniji kada je riječ o odlascima doktorima? U ranoj mladosti rijetko ko vodi računa o sistematskim pregledima.
– Znate šta, bolest ne bira. Čovjek može biti ažuran ne znam koliko, to se samo u jedno momentu desi. Mislim da je stres uzročnik svih bolesti. Redovno obavljam ginekološke preglede, jednom godišnje i sitematski pregled. Ako osjetim da treba, češće vadim krv. Duša mi je na mjestu sada kad sam vidjela Donnu, željela sam je obići, pitati kako je. Toliko sam tužna što joj se sve to desilo.
U čemu Vam sin najviše liči?
– Likom. Vezan je za porodicu, umiljat je, ali i tvrdoglav. Kad nešto želi, kod njega je sad i odmah!
Hoćete li sada biti ažurniji kada je riječ o promociji albuma i koncertima. Gdje nastupate u narednom periodu?
– Hoću. U drugoj polovini decembra nastupam po Bosni; 23., sam u Kalesiji, 26., u Tešnju, 27., u Velikoj Kladuši, 28., u Cazinu, sad za vikend pjevam u Oberhausenu, 19., sam u Antwerpenu, 25., u Beču. Radim, kao što vidite, punom parom. Trenutno prolazim kroz pakao, trebat će vremena da sve prevaziđem, pomalo puštam korijene ovdje, narod je navikao da budem lavica, borac, računam da će i moja publika biti uz mene, da ću i ovo izdržati. Znam da će proći. Prođe sve. A, ja ću biti jača nego ikad.