Šta je danas ono što se ne smije uraditi, ni po cijenu života? Koje radnje će nas trajno žigosati kao loše ljude? Postoji li danas sramota?
Drago Kamenik nije počinio nikakav grijeh, ni prema sebi, ni prema društvu, ni prema ljudskim ni prema Božijim zakonima, no ipak je platio veliku cijenu za ono što je uradio. Nesretni direktor mariborske srednje škole, uhvaćan “na djelu”, u seksualnom činu sa svojom školskom kolegicom, postao je regionalna tema za žaljenje i ismijavanje, što je bila kap koja je prelila čašu. Drago Kamenik je digao ruku na sebe, te napustio ovaj svijet, ostavivši iza sebe karijeru, suprugu, ljubavnicu i dva sina, ali je ostavio nešto mnogo važnije i dalekosežnije. Ovaj čovjek je ubio zbog sramote, ekstremno rijetke pojave u današnjem društvu i vremenu, gdje je sve dozvoljeno osim biti siromašan i biti dosadan. Ostavio je poruku za razmišljanje o jednom od temeljnih pitanja današnjice, o osjećaju stida zbog vlastitog postupka.
U društvu kada je sve podređeno bogaćenju i “zabavi – po svaku cijenu”, ima li mjesta za pojmove kao što su moral, sram ili stid? Ima li mjesta za ljude poput nesretnog mariborskog profesora? Šta je danas uopće moralno – nemoralno? Šta je danas sramota? Šta je to što se ne smije uraditi ni po cijenu života? Šta je to što će nas natjerati da se osramoćeni sakrijemo u kuću i ne smijemo nos promoliti na ulicu? Da li je to bilo kakav vid golotinje? Smiješna frizura? Smiješna i neprikladna odjeća? Fizički nedostatak?
Sistem vrijednosti
Šta je sramotno, a šta nije, najčešće zavisi od podneblja i vremena u kojem živimo ili se krećemo. Sramotu i stid određuje naš vlastiti sistem vrijednosti, kao i sistem vrijednosti sredine oko nas. Nije isti sistem vrijednosti u zemljama Perzijskog zaljeva i u Skandinaviji. Seksualne slobode, neformalno oblačenje, trudne tinejdžerke i sklonost opijatima i razuzdanim zabavama kod mladih, te slobodna i svakodnevna interakcija žena i muškaraca, bili bi žestoko osuđeni u kulturama Bliskog istoka. No, isto tako, kefala – robovski način ophođenja prema radnicima, sklonost kićenju zlatom ili običaj da se muškaci na ulici drže za ruke, ne bi u mnogim zemljama Zapada bili tako dobro primljeni. Smatrali bi se sramotnim, bar u nekom rasponu.
Nisu isti sistemi vrijednosti ni kada je u pitanju odnos selo-grad. Biti pretučen u gradu, to znači biti žrtva nečijeg napada, a taj neko, napadač, trebao bi i krivično odgovarati za svoj postupak. Na selu je to drugačije, onaj koji je dobio batine – mora trpjeti sramotu i poniženje. I kod žena je, nažalost, tako, čak i kada su same žrtve fizičkog ili seksualnog nasilja. Žena koja je doživjela nasilje, bilo kroz povrede ili silovanje, u našim je ruralnim sredinama, nažalost, stigmatizirana i bez suda proglašena krivom, te natjerana da živi s vlastitom “sramotom”. Rat koji je prohujao našom zemljom od 1992. do 1995. ostat će zabilježen kao prvi rat gdje je silovanje korišteno kao jedan od vidova napada na ovdašnje stanovništvo. Oni koji su planirali i naređivali masovna silovanja jako su dobro znali šta rade. Oni su znali da je bosansko društvo tradicionalno i konzervativno, s posebnim akcentom na položaj žena u tom društvu. Oni su znali da će silovane žene biti “osramoćene” u vlastitoj sredini i da će ih osjećaj sramote pratiti do kraja života, te biti bolan klin u temeljima cijele zajednice, koja je trebala da nestane.
Naše društvo ovaj ispit nije položilo. Veliki broj zlostavljanih, silovanih žena naišao je na osudu u vlastitoj sredini, pa čak i u porodici, a ono što su doživjele, za njihovu okolinu nije bio samo zločin, nego i njihova individualna “sramota”. Kako se žene nose s tom “sramotom” i kako okolina gleda na njih, sjajno su pokazale domaće nagrađivane rediteljke Aida Begić s filmom “Snijeg”, te Jasmila Žbanić s filmovima “Za one koji ne mogu da govore” i “Grbavica”.
Još jedan bizarni događaj od prije nekoliko godina svojevremeno je uzburkao domaću javnost. Poznati zabavljač i glumac Dragan Marinković Maca našao se na optuženičkoj klupi zbog optužbe za rodno nasilje. Naime, za potrebe jedne svoje emisije, Marinković je “unajmio” slučajnog prolaznika po i imenu Zdenko, čovjeka koji će za 20 KM neku od prolaznica uhvatiti za stražnjicu. Izvjesna Amela D. će biti žrtva ove neukusne šale, koja će skupo stajati Marinkovića i produkciju koja je stajala iza ove emisije. Ipak, za našu priču je mnogo važnije ono što je nesretna žena rekla u sudnici.
– Muž više nije htio razgovarati sa mnom… Na telefon su me zvali nepoznati ljudi i svašta mi govorili… Na ulici su mi se smijali i upirali prstom u mene – govorila je u sudnici Amela D., žrtva rodnog nasilja, prvog koje je sudski procesuirano u našoj zemlji.
Mikro-društvo
Adresa stanovanja ove žene jeste Sarajevo, no to nije Sarajevo Ferhadije, Skenderije, Titove, MESS, SFF-a… Gospođa Amela D. je u vrijeme sudskog procesa Draganu Marinkoviću živjela u jednom sarajevskom predgrađu, mikro-društvu koje su sačinjavali migranti iz bh. provincija, ljudi koji su se doselili u grad, školovali se i zaposlili u njemu, no gradske vrijednosti ili način razmišljanja nisu prihvatili. U toj sredini, nasilje koje je pretrpjela ova žena predstavljeno je kao njena vlastita sramota.
U bliskoj budućnosti, pitanje svih pitanja u Bosni i Hercegovini neće biti da li će se ova zemlja sastojati od dva, tri, pet ili niti jednog entiteta, ili da li će imati trojicu, šestoricu predsjednika. Za ovu zemlju pitanje svih pitanja će biti naš novi sistem vrijednosti. Onaj stari, naslijeđen iz socijalizma smo gotovo odbacili, nema više omladinskih radnih akcija, samodoprinosa, opće solidarnosti i preziranja onih koji gomilaju bogatstvo. U socijalizmu su, bar formalno, prezirani i za sramotu smatrani: lijenost, neobrazovanost, nekolegijalnost, nesolidarnost, rastrošnost, pretjerana individualnost i robovanje potrošačkim navikama.
Danas, u kapitalističkom društvenom sistemu, biti isključivi individualac, biti pohlepan, biti rasipan i biti lijen ili biti neko ko živi na tuđi račun, ali troši više nego što zarađuje, više nije dimenzija društvenog prezira i sramote koju mora trpjeti pojedinac. No, kapitalizam isto tako potiče i podgrijava preduzimljivost, stalnu nadogradnju vlastitih znanja, forsira kreativnost i inovativnost, stvarajući kod ljudi potrebu, odnosno želju za novim ili redizajniranim dobrima, tjerajući ih tako da rade, zarađuju i na kraju to sve troše. Mi u Bosni i Hercegovini smo se odrekli većine tekovina socijalizma, no nismo preuzeli one koje sobom donosi njegov kontrapunkt, kapitalizam – nismo prihvatili zapadnjačku radnu etiku, one koje kaže da je sramota biti radno sposoban a ne raditi, da je sramota živjeti u socijalnom stanu koji vam je dodijelila država, da je sramota živjeti od socijalne pomoći i da je sramota raditi u državnom sektoru ako se više može zaraditi kod privatnog poslodavca.
Kada prihvatimo i društvenim ugovorom defniramo šta je sramota i sramotno ponašanje, društvo u Bosni i Hercegovini moći će doživjeti katarzu i konačno krenuti naprijed. Do tada živimo u društvenoj i moralnoj džungli, gdje je sve, baš sve dopušteno.
Ćudoređe: Stara riječ za batinu
Ne tako davno, još prije nešto više od pola stoljeća, u svakodnevnom govoru mogao se čuti izraz “ćudoređe”. Ovaj arhaični hrvatski izraz danas se prevodi kao “moral”, no njegovo je značenje bilo mnogo šire. Moral danas predstavlja dobro, uzorno ponašanje, no ćudoređe je bilo skup društvenih kodeksa, tabua i institucija, zaduženih za osiguranje reda i poretka u vlastitoj zajednici, posebno kada je riječ o muško-ženskim relacijama. Ćudoredni su bili zakoni, postojala je i ćudoredna policija, a sudije su zbog kršenja ćudoređa, recimo zbog poljupca na javnom mjestu, mogli odrezati i žestoku kaznu ili poslati u zatvor.
Sve do poslije Drugog svjetskog rata, u Bosni i Hercegovini su postojale odvojene srednje škole za mladiće i djevojke. Sarajevski most Drvenija bio je poznat kao Most uzdaha, jer se na jednoj obali Miljacke nalazila muška, a s druge strane rijeke bila je ženska gimnazija. Mladići i djevojke su se mogli sastajati samo na tom mostu i to tokom školskih odmora. Muškarci i žene su se mogli, također, viđati na igrankama i plesnjacima ili su se mogli upoznati na Gradskom korzu. I šetanje i upoznavanje na Korzu bilo je definirano Zakonom, koji je čak propisivao dane i kada se smjelo šetati. Kršenje zakona je bilo kažnjivo, ali je predstavljalo i društvenu sramotu.
Svijet se mnogo promijenio tokom posljednjih stotinu i nešto godina, naročito kada je riječ o tehnološkom napretku. Vozimo brže i pouzdanije automobile, jedemo procesiranu i zamrznutu hranu, komuniciramo jeftino i brzo s bilo kim i bilo kada. No, ništa nije iz korijena promijenjeno kao pojam sramote, naročito u relacijama između muškaraca i njihovoj međusobnoj interakciji. Sve ono što danas uzimamo “zdravo – za gotovo”, bilo je često skandalozno, blasfemično i sramotno.
– Spektakularno najavljena “ispaša” i jednih i drugih usana izvedena je u prirodnoj veličini, ali istovremeno uvećana do gigantskih razmjera i ponovljena tri puta, što je apsolutno odvratno – pisale su novine nakon premijere filma “Kiss” iz 1896., prvog celuloidnog ostvarenja u kojem je publika vidjela poljubac jednog muškarca i jedne žene.
No, to nije bilo sve. Za nemoral su optuživani Štrausovi bečki valcer, Bellov telefon, džez, tango… Sve do 20-ih godina prošlog stoljeća, muškarci i žene se nisu kupali na istim plažama i bazenima. Muškarci su se kupali u teškim vunenim odijelima, jer je golo, kosmato muško poprsje smatrano nemoralnim i sramotnim. Žene su se kupale na još čudniji način, tako što bi ušle u posebnu kočiju s rupom na dnu vozila, konj bi ušao u vodu do dovoljne visine, žena bi sišla u vodu i kupala se, zaštićena od pogleda stranaca i eventualne sramote. Svako pokazivanje ženskog vrata, dijela leđa ili nogu, smatrano je sramotnim. Treba pogledati fotografije starih teniskih mečeva i obratiti pažnju na nekadašnju sportsku modu. Sve teniserke igrale su u košuljama dugih rukava i u haljinama širokih krojeva. Odjeća koju danas nose sestre Willimas ili Katarina Woznicaki, bila je apsolutno nezamisliva.
Ni muzika, naravno, nije bila svojevremeno pošteđena ćudorednih zakona i onih koji su te zakone provodili. Fantastična karijera Elvisa Presleya zamalo nije završila na samom svom početku. Naime, petog juna 1956., Elvis se prvi put u svom životu pojavio na televiziji. Njegov duboki glas, ali i erotični ples kukovima zaludili su žensku publiku širom Amerike, kako domaćice, tako i tinejžerke, no konzervativci su bili zgranuti. Na njihovo traženje, TV kuća je kasnije Elvisa snimala samo do pojasa. Ipak, Elvisova karijera je krenula strelovito brzo, te se mlada zvijezda našla na velikoj turneji. No, na Floridi ga je, osim razdraganih žena, dočekalo i ozbiljno upozorenje. Sudija iz grada Jacksonvilla je napisao nalog za hapšenje “jer je Elvis svojim plesom kukovima” kršio moral. U jednoj od lokalnih crkava organizirana je i molitva za spas Elvisove duše, jer je “on pao još niže u duhovnom sunovratu”.
– Ja ne znam šta sam to loše napravio – pravdao se Elvis reporterima prije nastupa koji ga je možda mogao odvesti u zatvor.
Elvis je, ipak, bio konzervativan mladić, odgojen da poštuje red i zakon. Nije tako izazovno plesao kukovima, no na sličan je način vrtio malo prst, te svejedno dovodio publiku do ludila.
Sram i stid danas?
Teško da danas bilo ko može naći bilo šta provokativno u muzici i plesu Elvisa Presleya. “Beatlesi” su, također, napadani kao loš uzor za mlade, ali s ove distance, njihova odijela, smiješno podšišane frizure i pjesme, izgledaju vrlo uljudno i pristojno. Slično je i sa “Stonesima” i drugim velikim bandovima toga doba. Nekada “ljuti”, divlji rockeri, s vremenske distance izgledaju vrlo kulturno. Ono što je prije pola stoljeća bilo skandalozno, danas nikoga ne intrigira niti podiže dileme. Krajem sedamdesetih godina, riječ punker” označavala je zgubidana i propalicu, no muzika “Tha Clasha”, izgleda vrlo progresivno. Čak ni bezroj puta prozivana Madonna nije se na sceni ponašala ni približno onako kako to danas radi Miley Cyrus. Svojevremeno je Papa iz Crkve ekskomunicirao Madonnu i pjevačicu Sinead O’Connor, zbog blasfemije.
Danas papi Franji ne pada na pamet da iz svog “stada” istjera Kim Kardashian, Miley Cyrus, Cristinu Aguileru, Nicki Minaj ili nekoga takvog. Možda bi i mogao to uraditi, ali to nikoga ne bi bilo briga. Živimo u svijetu gdje su gotovo sve tradicionalne vrijednosti, kao što su respekt prema starijim, porodični nedjeljni ručak i seks, kao aspolutno privatna stvar, gurnuti u stranu. Postoji li danas ponašanje koje društvo ocjenjuje kao sramotno i nedopušteno? Šta je to što se ne smije u svijetu “reality show TV programa”, u svijetu gdje javne ličnosti objavljuju svoje kućne porno filmove, u svijetu gdje šefovi najmoćnijih država imaju ljubavnice i ne stide se toga, u svijetu gdje se ne ide u zatvor zbog homoseksualizma i gdje je brak postao samo običan komad papira?
Koliko god mi vjerovali da živimo u “Kim Kardashuan” svijetu, postoji nekoliko modernih tabua, ponašanja koje društvo stigmatizira i smatra nedopuštenim i sramotnim.
Dojenje u javnosti
U nekim državama Zapada topless više nije zakonski kažnjiv. Ni grad New York ne zabranjuje ženama šetanje bez gornjeg dijela odjeće. Istovremeno, moderno društvo ne odobrava hranjenje bebe u javnosti, u parku, vozu, na ulici, u redu za kino. Zbog čega je to tako, nije nikome jasno.
Iskorištavanje i zlostavljanje djece
SAD je ukinula dječiji rad tek 1938. godine. Kada je riječ o zapadnim društvima, djeca su zakonski vrlo zaštićena. Fizičko i seksualno zlostavljanje djece, tjeranje na rad, uskraćivanje prava na školovanje i sretno djetinjstvo, predstavljaju javnu, neoperivu sramotu za onoga ko bilo kojim činom pokušava nauditi djetetu. Pedofili se u nekim zemljama i kastriraju.
Izgledati loše i ne brinuti se o sebi
Dobar fizički izgled je danas vrlo važan. Biti gojazna, zapuštena osoba, osoba za kojom smrdi trag, osoba koja ima loše zube i ulicama hoda masne kose i prljave, neuredne odjeće, danas je sramotno i društveno neprihvatljivo.
Biti siromašan
Novac ima drugačiju ulogu nego nekada. On se više ne gomila, on je tu da se troši. Sve je danas u potrošnji i kupovini onoga što nam i treba i ne treba. Zato današnje društvo stigmatizira siromašne i tjera ih da se osjećaju posramljeni, jer ne mogu pratiti nove trendove, te se ludo i lakomisleno zabavljati.
Biti star
Ne tako davno, stariji članovi zajednice uživali su visok status i privilegije. Njih se slušalo i njima se pomagalo. Danas živimo u doba rastućeg ageizma, doba kada je sramota biti star.
Droge
Neke prethodne decenije imale su relativno pozitivan stav prema drogama. One su smatrane dijelom bunta mladih, te kao koristan alat za kreativnost i inspiraciju. Danas upotreba droga predstavlja povod za javnu osudu i sramotu za onoga ko ih upotrebljava. Postoje i drugi postupci koje današnje društvo smatra sramotnim, kao što su otvoreno podržavanje rasizma ili spolno općenje sa životinjama. Također se nerado i javno govori o tome kako žene doživljavaju razvode. Iako se mnogo toga promijenilo, ne govori se mnogo o duševnim bolestima, te su one i dalje neka vrsta tabua. Danas nije dobro biti ni usamljen, te mnogo osoba to doživljava kao ličnu sramotu. Ipak, seks, do prije pedeset godina prostačka riječ, više nije tabu i više nije sramota. Je li to znao i Drago Kamenik, posljednji čovjek koji se ubio zbog sramote? Svoju tajnu odnio je u grob.
Kući pa se ošišajte kao Lennon
Prije nešto više od 50 godina, tačnije u maju 1964., jedan britanski direktor poslao je 11 učenika kući, zbog frizure “mimo pravila”. Učenici ove škole iz Coventryja su se, naime, na nastavi pojavili ošišani kao Mick Jagger i njegovo društvo iz “Rolling Stonesa”. Škola je to ocijenila nedopustivim.
– Možete se vratiti u školu ako se ošišate kao “Beatlesi”, poručio je mladim “Stonesima” direktor po i menu Donald Thompson i tako ušao u legendu.
Samozadovoljavanje
Danas viđeno kao nešto sasvim normalno u procesu puberteta i samoistraživanja vlastitog tijela, samozadovoljavanje, masturbacija ili onanija je do prije stotinjak godina bila veliki grijeh i sramota.
– Koncem 19. vijeka postojala je ogromna literatura o onaniniji, i tada je pseudonaučno vjerovano da onanija može izazvati teške poremećaje centralnog nervnog sistema, sušenje kičme, paralizu nogu itd., tvrdio je naš ugledni doktor i psihijatar Nedo Zec.
Ludi američki zakoni
Brkatom muškarcu je zabranjeno poljubiti ženu (Nevada)
Flert je zabranjen (San Antonio, Texas)
Ženama je zabranjeno da se u javnosti pojave neobrijane (Novi Meksiko)
Rođaci se ne mogu vjenčati ako su mlađi od 65 godina (Utah)
Zabranjeno je voditi ljubav tokom lova ili ribolova na dan vjenčanja (Illinois)
Zabranjeno je nositi štikle, bez potrebene dozvole (Carmel, Kalifornija)