Zahvaljujući Šengenskom sporazumu, granice unutar 26 EU članica danas predstavljuju tek formalnost. Graničara i pasoških kontrola više nema, no ostala je arhitektura graničnih prijelaza kao nijemi, zaboravljeni svjedok nekog drugog vremena. Vremena u kojem je znak STOP ucrtan u asfalt zaista značio STOP.
Do prije dvadeset godina znao se red kada je riječ o odlasku u drugu zemlju. U džepu obavezan važeći pasoš i u njemu odgovarajuća viza, ako je ona potrebna. Zatim važeće putničko zdravstveno osiguranje, zeleni karton i za automobile i važeća međunarodna vozačka dozvola, ako je potrebno. U džepu nije bilo dovoljno imati novca, taj novac je morao biti u različim valutama. Trebalo je doći na granični prijelaz, stati u red i čekati svoj trenutak za “druženje” s graničarima.
Imali su vas pravo pitati ko ste, šta ste i odakle ste, gdje putujete i imate li dovoljno novca, šta nosite sa sobom i zbog čega to nosite. Na kraju, imali su pravo da vas vrate tamo odakle ste došli ako im se učinite sumjivim ili ne budete imali dovoljno novca ili vaši dokumenti ne budu uredu. Granični prijelazi su bili mjesta koja su se morala poštovati i gdje se znala svačija uloga. Sve je bilo strogo na njima i oko njih, od lica graničara do arhitekture samih graničnih prijelaza, koja je trebala i predstaviti zemlju u koju se ulazi, te nametnuti kakav-takav respekt prema simbolima, zakonima i vlastima te zemlje.
Ž4 = Policijske kućice
Od 1995. godine, odnosno od trenutka kada je na snagu stupio sporazum iz Schengena, putovanja u Evropi više nisu što su nekada bila. Pasoš može ostati i kući, za odlazak u druge zemlje dovoljna je i lična karta. Zahvaljujuću valuti euro, nije potrebno za putovanje od Danske do Italije u džepu imati četiri različite valute. Nema više granica između većine zemalja članica EU, nema više graničara i carinika i njihovog strogog pogleda, ali su granični prijelazi ostali. Širom EU, od Portugala do Baltika, i od Macelja do Roterdama, ostale su zgrade na nekadašnjim graničnim prijezima. Ostale su carinarnice, policijske stanice, kućice u kojima su radili graničari i ne samo to. Ostalo je i sve ono što je išlo uz takva mjesta, kao što su moteli, free-shopovi, odmorišta, parkirališta, kiosci… Sve to sada hrđa, propada i zarasta u korov iz najbanalnijeg razloga – nema više nikakvu svrhu.
Takvih mjesta danas širom Evrope ima na desetke, ako i ne stotine, sasvim dovoljno da zapadne za oko jednim angažiranom fotografu. Ignacio Evangelista je prije četrdesetak godina rođen u Valenciji, po diplomi je psiholog, po opredjeljenju fotograf. Godine njegovog odrastanja su obilježila putovanja isprekidana poznatim rutinama na granicama. Danas, kada Evangelista ulazi u svoje zrelije godine, odlučio je objektivom zabilježiti ostatke onoga što bismo mogli nazvati „kultura granica”.
– Kada sam na graničnom prijelazu, suočen sam sa svim vrstama zakova i barijera koje su u nekom vremenu regulirale kretanje, rasporede i ponašanja. Sada oni djeluju apsurdno i izvan konteksta – kaže Evangelista.
Njegove fotografije, sakupljene tokom proteklih godinu i nešto dana, pokazuju koliko je “kultura granica bila prilagodljiva vremenu u mjestu, no istovremeno ispunjavala zadaću koja joj je postavljana, da štiti, ali i razdvaja.
– Kada sam bio tinejdžer, putovanje od Španije do Njemačke značilo je prelazak dviju ili triju granica, zavisno od rute, pokazivanje pasoša, policijske kontrole i korištenje triju različitih valuta… Volio bih kada bi jednog dana postojala neka vrsta “Sjedinjenih država Evrope” s federalnim sistemom. Za mene je to pravi cilj – kaže Evangelista.
Granica pod zemljom
Njegove zanimljive fotografije, rađene u okviru projekta “Poslije Schengena”, izazvale su veliku pažnju u Evropi, ali i šire, pokazavši koliko su pitanja euro-integracija i globalizacije još otvorena i dalekosežna.
– Arhitektura ne postoji u vakuumu. Ona ovisi o kontekstu. On zavisi od izraza specifičnog vremena s njegovim specifičnim karakteristikama. Ipak, kako se ove okolnosti mjenjaju, arhitektura može ostati izvan trenutnog konteksta. Stvaranje granica često za sobom vuče i gradnju graničnih prijelaza. To je ono što se dešavalo i još se dešava širom svijeta. Ali, granice također mogu nestati… Nestanak granica preobrazio je mnoge od ovih kontrolnih tačaka i učinio ih prevaziđenim.
– Tokom skoro 20 godina, dok debate o “Projektu Evropa” još traju, nekadašnji granični prijelazi leže napušteni širom Kontinenta, na istom mjestu kao i prije deceniju, otkinuti od vremena u kojima su funkcionirali. Ovdje, simbolička vrijednost suverenih nacija je nestala, zajedno s restoranima i drugim simbolima koji su obitavali na tim mjestima tranzicije – piše portal Failedarchitecture, u komentaru na fotografije španskog umjetnika, psihologa i zaljubljenika u napuštene granične prijelaze.
Evangelista nije stigao, naravno, uslikati sve granične prijelaze koji su uvođenjem Šengenskog ugovora izgubili svrhu i smisao. Šteta, jer nije obišao i najneobičniji i najbizarniji granični prijelaz na svijetu, onaj u rudniku soli u Bad Dürrnbergu, na granici između Njemačke i Austrije, duboko pod zemljom. Od bezbroj graničnih prijelaza, nekadašnjih simbola moća i autoriteta, ovaj je jedan od rijetkih koji je zadržao kakav-takav smisao. Danas služi kao turistička atrakcija i ništa više.