Tamo gdje niko ne ide, a nije Antarktik

Piše: Redakcija

Postoji sjajna mjesta na svijetu, gradovi gdje vrvi od života i gdje se civilizacija pokazuje u svom najvećem naponu. Postoje i mjesta gdje je život nekada pulsirao punom snagom, poput Babilona ili kritskog Knososa, no tamo danas života nema, osim ponekog busena trave, guštera i turista. Međutim, postoje i mjesta gdje su ljudi živjeli do prije samo nekoliko decenija, ali tamo više nema nikoga. Takav je otok Hashima u Japanu, kao i ukrajinski Černobil, poprište nuklearne katastrofe iz 1986. Postoje i mjesta gdje ima ljudi, no civilizacija tamo nikada nije stigla. Takav je otok Sentinel u Indijskom okeanu, mjesto gdje ne želite biti

Na prvi pogled, Sentinel se čini kao tropski rajski otok, sa zadivljujućim koraljima koji okružuju njegove prelijepe plaže iza kojih se pruža netaknuta priroda. No, ta ljepotu ima i svoju drugu, nepoznatu i opasnu stranu. Sentinel, otok u Andamanskom arhipelagu, na zapadu Indijskog okeana, dom je najneobičnije i najmisterioznije ljudske populacije današnjice.

Gledajući satelitski snimak Sjevernog Sentinela na servisima Wikimapija/Google Earth, otok se čini kao tropski zeleni tepih, na njemu nema niti jedne kuće ili kolibe, nema staza, niti bilo čega što bi ukazivalo da na ovom komadu kopna izgubljenom usred okeana postoji ljudska zajednica. No, skrivena u gustim šumama otoka, ova zajednica već duže od 150 godina intrigira nauku i postavlja broj pitanja na koja još nema odgovor. Ko su mali tamnoputi ljudi koje su istraživači vidjeli na plažama ovog tropskog raja koji to nije? Odakle su i kada su došli? U kakvom društvenom uređenju žive? Da li su religiozni i da li su kanibali?

Svi oni koji pokušaju saznati odgovor na neko od ovih pitanja, vratit će se neobavljenog posla. U najboljem slučaju razočarani, ali sretni jer ih nije pogodila strijela ispaljena iz lukova neprijeteljski nastrojenih otočana. Stanovnici Sentinela ne vole strance čak ni kada darove ili pomoć donose. Kada je 2004. veliki cunami pogodio područje Indijskog okeana i napravio pustoš od Tajlanda do Somalije, ubivši blizu 275.000 ljudi, stanovnici Sentinela su katastrofu preživjeli netaknuti. Kada je posada jednog indijskog spasilačkog helikoptera na otok donijela hranu, stanovnici otoka su ih dočekali na isti način kako su dočekali i sve ostale pridošlice. Iz šume su izašli crni muškarci s napetim lukovima i strijelama, spremnim za borbu. Niko ovdje nije dobrodošao, ni kao prijatelj, pogotovo ne kao neprijatelj.

– U početku se mislilo da je cunami iz 2004. teško pogodio otok, ali je ubrzo otkriveno da su se stanovnici otoka povukli u viša područja prije nego što je katastrofa udarila na njih – kao da su znali da stiže gigantski plimni talas. Stanovnici obližnjih otoka su teško stradali u cunamiju, ali nekoliko zračnih misija je potvrdilo da Sentinelezi nisu pretpjeli nikakvu štetu – piše stranica Northsentinelisland.com.
Ž4 = Kameno doba s rajske plaže
O Sentinelezima, misterioznim stanovnicima jednako misterioznog otoka, malo se zna, no iz svih susreta civilizacije i njih samih, jedno je jasno. Stanovnici Sjevernog Sentinela (jer postoji i Južni, ali je njegova površina zanemarivo mala), njih ne više od 500, vole svoj zavičaj i znaju kako ga sačuvati i od neprijatelja i od prirodnih katastrofa.

Fotografije otočana, snimljene iz daljine, iz helikoptera ili brodova, pokazuju atletski građene muškarce i žene, u isto vrijeme i vrlo ponosne i vrlo odlučne ljude. Jedino što se o njima zna jeste ono što se zna o plemenima susjednih otoka Anadamanskog arhipelaga. Antropolozi pretpostavljaju da stanovnici Sentinela potječu iz Afrike i da na ovom području žive skoro 60.000 godina, te da tokom ovog nevjerovatno dugog perioda nisu imali kontakt s vanjskim svijetom.

Prije 60.000 godina preci današnjih Evropljana živjeli su u Paleolitu, jedva da su poznavali vatru, bavili su lovom i sakupljanjem plodova. O zanatsvu, upotrebi metala ili zemljoradnji, tada nije bilo još ni riječi. Stanovnici Sentinela, zapravo, žive onako kako su živjeli naši preci iz doba dok su tumarali afričkim Savanama. Oni su živi muzej paleolita, slika nas samih iz nekih prijašnjih vremena. Oni su vrlo zatvoreni, bez kontakta s drugim kulturama tokom 60 milenija (najstariji grad na svijetu Jerihon, star je „samo” sedam milenija), no nisu životinje. Posmatranja iz zraka i s brodova su uočila da na plažama otoka jedno pored drugog, nastupaju i muškarci i žene, kao parovi. Tu su i djeca koja imaju određene uloge, recimo da nose kokosove orahe s obale u unutrašnjost.

Društvo Sentineleza možda ima i svog kralja. Istraživači su uočili da na plažama među neprijateljski nastrojenim domorocima postoji i čovjek koji se svojom pojavom i nakitom razlikuje od ostataka svog „naroda”. Taj narod nije grupa kanibala, kako se nekad mislilo. Godine 2006. grupa indijskih ribara, vjerovatno pijanih, nasukala se svojim čamcem na obalu otoka Sentinel. Trojicu njih su ubile strijele koje su ispalili tamnoputi ljudi izašli iz obližnje tropske šume. Indijske vlasti, pod čijom formalnom jurisdikcijom je i Sentinel, poslale su helikoter i ekipu koja je trebala izvući tijela, no morali se vratiti neobavljenog posla. Domoroci su s plaža slali vrlo opasne strijele, dugačke i po dva metra. Ali, posada helikoptera, iako nije mogla sletjeti na otok, mogla se iz daljine uvjeriti u nešto što nisu očekivali. Tijela trojice ubijenih ribara nisu ni masakrirana ni pojedena, nego su sahranjena u uredno iskopane grobove u blizini plaže, na način koji bi se sasvim sigurno mogao nazvati pristojnim i civiliziranim.

Vlada Indije je tokom posljednjih decenija slala brojne ekspedicije na ovaj misteriozni komad svoje teritorije i sve su doživjele neuspjeh. Sentinelezi ne žele kontakt sa strancima, što je postalo jasno i indijskim vlastima, koje su digle ruke od ovog otoka i pustile njegove stanovnike da žive onako kako žele. Indijska vojska danas, zapravo, čuva ovaj otok od radoznalih posjetitelja, koji bi, eventualno, mogli prenijeti i bolesti na koje misteriozni otočani nemaju imunitet.

– Njihovo ponašanje možda govori nešto o drevnim ljudima, ali možda i o ljudima našeg doba. O nama samima – priča narator jednog indijskog naučnog filma iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ko su, zapravo, mali, ali vitki i patriotski nastrojeni domoroci s otoka Sentinela, saznat će neke buduće generacije. No, Sentinelezi nisu glupi i neinteligentni. Oni i dalje neželjene goste dočekuju strijelama, ali te strijele imaju nešto što prije nisu imale, imaju, naime, metalne vrhove. Stanovnici Sentinela su, izgleda, naučili tehnologiju hladnog kovanja, a metal uzimaju s brodova koji su se nasukali na obali njihovog otoka. Ovaj zabačeni otok jedno je od najnepristupačnijih i najnegostoljubivijih mjesta današnjice. Mjesto na kojem niti možete, niti želite doći, čak i da ste Bill Gates.

Ž4 = Pripjat: Grad koji je umro kao dijete

Svi u svijetu znaju za Černobil, sinonim za veliku katastrofu i opasnost koju predstavlja jeftina, ali izuzetno opasna nuklearna energija. Baksuznog 25. aprila 1986. jedan je eksperiment u nuklarnoj elektrani Černobil pošao krivim smjerom, reaktor se pregrijao, raspao i eksplodirao, te radijaciji izložio veliki dio sjeverne i zapadne Evrope. Sve što je uslijedilo bila je neviđena tragedija i mnogo mrtvih. Svijet su obišle slike stanovnika koji u panici napuštaju svoje domove i radna mjesta, ostavljajući sve što su imali.

No, svijet je zbog razumljive neinformiranosti u blagoj zabludi o tome gdje se najveća ljudska epopeja zaista i dogodila. Istina, kvarljiva i baksuzna nuklearna elektrana, koja je eksplodirala 25. aprila 1986., ima naziv Černobil, ali gradić s takvim imenom se nalazi južno od mjesta nuklearne katastrofe i nije tako mnogo stradao. Iako su i njegovi stanovnici uglavnom evakuirani, život u Černobilu nije u potpunosti zamro. Mjesto koje zna cijeli svijet, grad oronulih nebodera, u korov zaraslih ulica i napuštenih luna-parkova, zove se Pripyat, i zapravo je ono što svi misle da je Černobil.

Pripyat je u trenutku černobilske katastrofe bio tek 16 godina star. Odlukom moćne i neprikosnovene komunističke partije, Pripyat je zvaničano nastao četvrtog februara 1970. kao grad za radnike obližnje nuklearne elektrane. Grad je izgrađen planski i vrlo moderno, bar za to doba. Imao je mnogo trgova, šetališta, parkova i sportskih terena. U trenutku eksplozije, grad je imao 49.400 stanovnika, prosječno starih 26 godina. Pripyat je bio grad mladih, grad djece i mladih bračnih parova. Grad je bio dizajniran da tim mladim roditeljima pruži sve što se može pružiti za miran i relativno ugodan život.

Imao je: 15 osnovnih škola, pet srednjih i jednu višu školu, imao je bolnicu sa 410 kreveta i tri klinike, 25 trgovina, 27 kafea, 10 gimnastičkih dvorana, tri zatvorena bazena, dva stadiona, 35 igrališta i gradski prijevoz od 167 autobusa te još mnogo toga. Ništa danas nema Pripyat, grad duhova na sjeveru Ukrajine, samo ruševine, korov i sjećanje da je tu nekada bio živ i mlad grad.

Pripyat će biti slobodan od radijacije tek za nekih 20.000 godina. Do tada, on je zabranjena zona koju čuvaju ukrajinska vojska i policija. Ipak, područje i nije tako strogo čuvano kako se čini. Vandali i lopovi su odavde odnijeli sve što se imalo odnijeti, no ovaj grad duhova je sada na meti brojnih turista, kojim potkupljivi ukrajinski činovnici dopuštaju ulaz u kontaminirani grad, naravno uz „pravednu” nadoknadu.

– Tek sam se vratio nakon dvodnevnog puta. Sve u svemu, to je bilo čudesno iskustvo, od ulaska u zabranjenu zonu, do stajanja na krovu 16-spratnice s koje puca pogled na cijelu zonu. Napušteni grad iz kojeg viri elektrana u pozadini. Magičan moment, zaista. Kako volim ovakva mjesta, nekako sam imun na prazninu koja me okružuje… Neka su mjesta zaista zadivljujuća poput same elektrane, dok se na nekim mjestima osjete emocije. Poput napuštene škole s vježbankama njemačkog jezika i plišanih igračaka, ostavljenih u vrtiću – piše jedan holandski turist na stranici Trip Advisor.

Pripyat nudi jedinstven doživljaj. To je danas najveći moderni grad koji je napušten iz nekog razloga. Oni koji uspiju ući u njega, mogu vidjeti snagu „majke prirode”, te kako ona relativno brzo rastače sve ono što je stvorio čovjek. Vlaga prolazi kroz krovove i zidove zgrada, koje niko ne održava skoro 30 godina, sve propada i nestaje u vihoru vremena, i to pred očima savremenika. Pogled iz satelita okriva da se Pripyat pretvorio u gustu šumu između koje se tek naziru zgrade, nekad pune života.

Ž4 = Hashima: Zabranjeni otok

Radnja filma “Skyfall”, posljednjeg u nizu filmskih priča o Jamesu Bondu, naravno je izmišljena, ali otok na kojem Daniel Craig juri opasnog negativca, zaista postoji. Osam kilomatara jugozapadno od Nagasakija nalazi se Hashima, jedno od najzanimljivijih i najintrigantnijih mjesta u Japanu. Zgrade koje su viđene u filmu, nisu filmske kulise niti kompjuterska grafika, one zaista pričaju priču o pulsirajućem životu i momentalnoj smrti jednog grada.

Oblikom koji podsjeća na ratni brod i površinom ne mnogo većom od nogometnog stadiona, Hashima je skoro 90 godina bila dom za više od 5.000 ljudi, radnika, službenika, rudara, zanatlija, učitelja i svećenika. Hashima je imala sve što jedan grad treba da poseduje, od brijačnice, preko bazena do šintoističkog hrama i policijske stanice.

Od 1887. do 1974. ovdje se kopao ugalj ispod površine mora, no u januaru 1974. uglja više nije bilo. Bio je to kraj za život na Hashimi, nekada najgušće naseljenom mjestu u svijetu. Otok je samo manjim dijelom bio prirodna kamenita stijena u moru, sve ostalo je bio beton. Stanovnici su živjeli u malim stanovima do kojih se dolazilo uskim prolazima i napornim stepenicama. Iako su zgrade uglavnom bile betonske višespratnice, niti jedna od njih nije imala lift. Hashima je bila živo mjesto, gdje su se svi poznavali i gdje je život bio pošteđen kriminala i loših trendova s kopna. Sve do jednom.

– Kada je nestalo uglja, kompanija “Mitsubishi” je rekla ljudima na kopnu da za njih ima nekog posla, ali ko prije dođe – njemu ide posao. Zato su ljudi otišli tako brzo. Ostavili su šoljice kafe na stolovima, ostavili su bicikle naslonjene na zid. Rijetko se od njih ko vratio. Sve je ostalo praktično nedirnuto – kaže Thomas Nordanstad, švedski filmaš, koji je snimio dokumentarac o Hashimi.

Danas na Hashimi ne živi niko, niti japanska vlada dozvoljava bilo kome da nogom kroči na ovaj fascinantni komad kamena i betona, kojeg ubrzano nagrizaju vjetar, more i vrijeme. Hashima je mjesto koje zadivljuje i plaši istovremeno.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti