Ja sam dijete razvedenih roditelja. I jedinac. Nažalost. Bio je to tužan brak dvoje veselih ljudi. Bila je to ćopava porodica još i prije nego što je prohodala. Ta moja porodica vraćana je defibrilatorima iz kome i kliničke smrti nekoliko puta. Onda je još bolesnija nastavljala da pati od raznoraznih malignih tumora. Od nepovjerenja, sujete, loše komunikacije, straha, gluposti, tuđih savjeta, ličnih nesigurnosti i velikih očekivanja.
Nije preživjela. Umrla je na svom punoljetstvu i na mojim maljoletnim rukama. Dugo je trajala pa se zbog toga gubitak još duže i osjećao. A ja, tada sedamnaestogodišnjak, tumarao sam u nekom ličnom, tuđom odlukom meni nametnutom mraku. Bježao od kuće, tražio krivce, tražio opravdanja, zahtjevao izvinjenja, taktizirao, ćutao… Ukratko, tada, u tom trenutku, nisam ni znao da sam zapravo jedino i najviše od svega – patio.
Danas, okruglo deset godina nakon tog razvoda moja majka i moj otac su dobro. I ja sam dobro. Samo mrzim praznike. Ne podnosim Božiće i Nove godine. Tad mi nekako najviše fali to čega više nema. Tada se najjasnije sjetim jedne daleke porodice i praznične atmosfere. Mirisa tamnjana, pijukanja oko kuće, džaranja vatre, kićenja jelke i spavanja između njih dvoje nakon ponoći…
Dobro sam. Samo prezirem ove fertilne napaljene materice i dignute kurčeve koji nagonski štancuju djecu kojoj nisu spremni da daju ljubav. Gadim se nad pokušajima zajedništva koja se završavaju kao po protokolu tako što nečije slabosti pobjede jačinu karaktera. Imam poriv da uradim kastaciju svim muškarcima koji prave djecu jer im je vrijeme, a histerektomiju ženama koje rađaju djecu jer misle da im isto to vrijeme ističe.
Nisu djeca za svakog, iako svako može da ih ima. Ne morate ostajati u brakovima koji su loši, ali morate i nakon razvoda biti dobri roditelji. Dobri roditelji imaju strpljenja, pažnje i ljubavi za svoju djecu. Dobri roditelji komuniciraju međusobno zarad dobrobiti svoje djece. Dobri roditelji ne seru loše jedno o drugom i ne bore se za naklonost djeteta jer vaspitanje nije takmičenje nego čast. Dobri roditelji su svjesni da djeca, ma koliko bila mala, sve znaju jer osećaju svijet oko sebe mnogo više nego odrasli.
Ne znam da li ću ikada imati svoju djecu. Ili ću gajiti tuđu. Ili ću voljeti tuđu kao da su moja. Ali znam jednu stvar. Ne izrastaju djeca u loše ljude zbog loših brakova, nego zbog loših roditelja. Ne može dobar brak zamaskirati lošeg čovjeka, niti loš brak može uništiti dobrotu u čovjeku. Zato i danas volim i poštujem svoje roditelje. Bilo nam je teško. Preživjeli smo. Ne znam još uvek koliko toga smo prevazišli i međusobno oprostili jedni drugima. Ja radim na tome. Zato nam želim da dolazeća decenija bude pitomija nego prethodna jer kad najgore prođe jedino što preostaje je bolje sutra.
Živjeli,
Bogdan Stevanović
Bogdana možete čitati na blogu:
https://blog17dan.wordpress.com