Jednom davno, srbijanskog reditelja Gorana Markovića su pitali kakve efekte filmovi ostavljaju na publiku, odgovorio je praktično nikakve, niti su za dnevnu upotrebu niti mogu promijeniti bilo šta. No, dodao je na kraju nešto mnogo zanimljivije – mogu mijenjati ljudsku dušu. Kada se za pedeset ili stotinu godina budu podvlačile crte nad onim što smo govorili, pisali i kako smo živjeli, pamtit će se, nadajmo se, samo oni koji su svojim radom i zalaganjem činili sve da uvežu pokidane i poljuljane odnose među ljudima na ovim prostorima. Oni, koji za plemenit cilj nisu štedjeli, ni pera, ni riječi, ni djela…
Takav posao 15 godina radi Buka, najčitaniji politički portal na prostoru bivše Jugoslavije. Koji se iz Bosne s jednakom pažnjom čita i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i šire. Osnivač i urednik ovog portala Aleksandar Trifunović ponosi se ovom činjenicom kao i time da je 2014. godina za njega i kolege u redakciji bila plodonosna na mnogim poljima. Osim što su obilježili važnu godišnjicu, Buka je snimila i svoju 200. televizijsku emisiju. Nisu zaboravili i pomoći ljudima koji su tokom poplava u našoj zemlji svakodnevno gubili i živote i imanja…
Nemoguće je bilo s Trifunovićem secirati sve teme, no, uspjeli smo, osim o najaktuelnijim događajima s kraja prošle godine, povezanim s novinarskim poslom, govoriti i o onome, što slobodno možemo zvati njegovom pasijom, a to su putovanja i književnost…
Zbog objavljivanja snimka razgovora premijerke RS-a Željke Cvijanović o kupovini poslanika, policija je prije nekoliko dana pretresla redakcije i novinare portala “Klix”. Kako komentirate ovaj slučaj?
– Čim smo saznali šta se dešava, oglasili smo se u našem mediju i na našim FB i Twitter profilima. Jasno smo naglasili da osuđujemo što u ovom slučaju sistem ne pokazuje nikakav interes da utvrdi istinitost onog što je rečeno u prisluškivanom razgovoru, a istovremeno pokazuje veliki interes za izvorom informacija, što je, osim što predstavlja pritisak na rad medija, kalkulantski.
Ključno je da ovaj i sve slične slučajeve napada na novinare, a njih će biti i u budućnosti, posmatramo na isti način, bez obzira na kojoj se strani priče nalazimo, da li smo čitalac ili novinar, policajac ili političar, a to je da je napad na novinare napad na javnost. Novinari su, međutim, najnesolidarnija društvena grupacija u BiH. Najžešći napadi na novinare, u verbalnom smislu, dolaze od drugih novinara.
Podrška kolega najčešće izostaje, a i kada je ima, selektivno se bira. Sami mediji se sjete važnosti podrške onda kada je već kasno, a to je kada su i sami u situaciji da moraju da se brane. Ono što je najbizarnije jeste da politika koja je najodgovornija za nesigurnost novinara sada kupi poene na ovom slučaju.
U 15 godina, koliko Buka postoji, imali smo bezbroj pritisaka na naš rad, prijetnje, stavljanje na liste neprijatelja, nepodobnih i izdajnika, imali smo sudske procese, rušeni smo desecima hakerskih napada i još smo tu. Sve smo posjećeniji, sve smo bučniji. Radom smo dokazali da smo iznad kukavičkih napada sistema i pojedinaca. Nikad ne kalkulišemo s ovom vrstom podrške kolegama.
Kako selektivno iskazujemo podršku, čini se da selektivno poimamo i demokratiju. Volimo od nje uzimati što nam se sviđa, a odbacivati, zabranjivati, osuđivati, ono što nam se ne sviđa…
– Demokratija, vjerovatno, nije najsavršeniji politički sistem, ali je savršeniji od većine postojećih. Ono što demokratija sigurno nije, nije švedski sto s kojeg mi uzimamo šta god želimo i kad god želimo. Demokratija je kompromis, kojem naše društvo nikad nije bilo sklono. Samo društva odgovorna prema sebi mogu da dosegnu stvarnu demokratiju, a mi nismo odgovorni ni pojedinačno ni kolektivno.
Pogledajte samo isključivost javnih narativa i poruka, isti su danas kao krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Riječ je o jednom neviđenom licemjerju i potpunom odsustvu potrebe kod većine publike, medija i intelektualaca da poštuju osnovno pravilo i pristojnost, a to je da prije nego što komentarišemo tuđe, treba da očistimo svoje dvorište.
Niko ne kaže da je to jednostavno, ali je neophodno. Mi smo kao medij izabrali taj put. Nema demokratije bez rada i odgovornosti, niti postoje spasioci koji će umjesto nas da mijenjaju društvo nabolje. Demokratija znači biti uključen u društvene procese, a ne samoisključivanje iz njih. Isključiti se jeste definicija kukavičluka, a ne neke pretjerane pameti.
Nevladinom sektoru se spočitava štošta, pa i to da šute kada trebaju biti glasni, kao i da su svoje djelovanje, nažalost, sveli na tek puko pretresanje tema po okruglim stolovima i panelima, međutim, Vi ste, uistinu, napravili konkretan podvig. “Buka” je najčitaniji politički portal na prostoru bivše Jugoslavije. Kako Vam je pošlo za rukom napraviti ovako uspješnu regionalnu priču?
– Nevladin sektor u BiH treba konačno da prestane posmatrati ovo društvo s visoke galerije u kojoj godinama sjedi netaknut, zaštićen i potpuno odvojen od društva u kojem živi. Nevladin sektor treba ozbiljan restart, uz mnogo samokritike. Treba da prestane da se bavi samim sobom i bjesomučnim filozofiranjem te jalovim istraživanjima koja će nam pokazati kako je kod nas sranje, jer to svi znamo i bez toga. ‘Ajmo raditi, ‘ajmo među ljude. To je jedini način da NVO sektor vrati dobro poljuljani kredibilitet. Jer, ad hoc organizacije i pojedinci su samo u prošloj godini uradili mnogo više od NVO sektora otkad postoji.
Što se tiče BUKE, ni u jednom trenutku nismo sumnjali u sebe, niti smo pokazali bilo kome spremnost na kompromis. Zato nas niko pretjerano i ne voli. Niti to tražimo. Ne stidimo se nijednog svog starog teksta, naprotiv, svaki možemo sada da objavimo i potpišemo se ispod njega. Nismo odustali i posustali nakon napada na nas, i nismo nastavili da pišemo još više zato što smo hrabri ili jaki, već isključivo zato što se nikada nismo htjeli odreći svojih riječi i misli. Jer, kada to uradite, onda ste zaista izgubili, a bilo bi više nego poražavajuće izgubiti od ovako lošeg neprijatelja.
Kakvi uslovi za rad vladaju u Vašoj redakciji?
– Slobodni, ako mene pitate. A, provjerite to i s novinarima našeg portala. Ja sam, kao urednik, kod izbora tema i odluka o objavljivanju samo jedan od članova redakcije. Sigurno ne neko čija mora biti zadnja. Jer je to glupo. Dobar novinar mora da ima odgovornost u svom radu, a to je jedino moguće ako mu se da sloboda. Ja kao urednik nisam tu da kontrolišem, ispravljam, naređujem ili slično.
Mislim da je jedina uloga urednika da obezbijedi prostor za kreativnost novinara, a ne da je sputava. Mi smo mali tim, ali veoma dobro funkcionišemo. Svako doprinosi nekim svojim kvalitetima. Moram da priznam da sam ponosan na kreativnost novinara i saradnika BUKE, koju i publika sve više prepoznaje.
Priznali ste da ste iza sebe ostavili plodnu godinu. Šta sebi 31. decembra svake godine uporno obećavate, ali i dalje ne ostvarujete?
– Moram se više kretati, uspio sam za dvije godine da skinem 20 kilograma, ali sam pred kraj godine vratio nekoliko njih i pošto je kod mene to već zdravstveni problem, moram sebi obećati više fizičke aktivnosti i manje sjedenja za kompjuterom, što će biti jako teško, s obzirom na posao kojim se bavim. Generalno, moram biti uspješniji u ispunjavanju obećanja datih sebi, ali zato ih valjda rijetko sebi i dajem.
Vaši prijatelji kažu da jako volite putovanja. Koja zemlja Vas je svojim načinom života naročito iznenadila, na kojoj geografskoj tački ste naučili najviše, o sebi, drugima, životu…?
– Da, jako ih volim i često me pozivaju na njih zbog posla kojim se bavim, tako da sam spojio taj užitak s poslom. Većinom su to kratka putovanja. Pošto sam vremenski najduže i najraznovrsnije putovanje imao u SAD, onda je definitivno odgovor Amerika. Obišao sam je doslovno ukrug, boraveći mjesec u Louisiani, Arizoni, Kaliforniji, Uti i, naravno, New Yorku i Washingtonu.
Postoji gomila formiranih sudova o Americi, ali siguran sam da bez ličnog iskustva i posjete ovoj ogromnoj zemlji nije moguće formirati ispravan sud. Toliku količinu i raznolikost nacija, političkih uvjerenja, ljudi i krajolika na jednom mjestu nije moguće naći nigdje na svijetu.
Putovao sam u mnoge zemlje nakon toga, ali sam njihove stanovnike prethodno imao priliku vidjeti u Americi. To je, prije svega, zemlja mogućnosti. U muzeju na Ellis Islandu nalaze se fotografije imigranata iz svih dijelova svijeta, kojima je ostrvo nadomak Kipa Slobode bilo prva stanica u naseljavanju Amerike. Iako izmrcvareni od višednevnog putovanja okeanom, na tim fotografijama se vidi da nisu izgubili nadu da će im zemlja u koju su došli s kartom u jednom pravcu pružiti utočište.
Od prvog dana stupanja na američko tlo, pa sve do danas, shvatili su da je težak rad i samo rad najvažniji uslov za ostvarivanje američkog sna. Osim toga, ove godine sam proveo mjesec u Londonu i moram da kažem da je po meni to najimpresivniji grad na svijetu.
Koji narod živi najjednostavnije?
– Od Azije svi treba mnogo da učimo. Toliko teškog rada, ali i istovremenog radovanja životu kroz jednostavne životne navike i filozofije. Vjerovali ili ne, ali jednu veliku lekciju života sam naučio iz načina na koji se konzumira korejski roštilj. Dakle, u samom stolu za kojim sjedite nalazi se roštilj i vi pripremate hranu, ali tu hranu koju pripremate ne jedete vi, već njom hranite osobu preko puta. A ta druga osoba istovremeno hrani vas. Ljudi hrane jedni druge. Nepristojno je da vi budete siti, a osoba u vašoj blizini gladna. Zar to nije logično?
Imate dvije kćerke, u čemu su Vam najsličnije?
– Mihaela i Marija su još male, starija je tek krenula u osnovnu školu. Ako smo po nečemu slični, mnogo vole da čitaju. Ja sam od one djece koju su roditelji morali odvajati od knjige i tjerati me da se igram i bavim sportom. One su već sada mnogo bolje od mene u kombinovanju ovih dviju aktivnosti.
Čini se da svi danas žele brak, ali tek rijetki su hrabri da kad dođu nevolje i iskušenja, porodicu i čuvaju na okupu. Osim ljubavi i tolerancije, šta je još ključno za uspješan brak?
– Mislim da je svaki odnos dvaju bića poseban svemir i da dobra pravila iz jednog braka ne moraju da važe u drugom. Ako koje savjete smatram nepotrebnim, onda su to bračni. Ali, kad me već pitate, mislim da ne treba da se zanosimo da ćemo promijeniti jedni druge u vezama, već treba da najbolje iskoristimo osobine jedni drugih. To bismo trebali shvatiti što prije i bit će nam lakše.
Ključno je da svako u vezi treba da ima i slobodu i odgovornost, i da ih nesputano konzumira. Partneri treba da što ćešće rade na nekoj aktivnosti zajedno. Mislim da mnogo ljudi pravi grešku stavljajući vrlo često roditeljstvo ispred samog odnosa s partnerom. Po meni, to je samo jedan segment braka, i roditeljstvo treba i može da unaprijedi i ojača vezu, a ne da bude jedini cilj. Trebamo, osim rada s djecom, da radimo i na sebi. I treba održati zaljubljenost, raditi na tome svakodnevno.
Prema Vašim stavovima, odnosu prema zemlji, primjer ste čovjeka koji uistinu voli Bosnu. U kojem korijenu je Vaše porijeklo i vojvođansko?
– Moja majka Ljudmila je iz Vojvodine, ja sam se rodio u Kikindi, jer su mi tada tamo živjeli djed Mihajlo i baka Ljuba i moji ujaci. Provodio sam raspuste tamo, toliko lijepe da mi i sada nedostaju. Ali sam cijeli svoj život proveo u Bosni i Hercegovini. I s te strane mogu da kažem da mi definitvno nismo najgori ljudi na svijetu.
Mi smo solidan ljudski matrijal i s malo volje, malo želje, mogli bismo od ovog komada zemlje napraviti jedno lijepo mjesto za život. Nažalost, te volje, one većinske, nema. Dajemo sve od sebe da jedni drugima zagorčamo život. Danima i godinama istrajavamo u tome, dok život nepovratno prolazi. A kada i ako ikada pogledamo iza sebe, vidjet ćemo brazdu užasa u kojoj nije niklo ništa do sjemena mržnje.
Trudim se da moja brazda bude drugačija. U njoj, zajedno sa mnom, žive sjajni ljudi s kojima se rado srećem u doslovno svakom dijelu ove nesrećne zemlje. Radujem se i uživam u tim susretima kao malo dijete. Vjerovali ili ne, svuda ima predivnih ljudi. To nikada ne bismo trebali izgubiti iz uma.
Član ste Mense, hvalite li se među rajom ovom činjenicom?
– Nepristojno je hvaliti se inteligencijom, tako da i ne. Rodite se s njom, visokom ili niskom. Ako bih mogao da objasnim plastično, kad imate visok IQ, to vam je kao da ste dobili najskuplji i najsavršeniji automobil na svijetu na poklon. Ali džaba vam sve ako ne želite da naučite da ga vozite ili upotrebljavate na najbolji način.
Inteligencija treba da stvori neki rezultat, a ne da paradirate njom. A da sam u pravu, govori podatak da ljudi s prosječnom inteligencijom često postižu bolje rezultate, od onih s natprosječnom.
I kad već spominjemo raju i drugove, u svojoj Novogodišnjoj poslanici Rambo Amadeus savjetuje između ostalog …” I, pazite s kim se družite. Glup prijatelj pravi više štete nego inteligentan neprijatelj. Provjereno. Najvažnije je da imate bar dvoje za koje znate da su pametniji od vas. Ja imam, iako mi je teško da priznam…”. S kim se Vi najradije družite?
– Nevezano za citat koji ste spomenuli, kada god imam priliku s boljima i pametnijima od sebe. Trudim se i da radim i sarađujem s takvim ljudima. I mogu vam reći da u tome i uspijevam. Kada se upoznam s ljudima od tog prvog trenutka se ponašam prema njima kao da se znamo cijeli život, potpuno se otvorim.
Ta vrsta otvorenosti zna biti bolna, bivao sam često povrijeđen, ali vjerujte, ta vrsta iskrenosti istovremeno vrlo brzo razoružava svaku lošu namjeru. Nevjerovatno je kako se ljudi većinom plaše otvorenosti i često u tom strahu takve ljude i javno osuđuju.
Koji su autori najviše oblikovali Vas?
– Tako sam mnogo čitao i toliko knjiga da bi mi bilo vrlo teško izdvojiti nekog posebno. Čitao sam sve što mi je stizalo pod ruku, tako da su na mene jednako utjecali i strip “Alan Ford” i pisci Branko Ćopić, Hese ili Nabokov. Volim pisce koji pokrivaju urbanu tematiku kao što to rade Nick Hornby ili Irvine Welsh.
U poslednje vrijeme biram da čitam autore koji se bave pojedincima koji žive u potencijalno konfliktnim društvima u kojim participiraju različite grupe ljudi, različite klase ili nacije. Hanif Kurejši i Vikas Svarup su odličan izbor ako preferirate ovu vrstu literature. Čitam, naravno, i pisce iz naše zemlje, poznajem većinu pisaca mlađe generacije i rado kupujem njihove knjige.
Kakva je Banja Luka danas?
– Osim što je lijep grad na prekrasnoj rijeci Vrbas, Banja Luka se, kao i većina gradova koji su u beskonačnoj tranziciji, godinama traži. U gradu nije formirana, niti postoji nijedna elita koja grad ove veličine svugdje u svijetu čini originalnim i jedinstvenim. Nemate kulturnu, poslovnu, medijsku ili naučnu elitu. Imate ljude podijeljene i isparcelisane, vođene ličnim i egzistencijalnim interesima koji rijetko rade i stvaraju zajedno.
I pored svega toga, imate vlast koja ovaj grad vodi sopstvenim, a ne interesima javnosti. Takvo stanje je neodrživo, pogotovo sada kada je jasno da je kriza ogroman broj ljudi ostavila bez posla i kada je solidarnost jedini mogući izlaz. Grad koji je nakon zemljotresa napravljen ogromnom solidarnošću komšija mora to da prepozna.
Novinarsko znanje prenosite i kroz predavanja studentima. Je li današnja mladost hrabra, vidite li išta među novim generacijama, pa i među vlastitom djecom, da imaju nešto, što im daje prednost u odnosu na Vašu i općenito starije generacije?
– Bit ću kratak, i pored svih problema ovog društva garantujem da mladi, automobilskim rječnikom, mogu da voze kroz život i rad brzinom od 80 kilometara na sat, a većinom biraju da voze 20 kilometara na sat.
Čini mi se da su na početku života digli ruke od sebe, što je nedopustivo. Moraju da sebi stvore ciljeve i da se bore, da iskoriste ove dane svoje mladosti koja će brzo proći za proučavanje politike, za lične utopijske i velike stavove, jer za one male će imati vremena i kasnije.
Vi radite i Bukinu televizijsku emisiju. Vjerujete li danas da priče s ekrana mogu mijenjati svijet? I koliko često se uvjerite da je stoljetni odgoj na ovim prostorima jači od svake logične televizijske priče?
– Mislim da jedino mijenjajući sebe, možemo promijeniti svijet. Za to imamo priliku svakog dana, svakog jutra kada se probudimo možemo početi raditi na sebi.
Gledajući tako, ja nikad neću prestati misliti da je moguće promijeniti svijet. I ma šta od toga ispalo, moram priznati da je nevjerovatno lijepo živjeti s takvim osjećajem. Neko je jednom rekao: skoči ka Mjesecu, čak i ako ga promašiš, završit ćeš među zvijezdama.
[nggallery id=686]