Mirza Halilović: Ulice Pariza su tiše nego inače, ljudi su zamišljeni, ne govore mnogo

Piše: Redakcija

– Ljudi su utučeni, mnogo je tuge i zabrinutosti. Potpuno je nevjerovatno šta se dogodilo – ovim riječima bh. glumac Mirza Halilović, s adresom u Francuskoj, opisuje atmosferu u Parizu nakon ubistva 12 ljudi u redakciji satiričnog sedmičnika “Charlie Hebdo”. Prošlosedmični atentat na novinare i urednike spomenutog magazina dogodio se u blizini njegovog stana.

Tek nekoliko stanica metroom od adrese na kojoj Halilović živi. Za francuske prilike ovo nije velika udaljenost. Braća Kouchi, osumnjičeni za napad, tokom bijega pred francuskom policijom, mijenjala su auta, premještali se iz jednog automobila u drugi, te su tako jedan ostavili u Mirzinom arondismanu.

Svijet je u žalosti, u Francuskoj je, u vrijeme kad smo s Halilovićem radili intervju, predsjednik Francois Hollande četvrtak proglasio nacionalnim danom žalosti, uz napomenu da će zastave ovim povodom biti spuštene na pola koplja tri dana…

Kako francuski mediji izvještavaju o ovom napadu? Mnogi su uvjerenja da će od ubistva i napada na redakciju satiričnog magazina najviše štete imati čestiti muslimani.

– U Francuskoj je pet miliona muslimana. Francuska ima najveći broj muslimana od svih evropskih zemalja. U svakom slučaju, ovo nije dobro. Nije dobro za demokratiju, nije dobro za Republiku. Prema onome što sam čitao i slušao, mediji nastoje da pošalju poruku, a i predsjednik Hollande je to rekao, da se svi koji živimo ovdje, ujedinimo, te da nastupamo kao pravi Francuzi, bez obzira na vjeru i bilo koju drugu pripadnost. Nema neke otvorene stigmatizacije muslimana, mada, naravno, postavlja se pitanje – kako dolazi do takve radikalizacije kod određenih ljudi, mladih ljudi, socijalno pomalo izgubljenih individua.

Francuzi nastoje da održe jedinstvo svih građana i da ne upiru prstom u muslimane koji žive tu, koji normalno rade i koji nemaju apsolutno nikakve veze s tom vrstom radikalizma. Svi su vrlo svjesni toga da bi svako isticanje, svako upiranje prstom u bilo koju religiju, dovelo u pitanje nacionalnu koheziju zemlje, tako da su mediji objektivni koliko god to mogu biti.

Kakve su pariske ulice ovih dana?

– Osjeti se neka težina, ulice su mnogo tiše nego inače, ljudi ne govore mnogo, zamišljeni su.

U Evropi je stepen fašizma u porastu. Događanja iz Drezdena u Njemačkoj od prije nekoliko dana potvrđuju to. Ksenofobija, islamofobija su u porastu. Drugo i drugačije je ugroženo. Ne razumije se. Kao obrazovan čovjek, kao neko ko je dobro informiran i ko živi u Evropi, pribojavate li se da bi sve navedeno moglo samo uzrokovati nove napade?

– Dan prije atentata “Charlie Hebdo” je objavio karikaturu koja kaže: “Ah, vrlo intersantno, evo nas 13. ili 14. januar, još nije bilo atentata kod nas, ali ne treba nikada gubiti nadu, ima 15. januar. Ima još vremena da se dogodi atentat”. I, sutradan se dogodio atentat. Sve je, nažalost, vrlo kompleksno, teško je objasniti hoće li se nešto slično ponovo događati ili ne. Nažalost, mislim da hoće.

Stvari izmiču sve više kontroli i mislim da će se svako u Evropi morati zaštititi u svojoj kući, pred svojim pragom, onako kako zna najbolje. Ova radikalizacija nema nikakve veze ni s normalnim praktikovanjem islama niti s bilo čim. To je samo predtekst. U prvi mah je izgledalo da su ovi momci koji su izveli napad, neki vrhunski profesionalci, a kasnije se ispostavilo da su prvo pogriješili adresu. Kada su krenuli da ubiju ljude, pogriješili su broj, išli su na broj šest umjesto, naprimjer, na broj deset. A, na broju šest je bilo obdanište.
Časopis je čuvan, pod policijskom zaštitom je bio godinu i po, ili više. Ljudi se s vremenom vjerovatno opuste, policija se opusti, niko nije vjerovao da bi se takav jedan akt mogao dogoditi. Niko ne zna kako će se ovo završiti.

Imate djecu, jeste li kao roditelj uplašeni za njihovu sigurnost, jeste li Vi smanjili svoje kretanje?

– Nisam. Živim kao što sam živio i u Sarajevu pod opsadom. Sin mi je jučer išao na fudbalski trening, upravo u taj dio kuda su trebali da prođu teroristi u bijegu. Odlučio sam da ga pustim na trening koji počinje u pola dva popodne. Njega i druga mu, koji s njim trenira, odvezao je otac od tog njegovog druga, ja sam radio, otišli su u jedan sat, a atentat se dogodio oko pola 12. Sve je bilo svježe, napadači u bijegu…, međutim, ne zaboravljajući naravno šta se dogodilo, nisam htio da djetetu od devet godina prenesem bilo kakav stres ili da ga plašim. Nastojim se ponašati što je moguće više normalno.

Vaši intervjui u Bosni su rijetki. Hoćete li nam ispričati kako ste 1994. godine iz Sarajeva otišli u Francusku?

– Krajem 1994. godine i početkom 1995. godine sam otišao. Moj odlazak iz Sarajeva je bio vrlo otvoren, svi su za njega znali. Zbog emotivnih razloga sam otišao, zaljubio sam se jako u ženu koja mi je kasnije rodila dijete, s kojom sa se oženio i živio narednih sedam, osam godina. Moj odlazak nije imao nikakve veze s opsadom, jer sam opsadu živio u Sarajevu.

Tokom evropske turneje s Harisom Pašovićem 1994. godine, koju je on fantastično organizirao, i koju smo radili s mnogo napora i entuzijazma, Haris je u to vrijeme bio direktor Messa, a ja zamjenik direktora (mada je to bilo više simbolično zvanje, budući da sam radio kao glumac), bili smo i u Parizu. Ovdje smo bili dvije sedmice i igrali smo predstave u nekim vrlo poznatim teatrima, i tu sam upoznao osobu s kojom sam se kasnije oženio i zbog koje sam i došao u Pariz.

Nisam uopće znao u šta ulazim, jer nisam znao ni francuski jezik, a osim toga imao sam već izgrađen život u Sarajevu. Iako pod opsadom, on je ipak bio samo moj život. Počeo sam da učim jezik, potom su krenuli neki pozorišni projekti, u koje su me ljudi velikodušno pozivali, mada sam kao dijete više tepao, nego govorio francuski jezik. Igrao sam, između ostalog, u “Magbetu”, “Ljetnim noćima” od Shakespeara…, i to je tako počelo.

S vremenom sam počeo snimati i za francusku televiziju; serije, televizijske filmove, te nekoliko dugometražnih filmova. Nabralo se dvadeset godina od tada, mada uopće nemam osjećaj da je prošlo toliko godina otkako sam ovdje. Kada sam s Tatjanom Šojić i Mirsadom Tukom u Kamernom tetaru 55 radio predstavu “Bog pokolja” u Sarajevu sam mogao biti skoro svakog mjeseca. Mada, i sada, kad god imam priliku, dođem u svoj rodni grad.

Filmovi, serije, muzika…, osim Akademije scenskih umjetnosti završili ste i Fakultet političkih nauka, u kakvim situacijama u Vama prevlada politolog? Zašto Vam nije bila dovoljna samo politologija, naprimjer, ili samo gluma?

– Prvo sam diplomirao na Fakultetu političkih nauka, i onda sam se prijavio na Akademiju scenskih umjetnosti, bilo je to 1986. godine. Želio sam da se iskažem drugačije, da radim nešto što me više ispunjava, vjerovao sam da je to umjetnički poziv. Iz tog perioda ljudi me više znaju po tome kako sam na dernecima svirao gitaru nego po onome što sam odglumio na sceni, jer je moja generacija zamrla glumački. Malo nakon što smo dobili diplome, (diplomirao sam u ratu, 1992. godine), zbog rata je cijela generacija potpuno bila rasuta. Nismo imali vremena ni da počnemo da se bavimo glumom niti da gradimo karijere.

Sjećam se, kada sam se prijavio na Akademiju, bio sam najstariji student prve godine. Imao sam skoro 25 godina, to je bila neka granica da se uopće možete prijaviti na prijemni ispit na glumačkim akademijama bivše Jugoslavije. Uhvatio sam zadnji voz.

Ima li ste i jednu kraću ulogu u filmu „U zemlji krvi i meda”, rediteljice Angeline Jolie. Kakva iskustva nosite s tog snimanje?

– Moja uloga je bila vrlo mala. Zahvaljujući Dadi Džihanu, pozvan sam da učestvujem u tom filmu, i iskustva su jako dobra. Drago mi je bilo što sam proveo neko vrijeme u Budimpešti na snimanju, što sam doprinio toj priči, na kraju, drago mi je da sam učestvovao u projektu koji je u vezi sa BiH. Sve je bilo vrlo organizirano, kao i u svom normalnim produkcijama u kojima sam do sada ovdje u Francuskoj radio. Ovaj film je važan, naročito jer je još jednom skrenuo pažnju svjetske javnosti na BiH.

Godine 2011. igrali ste u francuskoj komediji “Ni vu, ni connu”, šta je to na čemu ovih dana radite?

– Pripremam pozorišnu predstavu “Emigranti”. Skoro godinu i po radim na ovom projektu. Ekonomska kriza se osjeti i ovdje, teško je za bilo koji projekt zatvoriti budžet. Riječ se o tekstu Sławomira Mrożeka, poljskog pisca koji je pretprošle godine preminuo na jugu Francuske. On je ovaj tekst napisao ’60-ih godina, često je igran na pozorišnim daskama. U Zagrebu su ga sedamdesetih igrali Vanja Drach i Fabijan Šovagović. Krajem aprila, početkom maja, trebalo bi da predstavu premijerno igramo u Parizu.

Planirate li ga igrati i u BiH?

– Nadam se, ne znam. Problem je što mene ne zovu, pošteno govoreći nisam ja mnogo ni radio u Bosni, tako da česte pozive ne mogu ni očekivati. Zadnje što sam u Sarajevu igrao je epizodna uloga u seriji “Lud, zbunjen, normalan” prije tri godine. Drago mi je da sam učestvovao u tom projektu.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti