Priče iz čekaonice

Piše: Redakcija

Polovinom decembra mog je oca otpremila u bolnicu. Prehlada, gripa, o kojoj svakodnevno slušamo putem svih sredstava informiranja, po njega je mogla biti fatalna. Nas je u kući samljela i po dva-tri puta, a njega je, eto, poslala u bolnicu. Pluća, odranije napadnuta teškom opstruktivnom bolešću, bila su i suviše krkha za uporni virus ili šta već… Pokušavam pronaći logično objašnjenje za potpuni kolaps organizma. Aparat za srce, aparat za pluća, koma, dijaliza… nepoželjne informacije redale su se u nizu. Pitala sam se hoće li ikad prestati. Kad će lijepe vijesti? Hoće li ih uopće biti? Ako je život zaista skup teških trenutaka s pokojim koji bljesne, onda je vrijeme za sijevanje, munje… Samo, kad?

I nakon nekoliko uzastopnih šokova, svaki dan postane isti. Čekanje je moja svakodnevica. Ni devet sati ujutro, ni devet navečer odavno nemaju isto značenje. Postalo je to vrijeme kad zovemo za informacije. Trebaju nam reći je li živ, je li stanje isto, ima li promjene… Posjete, samo za najbliže članove porodice, zakazane su za dva sata poslijepodne. Imamo pola sata da se izredamo pored njegovog kreveta, kažemo šta nam je na duši u nadi da će nas čuti, glumimo snagu i hrabrost, uzdamo se u ljekare. Uzdamo se u Boga, jer, na kraju, sve je u Njegovim rukama.

Nismo jedini. Veoma je malo pacijenata na ovom odjeljenju. Niko nam ne mora reći da tu završe najteži slučajevi. Neki od njih se nikada neće probuditi. Drugi će imati više sreće. One koje ih vole svakodnevno susrećem u čekaonici. Pitaju kome sam došla, odgovaram i uzvraćam istim… Saosjećam. Čini mi se da me u tom trenutku niko ne razumije bolje od tih nepoznatih ljudi koje vidim prvi put.

Jedan je doveo oca na redovnu kontrolu. Niko, osim sudbine, nije mogao znati da će baš u tom trenutku pasti u komu. Bez svijesti, završio je baš na ovom odjeljenju. Prve sedmice susretali smo se svakodnevno. A, onda je jednog dana prestao dolaziti. Čula sam da mu je doktor prethodnog dana rekao da je njegov otac pod punom terapijom i da čine sve, ali njegovo srce radi samo 30 posto…

Koliko se samo tuge nakupilo u ovim zidovima? Koliko su suza izbrojali u njenim očima kad su joj rekli da joj se sestra više neće probuditi. Nas dvije znamo se odranije, ali ko bi ikad i pomislio da ćemo se sresti baš ovdje? Priča mi kako je njena 34-godišnja sestra ostala bez svijesti. Kako samo život može biti toliko okrutan, mislim dok je slušam i usput se divim njenoj hrabrosti. Ona i njena mama su mnogo hrabrije od mene. Kaže da ide i da radi, jer tako manje misli na ono što joj pritišće dušu.

Prošle godine izgubila je oca, a ova joj je odlučila oduzeti i sestru. I tih dva-tri dana pred Novu godinu srela sam je u hodniku. Doktorica je tog dana prvo njima dala informacije. Nisam željela slušati, ali hodnikom su odzvanjale riječi: “Dođite kad hoćete, pustit ću vas da budete s njom”. Znala sam šta to znači. Znala je i ona, dok mi je suznih očiju govorila: “Nema više ništa od moje sestre”. S moje strane muk. Zar mogu reći išta što bi joj olakšalo?

Dani su se nizali. Čekala sam na svoj red da uđem u sobu, ali u hodniku se stvorila gužva. Jedan je mladić, vjerovatno ranih ’20-ih, došao pozdraviti svoju doktoricu.

– Bio je životno ugrožen. Imao je jaku upalu pluća sa sepsom na oba plućna krila. Bio je u komi. Ali, spasili su ga. Ovo je njegova doktorica. Ona mu je odredila terapiju. Bio je baš mnogo bolestan. Ne želim se ni prisjećati tog vremena – priča mi njegova mama i tješi me.
– Slušala sam šta vam doktorica govori za oca. I meni je isto tako pričala. Bit će on dobro.
– Hvala vam. Hoće ako Bog da – odgovaram.

Prvi je dan Nove godine i jedanaesti dan otkako je u komi. Danas je moj otac otvorio oči…

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti