Sretna nova 2043: Neka nova, ne tako bijela Amerika

Piše: Redakcija

Statistika je možda tačan zbir netačnih podataka, no ona je neumoljiva. Do 2043. bijelci će u SAD-u postati manjina, a većinu će činiti Latinosi i Afroamerikanci. Bit će to neka druga i drugačija Amerika, onakva kakvu mnogi nisu ni sanjali…

Ono što danas znamo kao SAD, nastajalo je u periodu od skoro dva stoljeća, od 1607., kada je formiran Jamestown, prva britanska kolonija u Sjevernoj Americi, pa do 1783., kada je George Washington proglasio pobjedu nad Britanskom vojskom. Tokom tih 176 godina, Amerika se od neistražene šume koja se protezala od Floride do Velikih jezera, pretvorila u vrlo živo i radišno mjesto, gdje se moglo raditi i zaraditi mnogo, jako mnogo. No, posla je bilo u tolikoj mjeri da bijeli kolonisti, pristigli iz Britanije, Njemačke, Skandinavije i Holandije, nisu mogli sve raditi sami. Ili nisu htjeli. Industrija na sjeveru i plantaže na jugu očajnički su trebale novu radnu snagu. Domaće indijansko stanovništvo nije bilo ni dovoljno fizički snažno, ni lojalno ni brojno da bi radilo za dobrobit bijelih gospodara. Bijeli kolonisti su stoga svoju radnu snagu počeli uvoziti s drugog kraja svijeta, iz Afrike, i to mimo dobre volje te radne snage.

Zabilježeno je i kada su prvi afrički robovi dovedeni na tlo Sjeverne Amerike. Desilo se to 1526., kada je Španac po imenu Lucas Vázquez de Ayllón osnovao prvu špansku koloniju na tlu Sjeverne Amerike. Zabilježeno je i da je spomenuti osvajač u službi španskog kralja preminuo 18. oktobra 1526., te da je tog dana u koloniji izbila pobuna robova i kolonija je neslavno propala. Pobunjeni Afrikanci pobjegli su u obližnje guste šume i pridružili se indijanskim domorocima. Ovo je bio prvi spomen prisustva afričkih robova na tlu Sjeverne Amerike, ali i prvi zabilježni slučaj neke pobune robova u Novom svijetu.

Najveći broj robova koju su oteti ili kupljeni od trgovaca robljem u Africi, završio je na plantažama Srednje i Južne Amerike, na španskim i portugalskim kolonijalnim posjedima, poput Kariba ili Brazila. Tek između pet ili šest posto robova dovezeno je u britanske kolonije na sjeveru. Historija je zabilježila i kada su i gdje engleski kolonisti prvi put vidjeli tamnoputo roblje. Desilo se to 1619., kada je jedan holandski brod nakon uspješne bitke s jednim portugalskim brodom dobio neočekivani ratni plijen – afričke robove. Afrikanci su iskrcani u Jamestownu, prvoj britanskoj koloniji na tlu Sjeverne Amerike. Interesantna je sudbina tih tamnoputih robova na tlu jedne od prvih engleskih kolonija.

Domaće bijelo stanovništvo nije bilo neprijateljski nastrojeno prema njima, smatrali su ih pomoćnim članovima porodica, a robovi su mogli i na relativno lagan način postati slobodni građani sa svim pravima koja su uživali i kolonisti. Bilo je dovoljno da prihvate kršćanstvo ili otplate svoju cijenu kroz rad. Jedan od takvih ljudi bio je i Anthony Johnson. Rođen je u Angoli, oko 1600. Njegovi su ga sunarodnjaci prodali arapskim trgovcima robljem, a ovi su ga prodali Britancima. U Ameriku je stigao 1621., no do 1635. je bio slobodan čovjek. Osnovao je porodicu, kupio veliko imanje i živio kao farmer do kraja života. Bio je ugledan i bogat čovjek, iako nepismen. Zabilježan je i kuriozitet da je ovaj nekadašnji rob također imao i bijele i crne sluge, ali i robove. Jedan od tih robova ga je čak i tužio, jer ga nije oslobodio nakon sedam godina rada. Sud je presudio u korist robovlasnika, Anthonyja Johnsona, nekadašnjeg roba, otetog negdje u dalekoj Angoli.

 Dugo putovanje u jednakost

Koliko je tačno robova živjelo na teritoriji današnjeg SAD-a u periodu 1619.-1865., odnosno do poraza Konfederacije i ukidanja ropstva prema zakonima koje je u praksu uveo Abraham Lincoln, nije poznato. Jasno je da je u početku robova bilo malo, te njihov položaj nije bio tako težak kao kasnije, tokom 18. stoljeća, kada se broj robova enormno povećao.

Popis koji su 1625. provele britanske kolonijalne vlasti, pokazao je da na teritoriji Virginije žive samo 23 Afrikanca. Na popisu provedenom 1649. u istoj koloniji je živjelo 300 crnaca, a 950 ih je bilo 1690. godine.
Ipak, podaci o broju Afrikanca u ranom kolonijalnom razdoblju Sjeverne Amerike su rijetki i nepouzdani. Tek prvi popis u samostalnom SAD-u, proveden 1790., pokazao je koliko crnih ljudi, robova i onih slobodnih živi na teritoriji ove nove države. Živjelo ih je 757.208 hiljada ili 19,3 posto. Od toga 697.681 su bili robovi. Samo je osam posto crnih stanovnika Amerike bilo slobodno, ostali su radili na plantažama, živjeli u kućama od blata i slame u “selima robova”, sanjajući da žive kao slobodni ljudi, obrazuju se i imaju porodicu. U trenutku kada je Abraham Lincoln ukinuo ropstvo, na američkom jugu je živjelo više od četiri miliona robova.

Danas potomci afričkih robova, dovedenih silom iz svoje domovine s druge strane mora, žive slobodno u gradovima SAD-a. “Slobodno” ipak treba staviti pod dvostruke navodnike. Nemiri koji su tokom protekle godine pogodili Ameriku, posebno gradić Ferguson kod St Louisa, pokazali su da je potpuna ravnopravnost crnih i bijelih Amerikanaca još tek samo mit i lijepa, ugodna laž, priča za mazanje očiju i američkoj i svjetskoj javnosti.

– Kada sam bila dijete, nazvati nekoga crnim bilo je uvreda, kletva, nešto što bi vas natjeralo na tuču. Ali, za mene ta riječ je sadržavala cijelu historiju ugnjetavanja i otpora, blizinu Zemlje i Neba, najjedostavnije govoreći. Ta riječ mi je značila Putovanje – kaže Bonnie Greer, afroamerička književnica, kritičarka, s britanskom adresom.

“Putovanje” o kojem govori Grier, naravno, nije gotovo, ono je možda tek počelo. Tek je ove godine postalo jasno da život tamnoputog Amerikanca vrijedi manje od života njegovog bijelog sugrađanina. Crnci su najčešći stanovnici tamošnjih zatvora, češće obolijevaju od dijabetesa, ginu od policijskog metka, češće su nezaposleni, siromašni i slabo obrazovani. Sve to uprkos 150 godina emancipacije i činjenice da na čelu Amerike sjedi jedan crni čovjek.

– Historija američkog crnca je historija njegovog stremljenja, onog koje se pruža kako bi postalo samosvjesno čovječanstvo, kako bi spojilo njegovo “dvostruko Ja” u jedno bolje u neko drugo, “istinitije Ja”. U tom spajanju ono ne želi da niti jedno od starih Ja bude izgubljeno. Ono jednostavno želi da učini mogućim da u jednom čovjeku budu i crnac i Amerikanac… Jug je vjerovao da je obrazovani crnac, zapravo, opasan crnac. I znate šta, jug nije bio u potpunosti u krivom. Za sve ljude obrazovanje je imalo i uvijek će imati jedan element opasnosti i revolucije, element nezadovoljstva i otuđenosti. Iznad svega, čovjek stremi da zna – pisao je prije osamdeset godina William Edward Burghardt Du Bois, afroamerički sociolog i ljevičar (1868.-1963).

I zaista, bijeli robovlasnici ne samo da su se neljudski odnosili prema svojim tamnoputim robovima, tjerajući ih da besplatno rade na džinovskim plantažama, mučeći ih za svaku grešku koju su napravili, odbijajući im priznati pravo da su ljudi, bijeli gospodari su zabranjivali robovima i da uče čitati i pisati.

– Ko god uči robove da pišu ili se trudi da ih uposli oko pisanja, može se suočiti s velikim neugodnostima. Neka bude na pameti da će svaka osoba koja na ovaj način podučava ili navede bilo kojeg roba ili robove da se nauče pisanju ili onaj ko koristi ili uposli bilo kojeg roba kao pisara ili za bilo šta u vezi s pisanjem, kako bi nekoga kasnije naučili pisanju, za svaki takav prekršaj, platiti globu od 100 funti – pisalo je u Zakonu kolonije Južna Karolina iz 1740.

Sličan zakon donesen je 1819. i u američkoj saveznoj državi Virginia. Kazne za robove koji su učili čitati i pisati su bile žestoke.

– Sva okupljanja ili sakupljanja robova, slobodnih crnaca ili mulata koji se miješaju ili povezuju s ovim robovima u kućama i sličnim mjestima, po noći ili u bilo kojoj školi ili školama, kako bi se robovi naučili čitanju i pisanju, noću ili danju, pod bilo kakvim okolnostima bit će zabranjena i smatrat će se nezakonitim okupljanjima… Svaki provoditelj zakona može u takve kuće ući bez posebnog razloga i naloga i kazniti počinitelja ili počinitelje kaznom bičevanja od najmanje dvadeset udaraca – pisalo je u ovom rasističkom, nemoralnom i strašnom zakonu.

Ni nakon formalnog ukidanja ropstva stanje nije bilo mnogo bolje kada je riječ o obrazovanju crnih Amerikanaca. Škole za afroameričku djecu su bile rijetke, trošne, slabo opremljene i pod čizmom segregacije. Crna djeca su išla gotovo isključivo u škole s crnom djecom. Afroamerikanci gotovo da nisu pohađali srednje škole. Prvi Afroamerikanac s fakultetskom diplomom diplomirao je u Ohiju 1890. godine.

Duže od jednog stoljeća Afroamerikaci su nosili stigmu loših i nezainteresiranih đaka. Statistika nije bila na njihovoj strani. Tamnoputi učenici su imali lošije rezultate na općim testovima znanja, češće su bježali iz škole, češće su napuštali školu prije diplome, kao studenti su imali lošije ocjene i tek manji dio crnih studenata bi upisani fakultet i završio.

– Samo 12 posto crnih dječaka, učenika četvrtog razreda su odlični u čitanju, u usporedbi sa 38 procenata bijelih dječaka, i samo 12 procenata crnih dječaka u osmim razredima ima odlične ocjene iz matematike, u usporedbi sa 44 procenta bijelih dječaka – pisao je “NY Times” u novembru 2010. godine.

Brojni su razlozi za ovakvu neveselu statistiku. To su, prije svega, siromaštvo, loše zdravstveno stanje roditelja i njihova nezaposlenost, ali i loše škole i loš kvalitet nastave u školama u kojima većinu čine afroamerički učenici. I ne samo to. Mladi Afroamerikanci ne vjeruju svojim učiteljima.

– Naučili smo da samopoštovanje nije ključni razlog zašto afroamerički studenti ne uspijevaju iskoristiti kritički feedback njihovih nastavnika. Oni možda ne vjeruju osobi koja ih kritizira… Naše studije trebaju dokazati da ovaj pristup može povećati motivaciju studenta u realnom svijetu – kaže David Scott Yeager, profesor psihologije s Univerziteta Austin u Texasu.

Ipak, nešto se promijenilo tokom posljednjih pet godina. Možda ja Barack Obama nesposoban predsjednik i možda njegova vladavina neće biti upamćena kao vrijeme prosperiteta i obilja, no crna Amerika će mu biti zahvalna za ono što je uradio za njihove škole i učenike. Američka vlada je provela značajne reforme koje su uključivale ukidanje i zatvaranje loših škola, te rad psihologa i mentora s lošim i siromašnim učenicima iz afroameričke populacije. Oni koji bježe s nastave ili napuste školu mogu očekivati da predstavnici školskih vlasti pokucaju na njihova vrata ili roditeljima pošalju opomenu zbog izostanaka. To prije nije bio slučaj, ali je posljednjih godina dalo iznimno dobre rezultate.

– Gotovo tri miliona crnaca bilo je upisano na koledže ili univerzitete, kako stoji u Popisu iz 2010. To predstavlja rast od 1,7 miliona ili više od 50 posto u odnosu na 1990. godinu. Dodatno, većina Afroamerikanaca završava srednju školu. Blizu 82 procenta crnaca u dobi od 25 i više godina, imalo je najmanje srednju školu u 2010. Crni imigranti su posebno ambiciozni i posvećeni završavanju srednje škole. Analiza koju je napravio “New York Times” među učenicima-imigrantima, između 2005. i 2009., otkrila je da su učenici jamajčanskog i gvajanskog porijekla podigli stopu diplomiranja u srednjim školama na 96 posto. Ovo je zaista impresivno kada znamo da New York važi za najveći grad SAD-a. Crnci također idu naprijed i u visokom obrazovanju, sa 18 posto Afroamerikanaca koji imaju fakultetske diplome i onih 1,5 miliona s visokim uglednim zvanjima – navodi portal about.com.

Isti izvor navodi i da današnji Afroamerikanci nisu više isključivo siromašni, nezaposleni ili osuđeni da rade gotovo ponižavajuće, slabo plaćene poslove.

– U 2007. godini, posljednjoj za koju postoje statistike, promet poslova u vlasništvu crnih poduzetnika iznosio je 135,7 milijardi dolara. Ovo je povećanje od 53,01 posto u odnosu na stanje od pet godina ranije. U 2007. je postojalo 1,9 miliona kompanija u vlasništvu crnih poduzetnika, što je više od 60,05 procenata u odnosu na 2002. – piše također About.com.

Šarena Amerika

U julu 2013. Američka vlada je objavila zapanjujući podatak. Djeca koja dolaze iz manjinskih porodica, onih hispanoameričkog, afroameričkog i azijskog porijekla, prvi put su postala većina u američkim vrtićima.

– Prvi put američke nacionalne i etničke manjine čine približno polovinu populacije ispod pet godina, saopćila je Vlada. To je historijska prekretnica koja pokazuje da su mladi ljudi na čelu nadolazećih promjena kada su rase i klase u pitanju… Snažno vođene imigracijom i visokom stopom rađanja, posebno među Hispanoamerikancima, rasne i etničke manjine sada brojčano rastu mnogo brže nego što raste broj bijelaca – pisao je prije dvije godine NBC, pozivajući se na podatke Američkog statističkog biroa ( The Census Bureau).

Ista je institucija iznijela i sljedeće podatke:

– 49,9 posto populacije mlađih od pet godina čine djeca iz manjinskih grupa;
– Prvi put bijelaca umire više nego što se rađa;
– Populacija “nebijelaca” je porasla na 116 miliona ili 37 posto. Najbrže raste broj mješanaca, a slijede ih Azijati i Hispanci. Ne-španski bijelci čine 63 procenta SAD-a; 17 posto, crnci 12,3 posto, Azijati 5 posto i mješanci 2,4 posto.
– Od 3.143 američka okruga u 353 okruga ili 11 posto manjine su postale većina.

Ipak, najšokantniji podatak koji je potresao Ameriku i o kojem se priča i danas, godinu i po kasnije, jeste predviđanje kako će izgledati demografska slika SAD-a u 2043. godini.

– Prema projekcijama, SAD će u 2043. postati nacija gdje će većinu činiti sadašnje manjine. Bijela, nelatino populacija će i dalje ostati najveća pojedinačna skupina, niti jedna grupa neće činiti većinu. Sve manjine, kojih sada ima 37 posto, prema predviđanjima će 2060. činiti 57 posto. Ukupna populacija manjina će se udvostručiti, sa sadašnjih 116 miliona na 241 milion osoba – izvjestio je Američki statistički biro.

Mnogo je zanimljivih podataka koje je tada iznijela ova institucija. Populacija bijelaca će biti najbrojnija 2024., i od tada će se početi smanjivati. Amerika će 2051. imati 400 miliona stanovnika, a 2060. će u ovoj zemlji živjeti 420,3 miliona osoba. Oko 2060. najveći broj starijih Amerikanaca će činiti bijelci, dok će najveći broj mladih činiti potomci sadašnjih manjina, uglavnom Latinosi. Pretpostavlja se da će 2060. svaki treći Amerikanac biti Hispanoamerikanac, odnosno Latino. Danas u Americi živi blizu 54 miliona pripadnika ove grupe, 2060. će ih živjeti gotovo 130 miliona. I populacija Afroamerikanaca će značajno porasti, sa današnjih na 41,2 milliona na 61,8 million, odnosno udio tamnoputog stanovništa će iznositi 14,7 posto u 2060. godini.

Rast će i populacije Azijata, kao i populacije američkih domorodaca i starosjedilačkog stanovništva Havaja i pacifičkih otoka, koji spadaju u teritoriju SAD-a. Samo će bijelih Amerikanaca biti manje, i brojčano i procentualno. Takav razvoj događaja se nimalo ne dopada danas većinskoj, sutra manjinskoj bijeloj Americi. Ona rast populacije Afrikanaca, Latinosa i Azijata vidi kao prijetnju i sebi i Americi kakva sada postoji.

– Bijelci su dugo profitirali iz pozicije one koja grupa najbolje reprezentira šta to znači biti Amerikanac. Upitna budućnost u kojoj bijelci više nisu manjina, “prijeti” onome što sada važi kao “američki identitet” i rezultira u odbacivanju različitosti i veće podrške za asimilaciju pridošlica u američko društvo – kaže Yuen Huo, profesorica psihologije s uglednog Univerziteta UCLA iz Los Angelesa.

Ona je, zajedno sa svojim kolegama s UCLA, provela veliko istraživanje među američkim građanima, ispitujući ih kako prihvataju činjenicu da će se demografska slika Amerike izmijeniti u narednim decenijama. Bijelcima se ta budućnost u kojoj će biti manjina ne dopada i nisu oduševljeni idejom “lonca za topljenje” (the Melting Pot) koji bi uništio Ameriku kakvom je znamo. Ona Amerika kakvom je ne znamo i koja tek dolazi, iz 2024., 2043., 2051. ili 2060., bit će neka druga, možda ne tako bolja, ali bitno drugačija Amerika. Amerika kakvu njeni začetnici i njihove tužne sluge i robovi tamnije boje kože nisu mogli ni sanjati.

Crne se sjever i jug

Crno stanovništvo je tokom proteklih stotinjak godina masovno napuštalo siromašni, segregacijski jug i imigriralo na bogati, industrijski i tek malo manje ksenofobični američki sjever, u gradove kao što su Detroit ili Chicago. Danas, kada nekadašnja američka teška industrija uglavnom nestaje, a s njom nestaju i gradovi poput Detroita, Afromerikanci se vraćaju na jug. Prema popisu iz 2010., crnci su činili 38 posto stanovništva Mississippija, 33 posto stanovništa Louisiane i 29 posto stanovništva Alabame. Neki okruzi i gradovi na jugu SAD-a imaju gotovo 100-procentno afroameričko stanovništvo. Ipak, “najveći” veliki crni američki grad je Detroit, u kojem crnačko stanovništo ima udio od 82 procenta.

 Latinosi idu na sjever

Novi Meksiko je američka država gdje procentualno živo najviše Hispanoamerikanaca ili Latinosa, njih više od 46 posto. Teksaški grad Lartedo je apsolutni šampion kada je riječ o latino populaciji. U ovom gradu od 250.000 stanovnika, njih 95,6 posto su Latinosi. Također, oni čine i 62 posto stanovnika San Antonija, također u Texasu. Brojni gradovi u Coloradu, Arizoni, Kalifoniji i Floridi imaju apsolutnu latino većinu. Većina su u Bronxu, Miamiju i Istočnom Los Angelesu, gdje čine 97,1 posto stanovništva. Zanimljivo, latino populacija nije više koncentrirana samo na američki jug i jugozapad, uz granicu s Meksikom. Oni čini značajan procent i na sjeveru Amerike, u Oregonu, Washingtonu, Connecticutu i Pensilvaniji, gdje je broj Hispanoamerikanaca između 2000. i 2010. godine porastao za više od 80 procenata.

Obama potomak prvog američkog roba

O čovjeku po imenu John Punch se ne zna mnogo, ali je ovaj čovjek itetako značajan za historiju Afroamerikanaca. Zna se da je bio sluga na imanju jednog uglednog bijelog veleposjednika i da je zajedno s dvojicom drugih sluga, ali bijelaca, pobjegao s imanja na kojem su služili. Uhvaćeni su, ali su različito kažnjeni. Dvojica bijelih odbjeglih sluga su kažnjeni tako što su svog gospodara morali služiti još četiri godine. Sud je crnca Johna Puncha kaznio doživotnim služenjem Hughu Gwynu. Punch je tako 1641. postao prvi američki rob, a iste te godine su doneseni i prvi puritanski zakoni koji su kodificirali ropstvo. Potomci Johna Puncha danas se prezivaju Bunch, a njegov potomak je preko linije svoje majke i predsjednik Barack Obama.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti