Kada smo posljednji put razgovarale, Svjetlana Ceca Kitić je štrajkovala glađu. Razlozi nisu bili privatne prirode, već je Sportskom društvu “Radnički” iz Beograda, bila isključena struja. S ovim društvom je sada sve uredu, priča nam, hala radi, djeca treniraju, a dugovi se polako vraćaju.
– Biste li ponovo gladovali, kada bi “Radničkom” trebalo, pitam je.
– Ako bude trebalo, uradila bih isto – odgovara spremno.
Ovakva borba ne iznenađuje. Ne zato što je Kitić član Upravnog odbora SD i direktorica RK “Radnički”, već zato što je šampion cijeli svoj život. Samo je meta ovoga puta drugačija. Rođena Tuzlanka i najbolja rukometašica svijeta svih vremena ne trese mrežu, već rješava administraciju.
Vi ste brend i logično je da Vaše ime koristi svakom menadžmentu, no, planirate li u bliskoj budućnosti svoje sportsko i trenersko znanje unovčiti u nekom inozemnom klubu?
– Planova imam. Posebno sam sebi zadala u ovoj 2015. godini nekoliko zadataka. Trenersko usavršavanje, engleski jezik, pa eto, vi zaključite šta će biti dalje.
BiH se niste odrekli ni nakon rata. Između ostalog, obnašali ste dužnost sportske direktorice ženske Rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine, a pomagali ste i sredinom dvijehiljaditih “Jedinstvu” da vrati status prvoligaša. Zašto žena takvih referenci nikada nije dobila priliku da bude selektor ženske Rukometne reprezentacije BiH?
– Kakav je to čovjek koji se svoje domovine odrekne? BiH je uvijek bila i ostat će u mojoj duši i srcu. Kada su me zvali da dođem i svojim iskustvom pomognem bh. ženskoj reprezentaciji, nisam se uopšte dvoumila, i uopšte nije važno koja funkcija mi je nuđena. Bilo mi je važno pomoći rukometu u BiH.
Mislila sam Zlata Zubac odlično obavlja dužnost selektora, ja direktora (čak sam i odigrala nekoliko utakmica za Reprezentaciju BiH) i rezultati se postižu. To je važno. Ali, kada nam je bila potrebna pomoć svih relevantnih sportskih institucija, e, tu je zapelo.
I ženske Rukometne reprezentacije više nema. Kako to komentirate? Ne zaboravimo, Hrvatice su redovno na međunarodnoj sceni, Makedonija je također hit, Srbija ostvaruje rezultate, Crnogorke su prvakinje Evrope.
– Pratim pomno ženski rukomet, posebno u Regonu. Malo sam upoznata sa situacijom u BiH. Pošto se nijedna ekipa ne takmiči u evropskim kupovima. Reprezentacija ženska ne postoji, a muška postoji. Pa kako to? Ako se ima para za mušku reprezentaciju, onda se može naći i za žensku.
Kakav motiv imaju mlade rukometašice koje igraju za klubove?! Zar ne bi trebalo svima njima da bude san da igraju za svoju državu, za Reprezentaciju BiH? Možda je to pitanje za sve ljude koji rade u rukometu. Počev od Saveza pa do klubova.
Šta Vam je dragocjenog rukomet oduzeo?
– Mnogo, mnogo toga sam se odrekla, mnogo znoja je bilo, mnogo suza, neprospavanih noći, ali najteže je bilo odrastanje bez roditelja. Njihova blizina i ljubav i dan-danas mi mnogo nedostaju.
U jednom intervjuu ste rekli: “Nisam živjela nesportski, ali nisam trebala mnogo da budem najbolja. Možda mi je bogom dato da budem najbolja, neko je morao da se ubija trenirajući, da ide u karantine, da spava, a ja sam normalno trenirala i radila i bila sam najbolja. U mladosti je bilo tako, a i sada furam neki svoj fazon”. Živite li i danas onako kako hoćete?
– Tako živim i sada. Imam mnogo slobodnog vremena, i samim time i više mogućnosti da živim kako ja hoću. Pa i smisao života je da radiš ono što voliš, da se družiš s onima koje voliš, da voliš i budeš voljen. Da prosto furaš svoj fazon.
Imate troje djece, vječita je dilema, treba li roditelj svojoj djeci biti prijatelj ili roditelj, šta ste Vi izabrali da budete?
– Ono najteže, i roditelj i prijatelj. Jako teško je napraviti tu crtu kada prestaješ da budeš roditelj, a postaješ prijatelj. Distanca uvijek treba da postoji, a distanca se zove poštovanje. Djeca uvijek treba da poštuju roditelje, ali i roditelj svoju djecu. Da li uspijevam? Ne znam. Ali se trudim iz sve snage.
Donose li kćerke ijednu važnu odluku bez vašeg znanja?
– Kćerke i ja se uvijek dogovaramo o važnim odlukama. Saška je maloljetna (16) a Mara ima 26 godina. Živimo zajedno, Saška je treći razred gimnazije, a Mara, kao većina fakultetskih obrazovanih djevojaka, traži posao. Kao takva porodica ipak sam ja ta koja odlučuje o važnim odlukama.
Ne tako davno ste okončali peti brak. Zašto je danas postotak razvoda u tolikom porastu? Ili muškarci ne razumiju žene, ili žene ne razumiju muškarce?
– U današnjoj eri digitalnih života razvodi postaju gotovo naša svakodnevica. Moji roditelji su u braku 55 godina, a tu ideju o ljubavi za cio život su ostvarili, ali u nekom drugom vremenu. Druga stvar koja je po meni nazovimo “uzrok” razvoda jeste to da su žene svakim danom samosvjesnije, ekonomski nezavisne i jednostavno neće više da trpe nikoga.
Nedavno ste javno kritizirali paralelne veze, preljube i istakli kako su Vam takvi stilovi života licemjerni, da ne razumijete kako neko uopće može živjeti u takvoj bračnoj zajednici. Jeste li Vi ikad bili primorani da trpite bilo šta u životu, ili ste uvijek imali takvu komociju, da ne morate trpjeti baš ništa?
– Uvijek ću kritikovati licemjerje. Prevare, preljube, paralelne veze nikada neću i ne želim da razumijem. Niko nikada ne treba da trpi nikoga ili da bude primoran da živi pritjeran uza zid. Komocija življenja se izbori. Ja sam se za svoju komociju izborila. Plaćena je cijena, ali ja sada nikoga ne trpim i niko mene ne trpi.
Kasno ste okončali rukometnu karijeru, u četrdeset i nekoj, i danas gdje god se pojavite plijenite pažnju svojim fizičkim izgledom. Mnoge žene, izvan sporta, počinju ići na fitness, i općenito počnu voditi računa o svom zdravlju i kondiciji tek kad se pojave bore, višak kilograma, Vama je, međutim, takav, sportski način života bio svakodnevan. U kojim tipično ženskim stvarima uživate?
– U pravu ste kada kažete da je sport zaslužan za moju vitku figuru. Dodajmo tome da sam do 49. godine igrala. Damama savjetujem da vode računa o sebi uvijek, i u 16., i u 66. godini. Neke pretjerane pasije nemam kada su cipele i tašne u pitanju, ne idem na kozmetičke tretmane, osim frizeru, pedikiru i manikiru.
Tretmane lica radim sama, ali mi način ishrane mnogo pomaže u tome; jer ja ne pijem gazirana pića, (obožavam vino), ne jedem crveno mesto (obožavam ribu), unosim u organizam mnogo voća i povrća, i naravno osmijeha.
Srbijanska glumica Mirjana Karanović kaže: “Kada ne tražiš mnogo od života, tada si najsrećniji”, jeste li Vi uvijek bili zadovoljni s onim što imate?
– Nisam baš uvijek zadovoljna onim što mi život donosi, ali to su sitnice. Generalno, život je lijep, međutim, mi ljudi ga komplikujemo. Po prirodi ne tražim mnogo, radujem se životu, jer smo to jedino dobili gratis, a čuvam zdravlje i zdrav razum. Optimist sam po prirodi, veseljak u duši, zdrava i prava. Pa ja sam srećna žena.
Žalite li i za jednom odlukom u životu?
– Ne. Ne žalim. Sve što je trebalo da se desi desilo se. Retrovizor života nemam. Ne živim u prošlosti. Moje je danas i sutra.
Šta ste sebi obećali u novogodišnjoj noći?
– Novogodišnju noć sam provela s kćerkama u Beogradu na jednom prelijepom splavu, restoranu. Bilo nam je prelijepo. Poželjela sam mnogo toga lijepog svojim kćerkama i sebi samoj. Neka moje želje ostanu mala tajna, a ja vašim čitaocima i vašem listu želim mnogo ljubavi, zdravlja i para u 2015. godini.