Kemal Monteno: Život kao sreća i tuga, prazan kofer, krivudava pruga

Piše: Redakcija

Foto Monteno je, osim po intrigantnom nazivu, po svemu i na prvi pogled bilo sasvim obično mjesto, gdje smo mi studenti kopirali svoje skripte iz kojih smo “učili” umjesto da smo čitali knjige. Ipak, pravo “bogatstvo” te apsolutno nenametljive radnje iz ulice Branilaca grada s broja 17, krilo se u njenoj unutrašnjosti. U toj porodičnoj radnji, naime, radila je Branka Monteno, supruga jednog Kemala, čovjeka koji je napisao najljepše ljubavne i najemotivnije pjesme našeg podneblja i našeg doba. Gospođa Branka Monteno, ona koja je strpljivo kopirala naše pogužvane i išarane skripte, vraćala nam kusur i tiho govorila “Hvala”, bila je inspiracija za te predivne pjesme i note koje su obilježile jedan grad i jednu epohu.

Bilo je to gotovo nadrealno iskustvo, koje se moglo steći samo u Sarajevu. I nigdje više. Zamislite da ste nekom prilikom, iz bilo kojeg razloga, lunjali Londonom, da ste tom prilikom ušli u neki tamošnju foto-radnju, da vam je “izvolite” na vratima rekla Stela McCartney, dok bi Paul McCartney sjedio pored prozora, pušio cigaretu i gledao kroz prozora. Kemal Monteno je bio naš, sarajevski, bosanski, jugoslavenski, balkanski Paul Mccartney, naš Eric Clapton, naš Keith Richards, naš Elton John… Naš Kemica, kako su ga zvali u Sarajevu, gradu kojem je napisao najljepšu pjesmu, gradu od kojeg je više volio samo svoju Branku, svoje dvoje djece i gitaru… I gradu iz kojeg će biti otjeran.

– Znate, u centru Sarajeva, ima jedna foto-radnja, kopirnica. Njen vlasnik je Kemal Monteno, možete ga sresti u toj radnji gdje radi skupa sa svojom Brankom – objašnjavao sam prije desetak godina znatiželjnim građanima Zagreba ili Beograda kako izgleda Sarajevo i kako se u njemu živi.

Jednog dana će Kemal Monteno možda dobiti ulicu ili spomenik u gradu u kojem se rodio i iz kojeg je morao otići i umrijeti u nekoj vrsti egzila. Montenove pjesme će jednog dana, vjerovatno, ući u udžbenike muzičke kulture, njegovo djelo će se proučavati na muzičkim akademijama i neki budući studenti će, istražujući rad Kemala Montena, pisati seminarske i diplomske radove, magistarske teze i doktorske disertacije. Monteno jest jednako muzika.

Jedan bicikl, dvije sudbine i jedan stadion

Neobična je priča o porodičnom imenu porodice Monteno. Listajući bosanski telefonski imenik, nije teško zaključiti kako prezimena Monteno tu gotovo i nema, osim imena Kemalove unuke, kojoj je veliki kantautor posvetio predivnu pjesmu Lora, na svom albumu iz 2009. Prezime Monteno došlo je u ova tmurna brda na sasvim neobičan način i ne tako davno.

– Moj otac je 1945. godine kao okupator stigao u Sarajevo iz Italije. Poslali su ga nadređeni, jer je na biciklu pokušavao da pobjegne iz svoje zemlje. Po kazni je došao u ratom zahvaćenu Jugoslaviju. U Sarajevu je upoznao moju majku i tu je i ostao. Otac je u Italiji imao ženu s kojom se vjenčao veoma mlad, ali ju je, iako je bila u drugom stanju, ostavio zbog moje majke, tako da u Italiji imam polusestru Danijelu, koja je dvije godine starija od mene. Kako je moj otac znao samo italijanski, dok sam odrastao, pjevao mi je njihove pesme, a majka mi je pjevala sevdalinke dok je sređivala stan ili prala prozore. Izgleda da sam se tada zarazio objema vrstama muzike, jer mi danas kada pjevam mnogi kažu da u mojoj muzici ima i italijanske kancone i naših sevdalinki – pričao je Kemal.

Osvaldo Monteno, italijan iz Monfalconea, po zanimanju mašinbravar i antifašist, ostao je nakon rata u Jugoslaviji, u Sarajevu. Tu će upoznati Sarajku Bahriju, rodit će se ljubav i na svijet će 17. septembra 1948. doći dječak Kemal. Otac je htio da njegov sin nosi bosansko ime. Tako je i bilo. I imenom i temperamentom oba roditelja iz različitih podneblja, Kemal Monteno je bio Bosanac i Italijan, u onom najboljem smislu. Slušajući njegove nježne note njegovih velikih, neprolazih hitova, kristalno je jasno kako je Kemal bio dobra simbioza obaju svjetova.

vjecnici-kemoKemo i Davorin: Dva muzička velikana

– Rođen sam u sarajevskoj bolnici Jezero, koja se nalazi na brdu iznad stadiona Koševo, na kome sam kasnije proveo veći deo svog djetinjstva. Moji roditelji, otac Osvaldo i majka Bahrija, koji, nažalost, više nisu živi, radili su kao radnici na tom stadionu. Bili smo veoma siromašni pa smo stanovali u baraci odmah iznad stadiona. Mi na verandi, a ispod nas u podrumu bila je jedna ciganska familija. Ja sam ih obožavao, stalno sam se družio s njihovom djecom i češće sam spavao u njihovom stanu nego u svojoj kući. Volio sam njihov način života, veselje koje je uvek bilo prisutno u njihovom domu i pjesme koje su pjevali. Oni su me naučili šta je muzika, pjesma, ali i šta je ljubav – sjećao se Kemal.

Teško i siromašno djetinjstvo nije bilo tužno za malog Kemala, čiji se otac brinuo za održavanje stadiona Koševo, bio je, naime, oružar i izdavao je kopačke i lopte,dok je posao njegove majke bilo pranje dresova za igrače. Veš mašina tada nije postojala. Ipak, i pored svega, trenuci odrastanja su u svijesti kasnije velike muzičke zvijezde ostali izvezeni zlatnim nitima. Može li ijedan dječak zamisliti i poželjeti nešto ljepše od odrastanja na nogometnom stadionu?

– Naravno da sam zavolio nogomet od malih nogu i lopta mi je bila centar sveta, ako nisam šutirao šest sati dnevno, smatrao sam da mi je taj dan propao. Ta fudbalska karijera je neslavno prekinuta onog trenutka kada je moj stari otišao na roditeljski sastanak u gimnaziju i saznao da ja već šest meseci uspješno izbjegavam odlazak u školu. Tako ljut, to je rekao i mojoj majci, ali, još gore i mom treneru, koji mi je na prvom sljedećem treningu rekao: „Slušaj, bio mi je tvoj otac, rekao da imaš sve kečeve u školi” i otjerao me s treninga. Mada, kraj moje fudbalske karijere je definitivno bio kada me je na treningu jedan ogroman igrač tako potklipio da sam odletio na onu stazu od šljake oko terena, sav se odrao, ustao i rekao: “Lopta nije za mene” – sjećao se ovaj pjevač prije godinu u intervjuu za srbijanski “Blic”.

Bila je to nevjerovatna sreću za bh., ali i jugoslavensku muziku. Možemo samo zamisliti kako bi njen razvoj bio siromašniji bez pjesama i muzike Kemala Montena. Ipak, mali Kemo je, osim dječačke ljubavi prema lopti, još od malih nogu pokazivao strast prema pjevanju.

– Vjerujte mi da sam odmalena znala da će lijepo pjevati, da ima za to dara. Znao je po cijeli dan da visi u razglasnoj stanici na stadionu, onda kad tu veselje prestane, uzme šerpu da dobuje po njoj. Kao dijete vrlo je volio narodne pjesme, sa šest godina prvi put je pjevao pred svijetom i to narodnu pjesmu: “Moj dilbere, kud se šećeš”, pričala je za u jednom TV intervjuu iz 1980. Bahrija Monteno, Kemalova majka.

Neko je mladom Kemalu dao zlata dobar savjet: da ostavi loptu i počne pjevati. Imao je 14 godina i glas o dječaku divnog glasa se brzo širio po Sarajevu.

– Kad sam otkrio muziku, knjige su me manje zanimale. Počeo sam pjevati u osmom razredu. Razredni starešina me je prijavio na takmičenje pevača amatera u Sarajevu. Sećam se da je u žiriju bio Kornelije Kovač, koji je u tom periodu došao u Sarajevo iz Subotice na studije. Bio sam šokiran što vidim tako mladog kompozitora, jer sam smatrao da ta profesija podrazumijeva mnogo starije ljude. Na prvom takmičenju sam pobijedio, iako me tada muzika nije zanimala, već sam smatrao da mi je fudbal na prvom mjestu i družio sam se s fudbalerima. Nakon takmičenja Kornelije mi je rekao da je njegov otac direktor Muzičkog festivala u Subotici i pitao me je bih li se takmičio s njegovom pesmom. Otišli smo zajedno u studio, kako bih probao pjesmu i nakon toga smo se prijavili na Festival – sjećao se Kemal.

vjecnici-kemo1

I u Subotici će odnijeti pobjedu, no pravi dani ponosa i slave će tek doći. Godina 1967. će biti najznačajnija u životu Kemala Montena. Snimit će pjesmu “Lidija” i trijumfirati na festivalu “Vaš šlager sezone”. Zvijezda je bila rođena.

– Već nekoliko sezona zaredom grad na Miljacki poklanja neko novo pjevačko ime na širokom nebu zabavne muzike. Kvalitetniji interpretatori su se zadržali duže, neki su nestali iste godine, da bi se ponovo vratili u anonimnost… Je li na pomolu novo ime naše vedre muzike koje bi trebalo da zamijeni Orobovića, Kurta, Hamšića, Stojnića…? Mladić se zove Kemal Monteno, učenik je završnog razreda jedne sarajevske gimnazije i odlikuje se izvanrednim glasom. Mnogi koji prate zbivanja u našoj zabavnoj muzici i imali su priliku da slušaju tog mladića oniska rasta i »krivih nogometaških nogu«, tvrde da ga očekuje blistava karijera.

Rijetko je koji interpretator za tako kratko vrijeme i na samom početku svoje karijere zabilježio toliko uspjeha kao taj mladić pomalo neobičnog prezimena. U Sarajevu, to se može bez pretjerivanja već sada istaći, Kemal Monteno je pjevač broj jedan. Naravno, u vedroj muzici. Upoznali smo ga na festivalu zabavne muzike u Subotici “Omladina 67”. Djeluje vrlo skromno i povučeno, pristupačan i uvijek spreman na šalu, pisale su o njemu novine “Plavi Vjesnik” sada već davne 1967., najavljujući ga kao zvijezdu koja dolazi.

Inspiracija se zove Branka

Iste, slavne i prekretničke godine, koja će u svemu promijeniti život Kemal Montena, mladi pjevač u usponu će upoznati osobu svog života, svoju Branku.

– Branka je moja prva, prava, velika i jedina ljubav. Zavolio sam je još ’67. godine, prije vojske. Ugledao sam je na korzou, rekao joj: “Moja si”, i – kraj. Početak i kraj. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ona 16 i po, ja 18 i po godina. Kada sam otišao u vojsku, nisam imao para da joj kupim nešto za rođendan, pa sam joj napisao pjesmu “Jedne noći u decembru”. Čim sam došao iz armije, odmah sam se oženio, snimio tu pjesmu i izdao ploču, sjećao se Monteno kako je i gdje upoznao ženu koja će s njim i uz njega biti cijelog njegovog života, u dobru i u zlu, u danima kada je bio na vrhuncu karijere i trenucima kada ga je duša zauvijek napuštala.

Bio je to skladan i uspješan brak, bez ijedne afere koja bi se povlačila po medijima. Branka i Kemal su dobili dvoje djece, Adrijanu i Đanija. Novinari časopisa “Nada” posjetili su u ljeto 1979. ovaj tada mladi bračni par u njihovom skromnom, malom stanu u sarajevskom Aerodromskom naselju.

– Najveće mi je zadovoljstvo kad smo svi na okupu. Mi rijetko izlazimo,često nam dođu prijatelji, sjednemo uz vino i gitaru, pa to potraje do kasno u noć. Neobično mi je drago kad dođe “raja” pa zapjevamo za svoju dušu – pričao je novinarima tada tata Monteno.

Analizirajući ovaj davni intervju, stiče se jasnija slika o tome kako se živjelo u Jugoslaviji tih godina i šta je značilo biti velika festivalska zvijezda. Monteno je još krajem šezdesetih postao značajno muzičko ime, uspješan hit-maker i pjevač koji je preko velikih festivala gradio karijeru. No, nije postao milioner niti je s porodicom živio u luksuzu i holivudskoj dekadenciji.

– U početku smo se snalazili kako smo znali i umijeli – smješka se Kemal. – Nije bilo para kao danas. Oženili smo se s pet stotina hiljada starih dinara koje sam uzeo kao avans od “Jugotona”. Četiri stotine je koštala svadba, a za ostatak para otišli smo na bračno putovanje na Pale, tu nadomak Sarajeva… Četiri godine braka bili smo podstanari, pa kad je već sve to dosadilo, počeo sam da “ganjam” neki stan, a imao sam, ni manje ni više, pet stoja u džepu. Snalazio sam se kako sam umio, uzimao neke kredite i tek nedavno smo sve otplatili – opisivao je Kemal početnu besparicu u braku.

U razgovor se uključila i supruga Branka, koju novinarka označava kao Kemalovu “sekretaricu” i stub porodice.

– Tada Kemo nije bio popularan kao danas. To vrijeme mi je bilo i najteže, jer je često bio odsutan od kuće. Trebalo je zaraditi što više, ne odbiti nijedan koncert, turneju. Danas je sve drukčije… Često je tu, mada ga ponekad, bez obzira što je u Sarajevu, ne vidim po cijeli dan. Uvijek ima nekih obaveza u gradu, a pošto mi stanujemo na periferiji, nije mu baš zgodno da se vraća na ručak. Međutim, nije mi teško i kad ga nema, jer ono vrijeme koje provodimo zajedno ispunjeno je njegovom nježnošću i brigom o djeci i meni – otkrila je frizerka Branka.

vjecnici-kemo3

Branka je išla na pijacu, brinula se o kući i djeci, dok je otac porodice Monteno zarađivao. Bila je to skladna porodica, gdje se očigledno znala svačija uloga.

– Što se tiče neke velike pomoći u kući, ne mogu se baš pohvaliti. Ne vidim zašto bih ja, naprimjer, uzeo usisivač da čistim stan, kad to nije teško. Naravno, ako treba, neki ormar ili regal pomjeriti, to hoću vrlo rado, kad sam ovako “jak i snažan” – bio je iskren Kemal, pjevač, kompozitor, tekstopisac i tada mladi otac.

April 1992.: Jedna zaboravljena pjesma postaje himna grada

– Dok komponujem, ne razmišljam o tome ko će pjevati moju pjesmu. Ako shvatim da će to neko drugi učiniti bolje od mene, onda mu je ponudim. Isto tako, ako mi “legne” tuđa kompozicija, rado je prihvatam. Ja iznad svega poštujem svoje kolege i radujem se njihovom uspjehu – pričao je u ljeto 1979. godine Kemal Moneteno.

Upravo je taj pozitivan, otvoren i prijateljski stav prema svijetu, karijeri i muzici, od Kemala Montena početkom osamdesetih godina stvorio omiljenu javnu ličnost. Monteno je bio poznat kao čovjek bez afera, nesklon zakulisnim radnjama i kuloarskim pričama. Bio je poznat po britkom jeziku i jasno izrečenim stavovima koje je izgovaro bez ustezanja. Bio je poznat kao čovjek koji nema šta da krije i kao čovjek koji je spreman pomoći svakome. Već početkom izrazito uspješnih osamdesetih, Monteno je imao status legende. Taj status će zadržati do kraja svog života, koji ga nikada nije mazio.

– Kad se popnem na pozornicu, ja se onda zovem Kemal Monteno, a kad siđem, ja sam uvijek Kemo. Volim se družiti s običnim ljudima, ne volim izigravati zvijezdu. Znate, postoje neki pjevači koji daju sve za karijeru, a zaborave na ženu i djecu. Ja sam se uvijek trudio to ravnomjerno podijeliti, dio porodici, dio publici i malo sebi, da imamo svi zajedno – rekao je za zagrebački “Večernji”.

Početkom 1992. Monteno je izdao još jedan uspješan album kompilacija i uživao status jednog od živih simbola grada kojem se spremalo neviđeno zlo. U aprilu 1992. u ratnom haosu, u zemlji koja je napadnuta na dan kada se rodila, jedna je pjesma budila nadu. Bila je to pjesama „Sarajevo, ljubavi moja”. Pjesma je nastala davne 1976., napisala ju je još jedna sarajevska legenda, slikar Alija Hafizović Haf, a Monteno je napisao muziku. Pjesma je odnijela pobjedu na festivalu “Vaš šlager sezone” 1976., ali brzo je pala u zaborav.

Muzička kritika nije sa simpatijama gledala na ovu pjesmu, predbacujući Montenu „jer je napravio pjesmu o Sarajevu”. Ipak, u aprilu 1992. trebale su nam takve pjesme. Kada već nismo imali ni pravu vojsku, tenkove i avione, mogla nam je poslužiti i pjesma. Prava i jedina pjesma koja se vrtjela na tadašnjoj TVSA bila je Hafova i Montenova “Sarajevo, ljubavi moja”. Radnici TVSA bi postavili kamere na zgradu RTV doma, iz pravca centra grada izvijao bi se crni dim, na praznim raskrsnicama RTV doma ne bi bilo nikoga, na TV ekranu bi se ispisivala razna obavještenja tipa: “Mole se građani Lenjinove ulice da brane svoj grad i pruže otpor Belim orlovima”. Kao muzička podloga tog uživo-horora, pjevao je Monteno.

– Kad je počelo, pokojni Davorin Popović i ja sjedili smo na čaršiji i udarile su granate. Izašli smo van i gledali prema Trebeviću, mislili smo da se neko zeza, da to ne može biti stvarno, da ne može neko bacati granate u jedan grad. Nisam u ratu imao volje ni pisati pjesme… O čemu bih ih pisao? Ja sam sve to uživo gledao, stanujem blizu tržnice koja je bombardirana, gledao sam kako nose i voze ljude, dijelove tijela, ruke i noge, scene koje sam mislio da postoje samo na filmu. Ali, eto, bilo je i uživo – pričao je kasnije.

Monteno nije tada napustio Sarajevo, niti je to mogao, niti je to htio. Ostao je u svom gradu kojeg je nestajalo iz dana u dan, i njegovih simbola i ljudi koji su taj grad činili. Snimio je samo dvije pjesme u toku rata. Jedna je bila “Pismo prijatelju” ili u narodu poznata kao “Da ti roknu samo dvije”, s najiskrenijim i najdivnijim videospotom svih vremena. Na stepenicama FIS-a su sjedili i zajedno pjevali Abdulah Sidran, Mahir Paloš, Miki Trifunov, Zdravko Grebo i drugi ugledni građani Sarajeva koji su se tu slučano zatekli. U ratu je snimio i duet sa svojim prijateljem Arsenom Dedićem.

– Opet ćemo mi k’o nekad’, Haulikovom i čaršijom šetati, žigosani nitima prijateljstva utiskivati tragove u mokru snijegu i kaldrmi, a što pitaš kako smo? Živi smo, živi smo, a što pitaš kako smo? Živi smo, živi smo…

Preživio je rat i pred njegov kraj otišao u Zagreb, gdje je sedam dana zaredom držao rasprodate koncerte u Domu Športova. Vratio se u Sarajevo, ponovo pisao pjesme, pravio nevjerovatno uspješne duete, punio Skenderiju i Zetru nekoliko puta. Bio je ljut na Srbiju i Beograd i zlo koje su načinili njegovima Sarajevu, te je u prvim poslijeratnim godinama bio poznat po izjavama da u Beogradu neće pjevati ni za 100.000 maraka. Kasnije je tu tvrdnju potcrtao, tvrdivši da u tom gradu neće pjevati ni za 100.000 eura. Ipak, pomirio se s Beogradom, koji ga je iskreno prihvatio.

– Kada je Sarajevo u pitanju, sigurno je da neću doći tako brzo, jer sam prevaren sa svih strana – rekao je Monteno prije tačno godinu.

I u tom tužnom progonstvu iz grada koji je volio iznad svega i kojem je posvetio svoje najljepše pjesme, Kemal Monteno je preminuo 21. januara ove godine. Umro je u Zagrebu, gradu koji je mogao samo poželjti da se u njemu rodio i stvarao jedan Kemal Monteno. Čovjek koji nije volio slavu, čovjek koji je sebe označavao kao pjevača, Sarajiju i „raju”, čovjeka iz naroda koji je tom istom nezahvalnom narodu ostavio najljepše naslijeđe. Ono koje će pjevati neke nove generacije, u tami nekog novog Vilsonovog šetališta.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti