Šta bih htio kad bih smio

Piše: Redakcija

Svako  vjerovatno  doživi momenat kada ispod svog života podvuče crtu i napravi kratki bilans onoga što je postigao, šta nije i šta bi još mogao postići. Imati 32 godine vrlo je dobar momenat za takvo nešto. To nisu ni luckaste dvadesete kada čovjek nema pojma šta bi sa sobom, ni zabrinute četrdesete, one za koje Meša Selimović kaže da su godine kada je čovjek još mlad da ne bi imao želja i kada je već star da te želje ostvaruje.

Nikada nisam nekih velikih i posebnih, skupih želja. Recimo, da vozim Ferrari, Porsche, Buggati ili nešto slično. Nikada nisam poželio da budem veliki i slavni holivudski glumac, mada nisam čovjek bez talenta za glumu, a i kažu da moje lice voli kamera. Nikada nisam želio biti strašno bogat čovjek. Potomak sam čovjeka koji je prije 250 godina bio, valjda, najbogatiji stanovnik ove zemlje svih vremena, pa sam ja kao njegov potomak bio najsiromašniji učenik u svojoj srednjoškolskoj generaciji i, vjerovatno, najsiromašniji student svoje klase na fakultetu. Čika Mustafa Bešlija, nekadašnji gradonačelnik Sarajeva s kraja 18. stoljeća, bio je vlasnik dvadesetak kuća u Sarajevu, vlasnik mnogo radnji, skladišta, velikih posjeda i bio je, izgleda, dobrog srca, te je gradio mostove, džamije, javne česme i kuhinje za siromašne. Teško je vjerovati da ću ja i moje potomstvo ikada biti ono što je naš imućni i plemeniti predak bio. Zato ne maštam o bogatstvu, o velikim i brojnim kućama i imanjima. Realan sam čovjek i znam gdje su mi granice.

Nisam čovjek bez želja, naravno. Kada čovjek nema želja, onda više i nije čovjek, on je tek kompost na groblju i ručak za crviće. Žao mi je jer nisam u mlađim danima trenirao rukomet ili hokej. Žao mi je jer još nisam završio studij marketinga na Ekonomskom fakultetu. Žao mi je, jer nisam svoje zube malo bolje čuvao. Žao mi je jer sam upisao pogrešnu srednju školu i žao mi je što je nisam napustio na vrijeme, prešao u neku drugi. Žao mi je jer i sada imam traume od pedagoških zombija, koji su mi predavali i ukrali mi četiri najljepše godine života. Žao mi jer se nisam rodio 1995. pa da ne znam šta je rat, ni šta je granata, niti izbjeglištvo, ni šta je keks iz Vijetnama, ni šta je policijski sat. Tu se, negdje, valjda završava spisak onoga čega mi je „žao”.

Imati 32 godine i nije tako loše. Jeste da kosa sijedi i „pivski trbušćić” nikako da nestane i pored rigoroznih dijeta. Jeste da je sve manje ljudi u mom životu i da nakon 30. rođendana čovjek više ne može steći prijatelje. Jeste da zdravlje i nije kao prije, da ne smijem jesti slatko, gricalice i narezanu suhovinu, niti piti gazirana pića, koja sam nekada pio više nego vode. Čovjek je u 30-im itekako stabilniji, zadovoljniji, ostvareniji, pa i finansijki stabilniji nego kao tinejdžer ili student. Sve one neke želje i željice, one koje su bivale godinama po strani, u tridesetim postanu lako ostvarljive i realne.

Volio bih naučiti skijati. Evo dok pišem ovu kolumnu i pokušavam je privesti kraju, gledam usput u oglasima cijene skijaške opreme. Pancerice, skije štap, 120 KM. Solidno skijaško odijelo 50 KM. Dobar i drag prijatelj instruktor je skijanja. Subotom ionako ništa pametno ne radim. Igman je pola sata odavde i autobuska karta do tamo ne košta ni 10 KM.

Dok sam još mlad, volio bih naučiti svirati bubnjeve. To mi je želja još od malih nogu, kada sam rukama oponašao nekog pravog, zamišljenog bubnjara. Volio bih imati svog konja. I kućicu u šumi daleko od buke, i tuđih pogleda i ljubomornih bosanskih očiju. I biti bogat kako bih otvorio Imaret-kuhinju za siromašne koju su ljudi iz moje porodice držali na Alifakovcu do 1915., da pišem knjige i da me po tim knjigama pamte.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti