Svijet je iznenađen. Osnovci u Finskoj, zemlji koja nezvanično ima najbolji obrazovni sistem na svijetu, u bliskoj budućnosti neće učiti pisana slova. Njihove misli, želje, ideje i htijenja, prenosit će tastature. Za jedne je ovo korak naprijed kada su školstvo, tehnologija i kultura komuniciranja u pitanju, za druge, ukidanje pisanja i prelazak na tehnologiju, opasan korak koji bi mogao cijeli tok civilizacije skrenuti na pogrešnu stranu. Ima li razloga za zabrinutost?
U grobnici, u mjestu Sakara, 1850. godine pronađena je naljepša statua drevne egipatske civilizacije. To nije statua ni moćnog faraona, ni slavnog vojskovođe, to je statua pisara, pored faraona i velikog sveštenika, najznačajnije figure u svakodnevici nekadašnje napredne civilizacije u dolini Nila.
Statua je isklesana od krečnjaka i obojena je, što joj daje realistički izgled i živost. Specifična poza pisara i oštro uverljivo tretiranje oblika statue govore o dostojanstvu njegovog položaja. Pisar sjedi skrštenih nogu na zemlji, a na krilu drži papirus i spreman je da piše. Podigao je glavu i pažljivo gleda onoga ko će da mu diktira. Pisar ima živahan izgled lica. Oči su modelovane s bogatim detaljima. Tanke crne linije boja naglašavaju njegove oči. Pisar je gotovo nag i obučen samo u bijeli kilt, koji obavija jedan dio njegovog tijela.
Tijelo je snažno sa širokim grudima, ali malo mlohavo, što govori o tijelu čovjeka koji je prevalio srednje godine. Ruke, prsti i nokti su delikatno modelovani. Ruke su u položaju za pisanje. Statua pisara izgleda realistički i ne liči na druge stilizovane statue iz njegovog perioda, što ga čini jedinstvenim. Pisar je prikazan dok radi, što je bilo neuobičajeno u egipatskom vajarstvu, opisuje portal Artnit ovu znamenitu figuru koja se čuva u pariskom muzeju „Louvre“.
Pisar: Čovjek do kralja
Kako se zvao ovaj intrigantni čovjek koji je živio u periodu 2620 -2500 pr.n.e., nije nam poznato. No, možda je od same ljepote izvanredno očuvane statue, značajnije nešto drugo. Anonimni egipatski pisar je možda prvi čovjek koji nije živio od fizičkog, nego od intelektualnog rada. On nije morao raditi u polju da bi se prehranio, za njega su hranu pripremali drugi. Iz današnje perspektive to možda i ne izgleda tako značajano i veliko, no prije 4.500 godina predstavljalo je gigantsku prekretnicu u razvoju ljudske zajednice.
Rad je, vjerovatno, od primata stvorio čovjeka, otkriće vatre je stvorilo porodice, naselja i prve zanate, dok je točak stvorio tehniku i tehnologiju. No, izum pisma i tehnika zapisivanja bio je događaj bez presedana. Pismo i pisanje je stvorilo civilizaciju i društvo utemeljeno na znanju i mogućnosti da se znanje sortira, sačuva i iskoristi u najboljem trenutku, na najbolji način.
Egipatski pisar nije bio samo u službi svog moćnog gospodara. On je bio i u službi zajednice, određujući poreze, čitajući i pišući pisma, mjereći količinu potrebnih usjeva i alata, znao je i određivao kada je vrijeme sjetve ili berbe, rješavao je sporove između seljana i radio kao svećenik. Nekadašnji egipatski pisar, uključujući i ovog iz Sakare, bio je službenik koji je u današnjem smislu utjelovljavao i ekonomistu, advokata, matičara, agronoma, sudiju, inžinjera, javnog bilježnika, hroničara i novinara i još mnogo toga.
U drevnom Egiptu, samo je jedan posto ljudi bilo pismeno i stoga su pisari bili na cijeni, kao ugledni, poštovani i bogati građani. Njihovo znanje je bila i njihova ugodna egzistencija, ali i njihova moć. Tako je bilo u starom Egiptu, tako je i danas.
Kroz cijelu historiju, znanje, taj skup pravih informacija i vještina o svijetu koji nas okružuje bio je i ostao esencija moći. Onaj koji ima znanje taj ima i moć i vlast, ali i bogatstvo. Nije teško shvatiti da najbogatije i najmoćnije zemlje ili države s najboljim životnim standardom nisu one koje imaju najveća prirodna bogatstva (Saudijska Arabija, Kongo, Nigerija, Alžir), nego one koje imaju najbolje škole i u kojima je znanje sastavni dio života ( Velika Britanija, Švedska, Japan, Novi Zeland, Austrija, Švicarska, Južna Koreja).
Kada su svojevremeno upitali visokog izraelskog zvaničnika u čemu je tajna opstanka njegove male zemlje okružene mnogo bogatijim i brojnijim arapskim susjedima, on je odgovorio da tajne nema, nego da Izrael ima pet vrhunskih univerzitata. Od osam univerziteta u ovoj zemlji, njih pet je rangirano među najbolje univerzitete svijeta.
Plemići i svećenici
Godina kada je znanje prestalo biti dostupno samo plemićima i povlaštenoj kasti svećenika, i kada se moglo neograničeno distribuirati i multiplicirati, te tako biti pristupačno praktično svima, jeste 1445., kada je Gutenberg štampao svoju prvu knjigu, što je, vjerovatno, najrevolucionarniji događaj u ljudskoj historiji, još od izuma vatre i točka.
Zahvajujući Gutenbergovom izumu, mi danas živimo okruženi znanjem, vijestima i informacijama, možda čak i više nego što ih možemo apsorbirati. Informacije su danas jeftine, znanje dostupno, ali svijet, nažalost, nije bolje mjesto za život, odrastanje i rad.
Ne tako davno smatrano je da će svijet postati humaniji i pravedniji kada svim ljudima znanje postane jednako dostupno. Nije se to desilo. Zašto? Zbog čega nas internet revolucija nije učinila boljim, pametnijim, humanijim, sposobnijim, elokventnijim?
Danas na internetu možete naći podatke o bilo čemu, o bilo kojoj naučnoj oblasti, o bilo kojoj temi, od zdrave prehrane, preko motora s unutrašnjim sagorijavanjem, do historije Inka i Maja i arhitekture Sarajeva iz doba Austro-Ugarske. No, svijet informacija nije i svijet znanja. Internet nas bombardira tonama informacija, uglavnom trivijalnih i kvalitativno beskorisnih. Pravo znanje se nalazi u knjigama i bibliotekama, no ljudi danas rijetko čitaju i još rjeđe pišu. Tastature su danas svuda oko nas, na telefonima, računarima, tabletima… Neki stručnjaci smatraju da razlika između pisanja rukom i tipkanja na tastaturi nije tek formalna i tehničke prirode.
– Olovke i tastature se ponašaju kao dva različita spoznajna procesa. Pisanje rukom je kompleksan posao, koji zahtijeva različite vještine – osjećaj za olovku i papir, kretanje kroz pisanje, upravljanje kretanjem putem misli. Djeci treba nekoliko godina kako bi usavršili ovu preciznu motoričku vježbu: vi morate držati alat za pisanje vrlo precizno, dok ga pomičete u takvom smjeru da ostavite trag za svako slovo.
Odustajanje od pisanja rukom će imati utjecaja na to kako će buduće generacije učiti pisati. Crtanje svakog slova uz pomoć ruke podvjesno pomaže boljem pamćenju – kaže za “Guardian” Edouard Gentaz, profesor razvojne psihologije na Ženevskom univerzitetu.
Mnogi već sada žale za starim dobrima rukopisom i svim onim što je on nosio. U njemu vide itekako romantiku i neku vrstu skladne, uhu ugodne melodije.
– To nije samo pitanje pisanja jednog slova. To, također, uključuje crtanje, uključivanje smisla za harmoniju i balans, sa zaokruženim formama. Kada pišemo, to je zapravo element plesa, melodija u poruci, koja dodaje emociju u tekst. Zato su “smajliji” i izumljeni, kako bi oživjeli malo emocije u tekstu – kaže za “Le Monde” Roland Jouvent, šef Psihijatrije u bolnici Pitié-Salpêtrière u Parizu.
Ni moderna vremena nemaju previše razmijevanja za melodiju, poetiku i romantiku povlačenja plave olovke po površini bijelog papira. Moderna vremena i tehnologije koje u njemu funkcioniraju rade isključivo po principu “brže, bolje, efikasnije”. Tu tastature vode ispred rukopisa i to s nedostižnom prednošću.
Tako, od školske 2016. godine finski đaci prvaci više neće morati učiti pisana slova. Doduše, novi zakon ne zabranjuje da ih neko dijete uči, ali to će zavisiti od želje i stavova nastavnika. Usput, treba još jednom napomenuti da Finska nezvanično ima najbolji sistem školstva na svijetu.
– Vještine dobrog kucanja su vrlo važne u našem društvu. Ova promjena će biti veliki kulturni izazov, ali je učenje mnogo relevantnije u svakodnevnom životu – kaže Minna Harmanen, iz finskog nacionalnog komiteta za edukaciju.
Svijet je ostao zatečen ovom najavom iz Finske, uz reakcije koje se kreću od čuđenja do glasnog neodobravanja. Ipak, u finskoj javnosti nema opozicije ukidanju pisanih slova.
– Za većinu učitelja sasvim je dovoljno razlikovati malo od velikog slova. Jasno je da pisanje rukom razvija kod djece fine motoričke sposobnosti i funkcije mozga. Časovi lijepog pisanja bi trebali biti zamijenjeni časovima ručnog rada i crtanja – kaže Susanna Huhta, predsjednica Finske asocijacije učitelja maternjeg jezika.
Idiotizacija čovjeka
Ni obični građani Finske ne žale za činjenicom da neki novi klinci više neće učiti pisanja slova i da će ona u skorijoj budućnosti završiti u muzeju.
– Pisanje rukom je potpuno beskorisna vještina. Možda ne beskorisna kao učenje švedskog, ali vrlo blizu toga – prenosi BBC raspoloženje među Fincima.
Ipak, svijet se pita – kako će izostanak pisanja utjecati na razvoj mladih ljudi? Kako ćemo se potpisivati? Šta je s falsifikatorima? Šta će biti s djecom koja nemaju kompjuter? Šta će biti s cjelokupnom ljudskom kulturom? Ako je civilizaciju stvorilo pismo, hoće li ona nestati kada pisanja nestane?
– Iskreno, ova vijest me šokirala. To je još jedna u nizu inicijativa koje vode prema idiotizaciji čovjeka i njegovom pretvaranju u stroj koji opslužuje druge strojeve. Ljudi koji su tu inicijativu pokrenuli očigledno ne shvataju ništa o prirodi jezika i ne zanimaju se nimalo za prirodu čovjeka – izjavio je za AlJazeeru Balkans naš ugledni profesor i književnik Dževad Karahasan.
On podsjeća i kako je kultura počela pisanjem, pa mu je finska inicijativa dokidanja pisanja objava kraja kulture, kraja čovjeka kao duhovnog bića.
Možda je Karahasan u pravu, a možda je i malo emotivno reagirao, ali nije jedini. No, kakvo će to, uistinu, biti novo društvo u kojem pisana riječ i knjiga ne znači mnogo, bolje reći ne znači ništa? Kanadski autor Bruce Powe je još 1987., u svojoj knjizi “Usamljeni otpadnik” uveo termin “post- pismenost”.
– “Post – pismenost” je stanje polupismenosti, gdje većina ljudi zna čitati i pisati do nekog nivoa, ali gdje literarna senzibilnost ne zauzima više centralnu poziciju u kulturi, društvu, politici. “Post- pismenost” se dešava kada opada sposobnost da se shvati pisana riječ. Trebamo se zapitati šta donosi post – pismeno društvo? Šta se dešava s mišljenjem, piscem, čitateljem, knjigom, otporom, kada društvo u osnovi postane društvo bez riječi?- pitao se Bruce Powe, dvadeset godina prije nego što će svijet upoznati Facebook, društvene mreže, pametne telefone i sve ono što čini našu svakodnevicu.
Svijet je danas mnogo opasniji i ksenofobičniji nego u doba kada je Powe pisao svoju knjigu. Rastu nejednakost i siromaštvo, te okrutnost prema drugima ljudima i životinjama. Nedemokratski pokreti, politička ekstremna desnica, smanjenje građanskih i medijskih sloboda uzimaju maha. Nova nepismenost ili polupismenost itekako pogoduje podrivanju demokratije.
Hoće li ukidanje pisanja rukom u finskim školama biti tek zanimljiva, kratkotrajna novotarija, snažan korak naprijed ili možda put do pakla popločan najboljim namjerama, tek ćemo vidjeti za dvadesetak godina, kada na scenu stupe neke nove generacije. One koje nikada u životu nisu u ruke uzele olovku, papir ili knjigu. Ti novi ljudi možda budu kulturni zombiji, a možda budu i bolji od društva iz kojeg su potekli.
Bosanci o ukidanju pisanih slova
Merima Suljić, PR Union Banke: Želim da moje dijete piše na papiru
Majka sam dvogodišnje djevojčice. Svoje dijete, kao i svaki drugi odgovorni roditelj, svakog dana učim novim stvarima, zajedno otkrivamo svijet i uživam da gledam kako ona otkriva svoje vrline i sposobnosti. Moja djevojčica je prohodala s godinu, ali je već s devet mjeseci znala šta je tablet i kako se pali i gasi. Sa svoje dvije godine je velika brbljivica i sastavlja rečenice bez ikakvih poteškoća, ali je s godinu i po prvi put uzela mobitel i snimila “selfie”. Voli da se igra s lutkama, ali s jednakom strašću se igra i s elektronskim mačkom Tomom na tabletu. Neku noć sam je uhvatila kako je otvorila opciju pisanja poruka na mom mobitelu i ona onako sva sretno kucka, a ja onako zbunjeno gledam i pitam šta radi? Njen odgovor je bio: „Pišem tati nešto“.
Dakle, ona “piše”, ona “čita” a da, zapravo, slova nije u životu napisala. Nisam zagovornik bilo kakvih radikalnih poteza, koje, prema mom mišljenju, mogu samo naškoditi u procesu učenja, a nikako ih unaprijediti. Želim da moje dijete zna pisati prava slova pravom olovkom na pravom papiru. Ali, isto tako želim da u nastavnom planu i programu vidim gradivo koje je prilagođeno današnjim tehnološkim postignućima. Možda u budućnosti nećemo više nikako pisati na papiru, ali uzeti djeci pravo da razviju svoj lični pečat, umanjuje samo još više našu individualnost i jedinstvenost.
Faruk Šehić, pisac: Ništa mi olovka ne znači
– Ne pišem rukom od kraja rata kada sam nabavio pisaću mašinu. Godine 2001. sam dobio prvi laptop, od tada ne mogu zamisliti pisanje bez laptopa, mada imam prijatelje koji i danas pišu rukom. Uglavnom, meni pisanje olovkom ništa ne znači. Prvo, ne znam ko može to da ukine, jer je to lična stvar svake osobe, i to je nemoguće ukinuti, naravno, nema tu nikakve kataklizme.
Vjerovatno je Karahasan u svojoj izjavi to mislio metaforički zbog cyber svijeta, društvenih mreža i sveopće kontrole nad ljudima, onda to jeste kataklizma, ali ona se već davno desila. Finci su pametni ljudi, ipak su oni napravili jednu Nokiju. Ne znam, mislim da je, ipak, bolje da ih se uči pisanim slovima, mada sam ja gotovo zaboravio pisati rukom i pisana slova mi služe samo kada stavljam potpis na neki ugovor, ili kada potpisujem knjige. Uostalom, kao i kod većine ljudi danas.
Edina Sarvan: profesorica engleskog jezika i novinarka: Kultura žvakaće gume
– Kako živim u zemlji koja ima dva zvanična pisma, i smatram da najniži prag pismenosti predstavlja poznavanje obaju pisama (pod tim mislim i upotrebu pisanih slova), informacija da se ukidaju pisana slova zvuči mi kao samo još jedan u nizu koraka ka podržavanjom trajanja, kao i u svim drugim sferama ljudskog života. Ovo predstavlja jedan od onih poteza koji navode čovjeka da se zapita treba li zaista dopustiti da se slomi um, da se on otupi do potpunog stadija neiskorištenosti.