Nakon cjelodnevnih rasipanja ljubavnim izjavama po Facebooku, statusima posvećenim glorificiranju svog izabranika ili izabranice, fotografija bombonjera i punjenih čokoladica u obliku srca, plišanih medvjedića i crvenih ruža, jer one, valjda, najbolje opisuju strast između dvoje zaljubljenih, na red su, barem kada je o televiziji riječ, došli romantični filmovi. Jer, tako se obilježava Dan zaljubljenih. Neka, tako i treba biti. Jer ljubav, na kraju, treba slaviti, bila ona iskrena, koja će trajati narednih 30-ak ili 40-ak godina, ili se ugasila za dan-dva. Danas je svaka vrsta ljubavi toliko rijetka, pa kad se već desi, zašto je ne pokazati?
Naravno, ako govorimo o pravoj, iskrenoj i nevinoj ljubavi… nikako o onoj sa skrivenim motivima. A, na televiziji “Zgodna žena”, sjajna Julia Roberts i još zgodniji Richard Gere… moderna bajka u koju su početkom devedesetih vjerovale sve djevojčice, djevojke, žene i koja je toliko obilježila naše živote da neke od nas i danas tragaju za svojim businessmanom Edwardom. One mlađe će vjerovatno godinama kasnije tražiti svog Christiana Greyja. Ni njih tada, kao ni nas, koje jesmo odrastale na romantičnim filmovima ’80-ih, ništa neće ubijediti da prava ljubav ne postoji i da je treba čekati. Neke će biti istrajne u svojim nastojanjima i koliko god ih život iz godine u godinu demantirao, neće odustati.
Na drugoj strani su one mudrije i proračunatije. Jesu li sretnije? Sumnjamo. Pitam nekidan svog mudrog i iskusnog prijatelja, čijoj se strasti za životom i ugađanju sebi ne mogu dovoljno nadiviti, za par koji oboje poznajemo. Kažem mu da sam čula da se razvode. Nisu ni godinu bili u braku.
– Ah, to su ti sve fiktivni brakovi, na kakav nikada ne bih pristao. Ostat ću vječno sam…(smijeh). Zato lijepo, odoh u spa na četiri dana, sam i rahat. A, možda se tamo šta “zakači”, nikad se ne zna – priča mi dok se oboje smijemo i nastavlja da me, sa svojih 10-ak godina iskustva više, savjetuje.
– Nemoj se nikad udavati da ispoštuješ formu i promijeniš ime na FB, pa da ti svi čestitaju, a ti odgovaraš: “Hvala, divni ste”, šalješ srca i ostale… hm.
– Naravno da neću – odgovoram.
– Ja ti više volim biti sam, sretan i kreten za druge, a uživati u svakom danu.
– Savršeno te razumijem.
– Vjeruj da je tvoj život “življi” od većine “udatih i sretnih”. Čast izuzecima. A i bolje ti je čekati drugi krug, iz ovih razvedenih. Oni znaju puno bolje sa ženama. Uvijek će vam biti bolje nego onima koje moraju durat’. Rijetke su sretnice.
– Ma, nemoj? A, šta ćemo sa 20-godišnjakinjama koje silno žele da se udaju – pitam ga.
– A, što se tiče 20-godišnjakinja, barem kada sam ja u pitanju, može samo neki sex, jer ja ne idem u “Bosnu”, rezistentan sam na ženske suze i ne vozim brzo auto da bismo išli u čaršiju. Može ona doći kod mene i vratiti se taksijem ili da momak dođe po nju, jer je kod druga – završava on svoju životnu lekciju dok se oboje uglas smijemo.
Savršeno znam da je u pravu za većinu stvari o kojima govori. Takvo je, jednostavno, vrijeme u kojem živimo. Je li ikada postojalo vrijeme pravih i velikih ljubavi, kojima svakodnevica i vrijeme nisu mogli naškoditi? Dok čitam intervju u kojem Asima Osim priča o svom suprugu Ivici s kojim je u braku 50 godina, odgovor mi se sam nameće.
“On se jednog dana pojavio pred školom. Bio je plav, mršav, blijed, visok, u nekom sivom odijelu i stidljiv skroz. Otišli smo na Vilsonovo šetalište da vježbamo matematiku na onim klupama. Smijao mi se što ne znam uraditi zadatke. Njemu su bili prejednostavni. Počeo mi je objašnjavati i, Bože čuda, šta god je on meni govorio, ja sam pamtila otprve. A prije toga mi isto to profesor objašnjavao, a ja ništa nisam shvatala. I tako, naučio me matematiku, pa smo počeli izlaziti u kino. Uvijek nam je donosio bombone. Sjećam se koliko se stidio kad sam ga pozvala da skupa idemo na rođendan mog sestrića. Smiješno mi je bilo. Tek za neku godinu i po me uzeo za ruku, i to kad je kiša padala, pa smo morali pod kišobran skupa. Tako je tada zabavljanje bilo. Ja sam voljela plesati, a on nikako. I znao me odvesti na ples u FIS, on ode sa svojom rajom, pa kasnije dođe po mene da me otprati kući. Tako tri godine, dok se nismo vjenčali.”