Petnaesti februar se obilježava kao Međunarodni dan djece oboljele i liječene od raka, a ja sam zbog toga odlučila da ispričam bar mali dio svoje priče. Možda nekada napišem i pisanu verziju posta, ali smatram da je nekako puno bolje ovo ispričati na ovaj način, piše Neira Kamerić inače vlasnica bloga deliriumblog.com i saradnica portala Style.ba
Čitala sam mnogo blogove o modi, kozmetici, putovanjima i stilu života, ali nijedan gdje ljudi pričaju o životnim borbama. Možda mi je zbog toga teško započeti i uobličiti ovaj post. Nisam bezveze prvo snimila YouTube video sa naslovom ‘Kako sam preživjela rak’, jer mi je sve to lakše reći nego napisati. Da me ne razumijete pogrešno, samo zbog toga što ima toliko toga da se kaže, ni iz jednog drugog razloga.
Ja sam Neira i ja sam imala rak. Tako sam započela video, pa valjda će da upali i na postu. Sa 12 godina mi je dijagnosticiran Non-Hodgkin limfom četvrtog stadija (ako ste gledali Uvod u anatomiju, znate da je to najteži). Nema smisla da vam ovdje pišem o najtežim periodima svog života, egzistencijalnim krizama i slično, jer toga nije bilo. Ja sebe ne doživljavam herojem, jednostavno sam rak smatrala malom preprekom i nečim što će nekada biti prošlost. Međutim, rak nikada nije postao prošlost. Liječenje, bolnica, doktori i jaki lijekovi su, srećom, odavno iza mene, ali rak je bio i ostao dio mene i moje ličnosti. I to u najboljem mogućem obliku.
Ne znam da li me je ovo iskustvo naučio da budem pozitivna i ne zamaram se malim stvarima, ili sam takva po prirodi, ali tako danas živim svoj život. Uživam u svom životu, prijateljima, putovanjima i blogu, a za male životne probleme nađem efikasno rješenje.
Prvi put sam shvatila da rak ne mora biti loša stvar letjela sam iznad malog francuskog grada Chambley u balonu. Kroz glavu mi je prošlo „kad bi se ovo desilo da nisi imala rak?“. Trebalo je još nekoliko godina da to kažem naglas, a onda sam se uvjerila da nisam luda i da tako misle i drugi mladi ljudi koji su dobili istu borbu kao i ja. Prije četiri godine osnovana je Mreža mladih izliječenih od raka MladiCe i garantujem vam da svaki član ovako misli. I u BiH, i u Evropi i u svijetu.
Ništa od ovoga ne bi bilo moguće da nije udruženja Srce za djecu koja boluju od raka, koje nam je omogućilo razne aktivnosti, seminare, obrazovanja i kampove, gdje smo kroz druženje i radionice naučili da se nosimo sa onim što nam se desilo, ali i da to pretvorimo u dobru stvar.
Ono čime se ja najviše ponosim je moj rad na međunarodnom nivou. Nakon jednog evropskog sastanka moj rad, zalaganje, i na kraju i sposobnost su prepoznati i pozvana sam da budem dio Parents and Patients Advocacy Comittee na nivou Evrope kao jedini survivor iz non-EU zemalja. Kao dio te grupe učestvovala sam na mnogo sastanaka, upoznala najbolje doktore pedijatrijske onkologije i sarađivala sa ljudima koji su u tome jako dugo. Meni najdraži govor koji sam imala je bio u Parlamentu Evropske unije gdje sam govorila o razlikama u kvaliteti života izliječene djece u zemljama istočne Evrope.
Postoji tu još mnogo divnih stvari, ljudi, događaja, sastanaka i putovanja u proteklih osam godina, za koje ne postoji dovoljno riječi da se opišu. Moj savjet vama, bili bolesni ili zdravi, pokušajte od najgore stvari u životu napraviti najbolju.