Lijepe trenutke bilježimo selfijima i mjerimo lajkovima, a nenačitani i polupismeni smo, piše Nataša Gaon Grujić na svom blogu za AJB.
Petak je, za one koji u petak završavaju radnu sedmicu, najljepši dan. Petak je uvod u vikend i odmor. Na poslu je petkom manje nervoze, čak i jutarnja kafa ima svoje ime – Petkovača. U toj nevjerovatnoj lakoći koju ti pruža petak lakše je otići u tržni centar i naći poklon za dječiji rođendan.
Nema ništa ljepše od kupovine poklona za nekoga koga puno voliš, i ništa gore od ulaska u tržni centar koji je mjesto šetanja, vozanja pokretnim stepenicama i trošenja vremena.
Kupili smo poklon i naravno pogriješili veličinu, tuđa djeca puno brže rastu. Pogrešna veličina je značila otići, ponovo, u subotu u isti tržni centar.
Subota. Relativno je rano. U prodavnici u kojoj smo kupili poklon nema puno ljudi. Odlično, brzo ću završiti. Ipak, kasa ne radi. Odlučila sam popiti kafu.
Izlazim iz prodavice i ne mogu da ne primijetim djevojku koja, očigledno, nekoga čeka. Kosa joj je „svježe ispeglana“, oči jako našminkane, obrve podebljane – znate na šta mislim – obrve dominiraju na cijelom licu.
Nervozno čekanje
Po pokretima tijela, načinu na koji se okreće čas prema jednom, čas prema drugom ulazu, primjećujem da nekoga čeka. Vadi nervoznim pokretom ruke mobilni iz tašne, te teatralno prstom, sa dugim plastičnim noktom sa pozlatom na vrhu, bira potrebnu opciju.
Zabacuje kosu i mobilni stavlja na uho. Prilazi joj mladić. Ona prekida poziv. On je taj kojeg ona čeka. On jaknu nosi preko ruke, košulja je pripijena uz tijelo, blago je „razdrljena“ i viri muškost, dlakava muškost.
Neću ih više gledati, idem da popijem kafu. Odlazim u kafić. Pogled je divan, gledam u grad koji se budi.
Naručujem kafu i čašu vode, prija mi samoća. Baš je dobro što kasa ne radi. Sve bi bilo ljepše da par, kojeg sam vam opisala, nije došao da popije kafu u istom kafiću, i da nisu sjeli dva stola, moram naglasiti, prazna stola, od mog.
Ne mogu da ih ne gledam, nastojim biti što manje upadna. Ne mogu da ih ne slušam.
Mladić: „Izvini što sam kasnio.“
Djevojka:“ Ma nije problem“ (u izgovoru samoglasnik O je naglašen i izgovara se kao OOO). Pravo je lijepo ovdje“, zaključuje djevojka.
U govornom jeziku često se koristi riječ – pravo, najčešće u sljedećim kombinacijama „pravo voli“, „pravo je lijepo“, „pravo mi je išao na živce“, ne znam samo kako li je krivo?
‘Selfie za Face’
Mladić:“ Hoćeš li da se slikamo, selfie za Face?“
Djevojka:“Hoću, ali sačekaj“.
Vodi iz tašne „arsenal“ šminke, slijedi „popravka“ kako da će se, u najmanju ruku, slikati za naslovnicu The New York Timesa.
On joj prilazi s’ leđa, ona kosi glavu, širi oči i puči usne.
Škljoc.
Djevojka: „Da vidim kako smo ‘ispali’“? Inače mi stalno ispadamo na fotografijama.
Gleda u fotografiju i daje odobrenje:“Možeš staviti na Face.“
Ja sam odmah zamislila komentare:
„Pravo ste lijepi“
„Nemogu, (naravno napisano zajedno) da vjerujem, super ste!“
„Neznam (naravno napisano zajedno) ko je ljepši?“
„Baš ste mi extra“.
Djevojka:“ Imamo, već, trideset lajkova.“
Stanje društva
Plaćam svoju kafu, odlazim i mislim u šta smo se ovo pretvorili? Lijepe trenutke bilježimo selfijima, a mjerimo lajkovima. Nenačitani smo, polupismeni smo.
Kasa je proradila. Zamijenila sam poklon. Na izlazu sam iz tržnog centra i ostajem iznenađena, dvoje mladih ljudi, čekaju da ja izađem; ne pokušavaju se gurati na ulazu.
U znak zahvale ja klimam glavom i smješkam se. Djevojka me pozdravlja: „Dobar dan“. Ja sam, tek sada, u šoku, odgovaram: „Dobar dan i vama“. Gledam u djevojku, pokušavam je prepoznati, ali, ne, prvi put je vidim.
Krećem se prema parkingu. Tržni centar šljašti kao da sam u Las Vegasu. Drago mi je što sam srela dvoje pristojnih mladih ljudi, i tužna, jer me više iznenadio njihov normalan pristojan odnos, od ono dvoje što su ostali u kafiću da mjere sebe lajkovima.
I nije ovo samo sarajevska slika življenja, isto sam vidjela u Zagrebu, isto sam vidjela u Beogradu. Možda je govorni jezik malo drugačiji, ali su im zajednički Face, selfie i lajkovi, plastični nokti…
Nema veze što ostaju nenačitani i polupismeni, njima je u njihovom svijetu – pravo dobro, a meni pravo loše.