Riječ “Afganistan” čujemo svakog dana, no vijesti koji stižu iz ove daleke, tajnovite zemlje, nikada nisu dobre. Borbe svih protiv svih, smrt, razaranje i krajnja ljudska bijeda, ono je što slušamo o Afganistanu, već duže od 35 godina. No prije toga, prije decembra 1979. godine Afganistan je bio neka druga i drugačija zemlja, zemlja prosperiteta, sretnih ljudi i slobode. Od tog Afganistana nisu ostale čak ni ruševine, samo slike koje svjedoče koliko je civilizacija krhka i koliko joj malo treba da nestane…
Krajem decembra 1979. godine u svojoj palači debelih zidova, sjedio je pomalo zabrinut čovjek po imenu Hafizulah Amin. Sebe je smatrao premijerom Afganistana, što mu niko nije imao osporiti, jer je već maknuo sve svoje protivnike i one koji su mu potencijalno stajali na putu. Iz današnje perspektive, Amin je bio nacionalist, no on je sam sebe smatrao komunistom. Ipak, afganistanski komunisti nisu bili jedinstveni. Bili su razdvojeni u dvije posvađane partije, a i partija na čijem je čelu bio Amin, Narodna demokratska partija Afganistana ili PDPA, također je bila razorena unutrašnjim, frakcijskim sukobima. Komunisti, istina, jesu bili na vlasti u Afganistanu tokom 70-ih godina, no njihovu vlast nisu priznavala plemena u zabačenim dijelovima zemlje. Plemenskim vođama naročito se nisu dopali pokušaji Hafizulaha Amina i njemu bliskih ljudi da provedu korjenite reforme i zemlju “de facto” naprave socijalističkom.
Od Rusa – s ljubavlju
Premijer Amin i predsjednik Nur Muhamed Taraki su se bojali plemenskih vođa i tražili su saveznike. Od tridesetih godina do kraja sedamdesetih, Afganistan je gajio relativno dobre osnove sa moćnim susjedom sa sjevera, a SSSR je donekle pomagao razvoj zemlje, te opremao afganistansku armiju. No, ti odnosi nisu bili idealni i ponekad bi zapadali u krize. Iako je Afganistan bio formalno socijalistička zemlja i bio naslonjen na SSSR, razne afganistanske vlade, koje su se smjenjivele tokom 70-ih godina, igrale su i na druge karte, održavajući dobre odnose sa SAD-om, Egiptom, pa i Kinom, što se Moskvi nije dopadalo. Ipak, afganistanske komunističke vođe su nastojale izgladiti odnose sa SSSR-om, znajući da im se ne piše dobro bez njegove pomoći.
– Svaka osoba i svaki element koji naruši prijateljstvo između Afganistana i SSSR-a bit će proglašen neprijateljem naše zemlje, neprijateljem našeg naroda. Nećemo dopustiti nikome u Afganistanu da radi protiv prijateljstva između Afganistana i SSSR-a – rekao je Amin tokom jedne posjete Moskvi.
No, sama Moskva nije bila tako zagrijana i oduševljena Hafizulahom Aminom i njegovom vladom. Znali su da se Amin na najbrutalniji način obračunama sa svim svojim protivnicima, pa i onim iz svog najbližeg kruga. Tako se riješio i svog najljućeg političkog takmaca, predsjednika Tarakija, otrovavši ga pilulama, te objavivši javnosti da je “predsjednik umro”. SSSR-u se također nije sviđalo to što Amin održava dobre veze SAD-om, smatrali su ga špijunom CIA-e i željeli su ga se riješiti. Istina, Afganistan je 1978. potpisao sporazum s Moskvom, dopustivši da trupe SSSR-a prema potrebi interveniraju na njegovoj teritoriji. Ali, pojedini krugovi u Moskvi nisu bili oduševljeni tom idejom, znajući da je to upuštanje u vrlo neizvjesnu avanturu, da bi takav poduhvat bio “ludost” te da bi imao nesagledive posljedice.
Ipak, želje da se Afganistan okupira i svrgne nepovjerljivi Amin, prevladale su u Kremlju. Idealna prilika za takvo nešto ukazala se u jesen 1979., kada je sam Hafizulah Amin pozvao SSSR da rasporedi trupe u Afganistanu i pokuša osigurati red u zemlji u kojoj stalno tinjala pobuna islamista. Bit će to kobna greška i za Afganistan i za SSSR i samog Amina. Predsjednik Amin je do posljednjih trenutaka vjerovao da Rusi dolaze kao prijatelji, a vijest da će ga SSSR ubiti, odbacivao je kao laž.
– Oni su tu da nam pomognu – govorio je Amin svojim saradnicima, koje je sve više hvatala nervoza dok se sa sjevera prema Kabulu kotrljala velika crvena armada.
Koliko je SSSR zaista prijateljski nastrojen, vrlo brzo će postati očigledno. Specijalne jedinice vojske SSSR-a, 27. decembra 1979., presjekle su sve telekomunikacijske veze, onesposobivši potpuno djelovanje regularne afganistanske armije. Istog dana je Amin i ubijen. Okolnosti pod kojima je umro ni do danas nisu baš jasne, no zna se da trag smrti vodi do Moskve. Vrata pakla za Afganistan su bila otvorena.
Kabul: Grad kojim su vozili trolejbusi
Afganistancima nije trebalo mnogo da shvate koliko su namjere SSSR-a zaista iskrene. I samim invazionim trupama je momentalno postalo jasno da su se našli u stupici iz koje nema izlaza. Kontrolirali su samo velike gradske centre, aerodrome i važnije puteve. Sve ostalo su kontrolirali neprijatelji – mudžahedini, koje su novcem, oružjem i dobrovoljcima pomagali Iran, SAD i Saudijska Arabija. Okupacija Afganistana, ionako besmislena i bespotrebna, skupo će koštati Moskvu. Hiljade ubijenih vojnika, deseci hiljada ranjenih i ogromni troškovi rata, sve će to iz temelja uzdrmati SSSR, i politički i finansijski, te dovesti do njegovog raspada.
Deset godina ruske okupacije i borbe protiv nje, ostavit će pustoš u Afganistanu, a iznenadni odlazak trupa SSSR-a početkom 1989., ostavit će zemlju u političkom vakuumu iz kojeg ova država nikada neće izaći. Slavlje zbog pobjede nad okupatorima neće dugo potrajati, nekadašnji ratni saveznici okrenut će se jedan protiv drugog. Neka vrsta bizarne stabilnosti ipak je uspostavljena 1996., kada su Afganistanom zavladali Talibani, islamistička milicija sastavljena od nekadašnjih studenata koji su tražili povratak onog što su smatrali “istinskim islamom”. Šta zaista misle pod tim, talibani su pokazali zabranivši televiziju i muziku, te onemogućivši ženama da rade, školuju se i kreću same u javnosti. Afganistan je tako ušao u neku vrstu modernog kamenog doba, no situacija se neće popraviti ni kada u ovu zemlju stupi novi okupator, vojska SAD koja je ovdje došla u potragu za Osamom Bin Ladenom i drugim osobama povezanim s napadima od 11. septembra 2001.
Četiri decenije ratova, od 1975., kada su islamisti izvršili neuspješan državni udar, više od dvije okupacije i tri građanska rata, nagrdili su lice ove lijepe i nekada prosperitetne zemlje. Treba biti iskren i priznati, sve afganistanske vlade, od 1900. do 1979., radile su na modernizaciji zemlje. Građene su škole i podsticano školovanje i emancipacija žena. Građeni su moderni putevi i tuneli, a 1975. ulicama Kabula počeli su voziti trolejbusi.
Tadašnja socijalistička afganistanska vlada, zahvaljujući prijateljskim vezama sa zemljama Varšavskog ugovora, sklopila je posao sa Čehoslovačkom i Škodini trolejbusi su se pojavili na ulicama glavnog grada ove daleke i ne baš sretne zemlje. Kabulski trolejbusi sigurno su predstavljali zenit pozitivnih trendova, koji su prožimali ovu zemlju tokom 79 godina. Danas trojebusa nema u Kabulu, prestali su voziti 1993., nakon što se godinama niko nije brinuo u njihovom održavanju. Ostao je samo nekadašnji depo i olupine vozila. Kabulski trolejbusi su ušli i u pjesmu, i to antiratnu.
– Svi mi, braćo moja, svi smo sedma voda ovdje, i idemo a ne znamo gdje, moj susjed više ne može izdržati, želi otići. Ne može jer ne zna put. Samo nagađamo šta će se desiti, dok trolejbusi idu na istok. Vozača nema, ali trolejbus svejedno ide i motor je slab, ali svejedno idemo – bili su stihovi antiratne ruske rock pjesme nastale 1983. kao protest zbog besmislenog rata u Afganistanu.
Rata koji je trajno unesrećio i pobjednike i pobijeđene, rata koji je nekada najprosperitniju zemlju Azije pretvorio u gomilu šuta i simbol nestabilnosti.
Zemlja o kojoj pričaju samo stare fotke
Od onog Afganistana iz doba prije 1979. ostale su samo uspomene i poneka fotografija. Zahvaljujući ugodnoj klimi i dobrim prometnim vezama za to doba, te obilju kulturnih spomenika neprocjenjive vrijednosti, Afganistan je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio svjetski značajna turistička destinacija. U velikom broju su dolazili hipici, na svom putu prema Indiji, tražeći svoj nepostojeći harmonični svijet. Dolazili su i brojni naučnici, sociolozi, antropolozi, historičari, botaničari, arheolozi… Svi oni su željeli otkrivati ovu neobičnu zemlju prepunu ostataka najvećih svjetskih civilizacija, ali i netaknute prirode, koja oduzima dah.
Godine 1967. jedan je ugledni profesor iz Arizone odlučio napustiti ugodnu poziciju na univerzitetu i s porodicom se preseliti u Afganistan. Iz današnje perspektive to bi izgledalo suludo, no tada je Afganistan bio neka druga, mnogo ljepša priča. Ali, profesor doktor Willliam Podlich nije bio samo vrstan sociolog, ratni veteran i ambasador UNESCO-a. Bio je i pasionirani fotograf-amater, a njegove nostalgične fotografije nevjerovatno upečatljivo svjedoče da je Afganistan jednom bio sretna, ponosna i sigurna zemlja u koju su rado dolazili.
– Ja sam odrasla u gradu Tempe, u Arizoni, i kada nam je tata ponudio da s njim idemo u Afganistan, bila sam uzbuđena zbog ove mogućnosti. Ah, posljednju godinu svoje srednje škole ću provesti u nekoj egzotičnoj zemlji, ne u predvidljivoj Tempi.. Naravno, bilo je mnogo kulturnih razlika između Arizone i Afganistana, ali mi je to iskustvo bilo vrlo zanimljivo i zabavno. Ljudi su uvijek izgledali prijateljski i bili spremni pomoći. Nikada nisam naišla na poteškoće ili gledanje poprijeko, iako sam bila šašavi tinejdžer. Vremena su tada bila pitomija – kaže Peg Podlich, kćerka uglednog profesora i zaljubljenika u Afganistan.
Fotografija u kojoj ljepuškasta Peg, tada plavokosa tinejdžerica obučena u kratku crnu haljinu, pozira zajedno sa svojom sestrom u jednom kabulskom parku, danas se najčešće koristi za usporedbe „Afganistan: Nekad i sad”, kakvih je mnogo na internetu. Park u kojem su se slikale mlade Amerikanke, više ne postoji, čak ni u tragovima, a na njegovom mjestu je pustinja.
I druge fotografije koje su tada napravili članovi porodice Podlich, pokazuju ulice Kabula s prizorima koji su se mogli vidjeti u bilo kojem evropskom ili američkom gradu. Djevojke su slobodno šetale u kratkim suknjama po posljednjoj svjetskoj modi, muškarci obučeni u sakoe i s kravatama, idu na posao, na ulicama nema karakterističnog haosa za gradove tog dijela svijeta. Afganistanci sebi mogli priuštiti tada najmodernije automobile. Trgovine, šareni bazari, fantastična gastronomija, moderne zgrade, svjedočili su kako je jedna zemlja iz srednjeg vijeka ušla u 20. stoljeće.
– Tokom godinu, koliko je moja porodica živjela u Kabulu, stanovali smo u jednoj kući na uzvišenju iznad grada. Moji roditelji, koji su nekada živjeli u Denveru, u Coloradu, znali su reći da ih Kabul podsjeća na Denver zbog položaja grada, mnogo sunca, i s prelijepim planinama u daljini. I mene je podsjećao na Arizonu zbog polupustinjskog krajolika i nedostatka kiše. S obzirom na to odakle dolazim, nije mi se bilo teško navići na ovu zemlju – kaže Peg.
Od cijele ljepote koja je fascinirala ovu zanimljivu porodicu, ostale su samo jednako lijepe afganistanske planine i mnoštvo uspomena. No, i te uspomene ovjekovječene na starim fotografijama su „nešto”. One su dokaz da je Afganistan jednom bio normalna zemlja i daju nadu i da će to isto biti jednog dana.
Grobnica imperija
Dok je SSSR planirao invaziju na Afganistan, savjetnici su šefa ove države Leonida Breženjeva prijateljski savjetovali „da je Afganistan grobnica imperija”. Brežnjev ih nije poslušao, no trebao je. Svaki strani okupator koji je došao u Afganistan iz njega nije izašao. Ovdje se zaustavilo napredovanje Aleksandra Velikog, ovdje su svoj kraj doživjeli brojni perzijski vladari, ovdje je krajnja tačka arapskih osvajanja u ranom srednjem vijeku. Napoleon je kujući planove za zauzimanje Moskve, planirao ovuda krenuti na jug i izaći na obale Arapskog mora. Britanci su vodili nekoliko afganistanskih ratova, no svaki se za njih završio vojnim porazom. Okupacija Afganistana bila je kobna za SSSR, a jednog dana kada nestane SAD-a, historija će, vjerovatno, reći da je pad Amarike počeo okupacijom Afganistana. Afganistan niko nikada nije zauzeo.
Veći od Njemačke
Na TV telopima, tokom svakodnevne serije loših vijesti, Afganistan se čini kao mala zemlja, no to je samo optička varka. Afganistan je sa 647.500 kvadratnih kilometra 40. zemlja svijeta po veličini, veći je od Francuske (48. mjesto) i duplo veći od Njemačke
(62. mjesto).