Božo Vrećo: Niko više nema dileme s onim što jesam

Piše: Redakcija

U zavučenoj, ali najpoznatijoj sarajevskoj čajdžinici “Franz&Sophie” prožimaju se najupečatljiviji mirisi Istoka i Zapada. Možete tu popiti obični bosanski planinski čaj, a onda svoja čula zasladiti neobičnom mješavinom crvene boje s mirisom i okusom kokosa, s dalekog Cejlona. Jednako kao mirisi i gosti koji ovdje dolaze zapravo su najčešće stranci. Sve je simbolično, drugačije i upečatljivo u ovom skrovitom mjestu, baš kao i moj sagovornik, jedan od naših najboljih interpretatora sevdaha – Božo Vrećo.

Nikada ne kasni na sastanke, voli doći ranije i sačekati onog drugog. Baš tako je bilo i prije tri godine, kada smo prvi put radili intervju. Bilo je proljeće, taj dan prizivao je ljeto, a Božo je došao s buketom cijeća. Ne sjećam se da sam ikada upoznala sagovornika koji me dočekao s buketom cvijeća. Moje iznenađenje bilo je veće kada mi je rekao da je na zakazani intervju, zajedno s buketom, došao autobusom iz Foče. Tada nije živio u Sarajevu, nije imao nijedan snimljen album, tek je povremeno kao izvođač gostovao u Art kući Sevdaha. Nakon intervjua, sjeo je u isti autobus i vratio se kući. Šta se sve promijenilo u ove tri godine?

Mnogo toga… Božo je snimio svoj prvi album s Halkom, nastupao i pjevao na čitavom Balkanu, pa i šire. Ove godine objavio je drugi album s “Halkom” i onaj, mnogo važniji, vlastiti album accapela sevdaha “Moj sevdah”. Sjećam se s kojom je strasti i željom o njemu govorio kada smo razgovarali prvi put. Potpuno neskromno i novinarski neprofesionalno kažem mu kako sam mu, možda, bila nafakali. Smijemo se i razgovaramo, više prijateljski, nego kao novinar i sagovornik. Zato i ovaj intervju, gubi klasičnu formu…

Kad smo prvi put radili intervju, prije tri godine, rekao si mi kako ti je najveći san da snimiš album accapela sevdaha. Danas, iza sebe imaš dva albuma s “Halkom” i jedan vlastiti “Moj sevdah”. Kako je živjeti svoj san?

– Ništa se nije promijenilo u tom sanjanju, i dalje sanjam, ali moji snovi se ostvaruju i postaju šira priča. Postaju bajka, a od bajke način života. Možda je to najbolja definicija.

Šta su danas tvoji snovi, jesu li to pune svjetske dvorane?

– Naravno da bih za 10 godina želio da ovo što radim postane brand. Puno radim na tome da zapisujem nove sevdalinke, na autorskim projektima, tako da mi je to najveća želja, da iza mene ostane puno toga. Ne samo audio zapisa, nego i lirskih pjesama koje stvaram. Oni realniji snovi su nastavak koncerata u dvoranama koje su prikladne, koje su osobene na svoj način. Bitno mi je mjesto gdje ću nastupati, da ono ima historiju i dušu. Nikada ne bih mogao pjevati u nekom beživotnom prostoru. Nedavno sam u Ljubljani pronašao jedno mjesto za koje sigurno znam da ću jednom tu nastupati.

Danas je to galerijski prostor, a nekada je to bio samostan, tako da ima tu duhovnu notu. Odlična je za accapela varijante. Dalje, govoreći o snovima, bitno mi je da i dalje sarađujem s muzičarima koji su mi inspiracija. S jedne strane, to je “Halka”, s druge, moja solo karijera, a s treće, želim imati dodir s mnogo drugih tradicionalista. Nedavno sam upoznao braću iz Indije koji žele sarađivati sa mnom. Sviraju bubnjeve i udaraljke. Oduševljeni su mojim vokalom, žive u Beču i doći će tamo na moj koncert. Nadam se saradnji. Ipak, volio bih da se oni, negdje, prilagode sevdahu.

Je li to jedini način da se sevdalinka sačuva u onom izvornom obliku, da se drugi prilagođavaju njoj, a ne ona drugima?

– Svakako, i zapisivanje tekstova.

Ne znam nikoga osim tebe ko danas piše sevdalinke?

– Svi koji su se doticali tog autorstva, to se odnosilo uglavnom na aranžman. Niko nije uradio tekst, pa na njega aranžman. Ovo je nešto posve novo. Ovo je kao udahnjivanje duše sevdalnici. Ona nikada nije izgubila dušu, ali ovo jeste njeno ponovno rođenje.

Je li lijepo živjeti sa spoznajom da će neko za sto ili 200 godina pjevati tvoje sevdalinke?

– Siguran sam u to. “Lejlija” je baš takva, mislim da će postati antologijska pjesma. Znate, ja živim sam i ta moja tišina je moj kreativni put. U toj tišini sam stvaralac i one jutarnje kafe i jutarnjeg stiha.

Je li u jutarnjim satima najbolje stvaraš?

– Ne uvijek, zna se desiti da dok kuham, na visećoj lijepim ceduljice sa stihovima, jer ne želim da propustim taj stih i melodiju koji dođu u trenutku. Melodiju snimim na diktafon, jer note ne poznajem, niti za sada imam želju da se obrazujem u tom smislu. Jednostavno, melodiju imam u glavi, čujem je i taj tekst spojim s njom. Ali, noć je za mene najkreativnija. “Lejlija” je nastala u to doba dana. Ona je napisana uoči Bajrama, za mene je to sveta noć.

bozo vreco

Pomislila sam da je, zbog imena, nastala uoči “Lejletul kadra”?

– Ne, moji likovi u pjesmama moraju imati poveznicu sa stvarnim osobama u Sarajevu ili Bosni. “Lejlija” je reinkarnacija Lejlije Vilić, djevojke koja je imala sličnu sudbinu, a koja je živjela u Sarajevu. Ja sam tu priču proširio i napravio varijantu bajkovite tragedije. Na kraju, to ime mi je bilo toliko melodično. Mnogo čitam i tako stvaram svoj oblik izražavanja kroz sevdah. Lejlija ima tu duhovnu varijantu koja se prožima kroz sevdah. Ima puno onih koji se dotiču sevdalinke, pa je banaliziraju i prave od nje lakrdiju, a ja želim da ona ima taj pijedestal i da je uvijek na nekom vrhuncu, da joj se divimo.

“Lejliju” si posvetio mami, kako je reagirala kad je čula?

– Sestra kaže da je plakala, jer smo se čuli preko Skypea. Rjeđe se viđamo zbog moje turneje. Baš sam bio prije nekoliko dana kod njih, ali sestra kaže da je mama plakala cijelu noć i nije mogla spavati, jer joj to nisam najavio. Nije ništa znala o posveti.

Spot za “Lejliju” je mističan, bajkovit… I on je bio tvoja ideja?

– Vidio sam modni uradak od Edvina Kalića i dopao mi se taj usporeni ritam njegovog snimanja. Predložio sam mu da uradimo spot i rekao je da će rado probati, jer ni on to dosad nije radio. Spot je sniman na lokalitetu Vučije luke. Bilo mi je bitno da odemo na neku planinu. Dan prije nego što ćemo otići, počeo je padati veliki snijeg. I kažem, Bog zaista postoji, pogotovo u svemu što srcem radiš. I da ti vjetar u leđa. Otišli smo na planinu gdje je bio netaknuti snijeg, kao svileni prekrivač. Uspjeli smo za četiri sata snimiti spot. Model Josip Tabak je u spotu anđeo Azrail, anđeo smrti koji dolazi po mene. To je i poenta. Kad sam razmišljao o spotu htio sam da se nadovežem na varijantu Pasolinijevog Isusa. On je za njegov lik izabrao mladića koji mu je nasuo čaj u nekom kafiću. Kad sam vidio Josipa na nekoliko fotografija, odmah sam znao da će on biti anđeo Azrail. I on je pristao, sve kockice su se poklopile.

Iz tvojih melodija, spotova, načina odijevanja, statusa i fotografija koje objavljuješ na društvenim mrežama, stiče se dojam da je islam u velikoj mjeri tvoja inspiracija?

– Ne mogu pripadati samo jednoj religiji, ali vjerujem u Boga i za mene je svako sveto mjesto sveto. Štaviše, osjetim tu neku energiju i prisutnost. Do mene dopire, jer to volim. Naprimjer, gdje god da odem, meni ezan nedostaje. Otkad živim u Sarajevu, budim se na svaki prvi ezan, na sabah. Uvijek se vratim na odrastanje i jedan detalj: ja i mama, pijačni dan, Foča, ezani se čuju s Careve i Aladža džamije i otkucava sat sa sahat kule. To nikad neću zaboraviti, prožimanje tih zvukova i danas čuvam u sjećanju. S neke druge sfere, veoma me inspirišu sefardi, puno slušam njihove melodije, pogotovo ono što je u vezi s Bosnom. Mislim da crpim elemente iz sve tri konfesije, iz duhovnosti pravoslavaca, sefarda i muslimana s ovog područja.

Zapravo nam pokazuješ kako sve religije mogu zajedno funkcionirati?

– Apsolutno, jer „Lejlija” posjeduje melodijski niz koji je sefardski. Govori o djevojci koja je rođena kao muslimanka, a opet kad je ispjevavam, ima djelić sakralnosti koji postoji u bizantijskom ispjevavanju. Tako da je to najbolji primjer kako sve tri religije mogu imati jednaku bitnost u sevdalnici, pjesmi koja nam pripada svima.

Jesu li ova dva albuma, “Halkin” i tvoj, zasjenili jedan drugi?

– Potpuno su različiti doticaji i imaju različit utjecaj na ljude. Veoma mi je važno što se na oba nalaze po dvije moje pjesme. Obje su karakterno drugačije. Kada sam ih zapisao, znao sam gdje pripadaju. Divno je što niti jedan nije zasjenio drugi, imaju dovoljno prostora. Pratio sam koliko ljudi poslije koncerta kupuju jedan i drugi.

Accapela sevdah je veoma teško izvoditi, a ti si nedavno, u Sarajevu, imao dva koncerta zaredom. Kako je pjevati toliko dugo, plesati, bez podrške muzičara?

– Prisutna je bojazan, ali u istoj mjeri i velika ljubav i prepuštenost. Ja to živim, živim za pjesmu i taj trenutak. Kada to posmatrate na taj način, nema ni sutra ni juče i tada sve barijere nestaju. Nisam od ljudi koji potpuno školovano pjevaju. Nikad ne pjevam po istom, isti je tonalitet, ali modus nije. Improviziram puno i u tome jeste bogatstvo, da si uvijek drugačiji, kao da je ta pjesma uvijek posvećena nekome drugom. Nisam pristalica ponavljanja, čak ni moji pokreti na sceni, uvijek je to neka slobodna interpretacija. Sevdah je sloboda, to nikako nije pjesma koja je iza prozora. Ja svaki put otvaram taj prozor. Ne mogu da vidim tu ženu koja je zatvorena u sobi i koja pjeva za čovjeka u bašti. Ja želim da to cijela mahala čuje… (smijeh).

A čuje li tvoja mahala, kakve su ti komšije?

– Divne. Živim blizu stare jezgre grada. To gnijezdo koje sam svio ispunjeno je toplinom i razumijevanjem ljudi koji se nalaze oko mene. Nikada mi niko od njih nije skrenuo pažnju da im na bilo koji način smetam. Uvijek su puni razumijevanja, mada se i ja trudim da ih poštujem. Uvažavaju me dovoljno kroz moj talent i posvećenost sevdalinci, a i ja nastojim da im odgovorim na neki način, da im donesem potpisan album ako ništa drugo. Njihove mace znaju došetati do mog prozora, pa kad im je vratim, onda popijemo kafu, a sve, nekako, spontano.

Iako nisam osoba koja voli pretjerano da se druži. Jesam komunikativan, ali to je moj javni život. Nakon svega, volim da se vratim u ta moja četiri zida, da se koncentrišem i stvaram, ispunim energijom i onda mogu da prođem ulicom, a da ne prezam hoće li će mi neko nešto reći. Mada, moram priznati, u zadnje vrijeme dobijam samo komplimente. Prilaze mi ljudi i iskreno čestitaju na albumima, koncertima, na kraju i na toj hrabrosti da budem i jedno i drugo. Da, na kraju, budem svoj.

Je li se promijenio odnos okoline prema tebi otkako si postao regionalno poznat? Možeš li povući neku paralelu?

– Pa, mogu, jer sam ja sve autentičniji. Mijenjam se onako kako se osjećam i možda je veća moja sloboda. Čini mi se da nikad ne pretjeram. Sve je izbalansirano sa samim sobom. Međutim, živimo u takvoj sredini gdje, sve što je ekscentrično, nailazi na neku vrstu otpora. Ali, ja nisam samo vizualna forma koja nešto želi da poruči svojim izgledom i garderobom na sceni. Taj glas je uvijek išao ispred mene. On je moj aureol, možda mi glas daje hrabrost da budem slobodan. Što više ljudi upoznajem, sve više shvatam da žive tuđi život. Jako je malo ljudi koji su slobodni da se izlože i pozitivnoj i negativnoj kritici, a da ostanu dosljedni sebi.

Je li tvoja sloboda, u smislu tvog fizičkog izražaja, doživjela svoj vrhunac? Ima li još toga što skrivaš u sebi?

– To uvijek vezujem za svoju kreativnost, koja je neiscrpna. Onog trenutka kad osjetim da moj glas više nema šta poručiti, ja bih se povukao i zapisao sve ono sam doživio u knjigu. Kako sada gledam na stvari, živim svoje najproduktivnije dane i posve čvrsto stojim na nogama. Posve sam hrabar za sve što želim poručiti. A moja poruka uvijek je indirektna i mnogo jače djeluje nego da dižem neke parole ili slično. Niko više nema nikakvu nejasnoću s onim što jesam. Svima je sve jasno. Mislim da moja sloboda jeste sada na vrhuncu. Nema više ništa što je tajno, a što se veže s Božom Vrećom. Svi znaju da sam ja i muškarac i žena.

Sarajevo je prilično konzervativna sredina, ima li ljudi koji pokazuju prstom u tebe?

– Živimo u vremenu kada ima puno ljudi koji različito gledaju na sve, pa i tu moju slobodu, koju ne želim više da skrivam. Ja se nikada nisam htio odreći te žene u sebi. I posmatram portale koji nemaju nikakvu barijeru u ograničavanju komentara, sve ja to ispratim, međutim, ne dozvoljavam da me to ikada pokoleba ili ponizi. I vidim da na svaki taj negativni komentar ima deset onih koji će stati u moju odbranu, a to je najbitnije. Ne mogu reći da sam jedina osoba u ovom gradu koja živi na takav način, ali definitivno stojim iza svega onoga što jesam.

Postoje li određeni trenuci u tvom životu kada si muškarac, a kada si žena? Jesu li oni podijeljeni ili funkcioniraju kao jedno?

– Ne, ja mislim da sam rođen takav. Nikad ne bih mogao promijeniti spol, pa da budem posve žena. Nema potrebe za tim, jer i ovako djelujem. Na kraju, i moja karijera neka ide kako ide. Zašto bih mijenjao nešto u čemu se osjećam lijepo? I ovog trenutka dok razgovaramo, ne prestajem biti niti jedno niti drugo. Ta neka emotivna priča me vraća toj ženi i ja se nje nikada ne libim. Čak je glorifikujem i kroz kreativni proces rada: stvaranja garderobe, odabira repertoara, pisanja tekstova. Nemam tu barijeru da kažem da neću nositi neku haljinu jer je ona posve ženska. Uvijek je to, negdje, veoma dobro tempirano. A, opet vani, gdje sam nastupao, ljudi kažu da im je to slično punk izražaju, jer su moje haljine uglavnom crne.

Biraš li uvijek crnu boju?

– U posljednje vrijeme jako puno, lijepo se u toj boji osjećam i odgovara svoj toj mistici koju nosim u sebi. Na kraju, najviše pjevam o tragediji i tužnim ljubavnim pjesmama, a ta tragedija je uvijek s crnilom. S druge strane, zahvaljujući korijenima moje mame, porijeklom Crnogorke, postoji poveznica s tužbalicama Crne Gore, ženama u crnom. Vjerovatno mi je to neka vrsta inspiracije: žene u crnom, koje su vitke, tanane, ali opet dovoljno jake da prežive tragediju najviše vrste. Takve su, zapravo, i bosanske žene.

bozo vreco1

Koliko se tvoj život promijenio u materijalnom smislu? Znam da se i dalje voziš običnim autobusom kada ideš u Foču. Ali, jesu li se imalo povećali tvoji prohtjevi?

– Mene čini sretnim da, ako mogu da zaradim više, onda i svojim mogu poslati više. Moja mama je slaba i najviše me čini sretnim da joj mogu pomoći barem u materijalnom smislu. I to mi je najveća satisfakcija. Ako mogu da ostvarim dva-tri koncerta više, onda ću imati i više novca da pošaljem mami, koja je penzionerka s minimalnim prihodom. Moja sestra ne radi, je je posvećena njoj i svaka pomoć im puno znači. Hvala Bogu što mogu da im pomognem koliko god, a sve drugo je ostalo isto. Možda sam samo ojačao.

Krhke si građe, a koncerata i nastupa je sve više. Kako te napore fizički izdržiš?

– Bog dragi daje snagu. Uvijek sam se divio ljudima koji poste ramazanski post. To treba izdržati, a ne razmišljati o tome i vjerovati u to. Nikad se nisam pokajao što idem ovim putem. Moj glas je zahvalnost Bogu, moj glas je mene, zapravo, spasio. Onog trenutka kada sam se našao u životnoj nedoumici i kada nisam znao kojim putem krenuti, glas je bio moj vodič i moj izlaz. I sve me je mnogo ojačalo. Ali, snagu sam našao u sebi, nisam je tražio okolo. Vidim po svemu da sam snažniji. Ništa me ne dotiče. Sve lijepo što dolazi, oplemenjuje me, daje mi krila, inspiriše me. Sve ružno što dolazi, uđe na jedno, a izađe na drugo uho. Ako tako živiš na Balkanu, tek možeš biti umjetnik. Dostojevski je baš lijepo rekao: “Ako se osvrćeš za svakim psom koji laje, nikad nećeš doći do cilja”. I divno je što više ljudi prepoznaje moju umjetnost. Dnevno primim po 50 poruka podrške. Njima nije iritantno to što radim, nije im vještački, niti komercijalno.

Ko danas najviše sluša sevdah?

– Sevdah doživljava promjene i mislim da sevdah danas slušaju i rockeri i punkeri. U sevdahu ima puno upliva, interpretatora, puno tuđih instrumenata. Ali, to je neki New Wave sevdaha ili New Sevdah.

Je li sevdah danas naš najbolji izvozni proizvod?

– Sigurno jeste, još nije dosegao vrhunac, ali je na dobrom putu. Sve više se priča o sevdahu. Prema ponudama koje dobijam, vidim da se prožima i kroz film, teatar, dokumentarne uratke. I podržavam sve ljude koji rade na takvim projektima. Sa sevdahom je sve spojivo, ali u dozama. Moraš znati dozirati, kao i kada praviš kolač.

Kad već spominješ kolač, moram ti postaviti jedno trivijalno pitanje. Na Facebooku si nedavno objavio sliku bureka koji si sam napravio. Znaš li zaista razvijati jufku?

– Naravno. Ja sam ostao bez oca s pet godina i ne sjećam ga se baš jasno, ali odrastati sa ženama, a ne naučiti sve što one znaju, bilo bi tužno. Žena je uvijek ona koja ti više daje, i informacija i ljubavi, pažnje, mudrosti. Ne naučiti razvijati jufke, bila bi sramota, prije svega jer se bavim tradicionalnom muzikom i sevdahom u kojem se tako često spominju i jufka i pita, i ručak koji ona njemu sprema…(smijeh). Dok sam studirao bilo im je važno da znam sebi skuhati i zdravo se hraniti. Na kraju, i ta pita je meni veoma bitna, volim taj ritual i miris jufke. Volim čin razvijanja, oklagiju, pa miris dok se peče, pa kad je izneseš ljudima koji su ti dragi… Ima li šta ljepše?

Album “Moj sevdah” promovirao si u emisiji “Konačno petak”, gdje si se sreo s Brankom Đurićem i on je tada rekao kako tvoj glas opčini svakog ko te čuje. Tvoj komentar?

– Đuro je divan umjetnik i čovjek. Sreli smo se u Zagrebu na doručku, poslije našeg koncerta i poklonio sam mu album. Kad smo se drugi put vidjeli, u emisiji “Konačno petak”, rekao mi je iza kamera, kako u filmu “Peti element” ima jedna scena u kojoj neko biće s druge planete pjeva najbožanstvenije, te da ga je taj glas podsjetio na ono što je čuo na mom albumu. I puno mi je to značilo, pogotovo od njega, jer ljude dijelim na tri kategorije. Jedna kategorija su ljudi satkani od srca i duše, do kojih dopire sve ljepo i za koje stvarate. To je publika koja dolazi na koncerte.

Druga kategrija su zlice koje žive samo od toga da vam napakoste, da napišu zlo, da izgovore zlo, tako i izgledaju. Treća kategorija su ljudi ljušture, koji apsolutno nemaju ništa u sebi, ni srca, ni duše, ni topline u pogledu. Njih ništa ne dotiče. Meni je bitna ta prva kategorija, a znam da ih ima puno, hvala Bogu, jer na njima svijet počiva. Ti ljudi me čine radosnim i snažnim. Moraš se ograditi od ove dvije kategorije i, onda, reći: “Pa, sretan sam”.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti