Od statusa jedan od najcjenjenijih repera u Regiji, zaštitni znak tuzlanske urbane scene i trenutno jedan od najprodavanijih muzičkih izdanaka naše zemlje, naročito je vrijedno pažnje i možda značajnije od svega toga to što Frenkie radi nešto novo, drugačije i nešto na šta će se generacije koje dolaze naslanjati. Radi i snima s filmadžijama, teatar mu je blizak, a njegova muzika je i podloga holivudskog filma „The Incredible Hulk”. Prošle sedmice je ponovo iznenadio i pomjerio granice kada je izašao na scenu Narodnog pozorišta Sarajevo te, u sklopu koncerta „Večer tanga – od Rima do Buenos Airesa”, izveo svoju pjesmu „Noćna smjena” sa Sarajevskom filharmonijom. Bila je ovo poslastica za ljubitelje hip-hopa, ali i za ljubitelje simfonijske muzike. S kim sada nakon klasike repati?
– Postaje sve teže nadmašiti prijašnje uspjehe i dostignuća, ali trudimo se. Imamo već nekoliko novih ideja i mislim da će i one iznenaditi mnoge. Meni je nastup sa Sarajevskom filharmonijom bio i možda najveće priznanje u karijeri, a također pokazuje i veličinu Filharmonije, jer su imali hrabrost otvoriti vrata jednom urbanom izvođaču. Kad je riječ o hip-hopu, tu smo prilično postigli sve što se postići može, tako da sada pokušavamo otvarati nova vrata i dići našu muziku na viši nivo – kaže Frenkie u intervjuu za „Azru”.
Pokušajte sada vratiti film desetak godina unazad; neki zadimljen prostor, Vi, raja, scena, honorar ravan da se za njega kupi pivo i Drina, možda i dvije, prekaljeni menadžeri… i danas frak, odijelo, dirigent Gianluca Marciana, Filharmonija… Kada ste počinjali, šta Vas je motiviralo da uspijete – da zaradite lovu, da budete među najboljima ili da punite velike prostore?
– Svi se mi ponekad trebamo zapitati bi li naše mlađe ja voljelo osobu koja smo postali. Ja mislim da bi taj dječak koji je sjedio na Jali i maštao o muzici i uspjehu danas bio ponosan na današnjeg mene. Nisam postao snob, nisam izdao ideju i nisam otišao u nekom krivom smjeru. A kad je riječ o motivima, oni su uvijek bili ljubav prema muzici i san da izvodim svoje pjesme na bini pred publikom. Danas mogu reći da imam i više od toga!
„Pismo Milanu” je Vaša drugačija pjesma po mnogo čemu, njome ste obišli Vukovar, Sarajevo, Derventu, Srebrenicu… Je li Vas podsjetila na lični obračun s osjećanjem prema rodnoj Bijeljini?
– Pismo Milanu se ne bavi toliko prošlošću koliko, zapravo, postavlja pitanje kako izgraditi sigurniju budućnost. A naša glavna poruka tom pjesmom je bila razgovor i dijalog. Svi smo proživjeli strašnu prošlost i to niko ne želi gurati pod tepih, ali ja želim da gledam naprijed. Čini mi se da se godinama vritimo u krug, a trebalo bi da više slušamo i uvažavamo jedni druge.
Nakon što ste izbjegli iz Bijeljine, živjeli ste jedno vrijeme u Njemačkoj, da biste na kraju stalnu adresu našli u Tuzli. Isčezne li ikada iz čovjeka osjećaj izbjeglice i izbjeglištva?
– Uopće se ne osjećam tako.
Beč, Keln, Linc… i sve te druge ino scene na kojima ste nastupali, kako Vam izgleda ta publika, jesu li ti ljudi sretniji od onih koje sa scene gledate u Zenici, Sarajevu, Tuzli, Beogradu…?
– I jesu i nisu. Ponekad se nerviram kada osjetim tu hladnoću na Zapadu, a nekada boravim tamo i budem ljubomoran na ljude i njihov način života.
U jednom intervjuu koji ste dali na početku karijere, optimistično ste pričali o BiH i njenom stanju, utopistički ste se, baš kao i svi mi, ponadali kako će godine, i neke nove generacije donijeti boljitak zemlji, no nisu. Otac ste, porodičan čovjek, razmišljate li da svoje dijete čim odraste spremite negdje u inozemstvo, da nauči dva, tri jezika, završi dobru školu i ima makar normalnu svakodnevicu? Vodite li se Vi ikada mišlju da se spakujete i odete, barem negdje gdje bebe ne umiru zbog matičnog broja, gdje se naočigled ne krade javna imovina…?
– Mislim da s godinama optimizam u čovjeku polako jenjava, ali i to je valjda normalno. Kad je riječ o situaciji u našoj državi, i dalje sam pozitivan. Ne smijemo zaboraviti da je to jedan dug proces i da se ništa ne može postići preko noći. Svi bismo voljeli da ide brže, ali to nije realno. Nedavno sam povodom Selma marša u Americi gledao razgovor s jednim od učesnika tih protesta. On danas ima više od 60 godina, i doživio je da predsjednik Amerike postane crnac, ali i danas zna doživjeti diskriminaciju i rasizam na ulici. Jednostavno je potrebno mnogo vremena dok jedno društvo sazrije.
Hip-hopom ste se počeli baviti još dok ste živjeli u Njemačkoj. Šta je još u Vama od te famozne njemačke discipline ostalo?
– Mnogo toga. To kad vam jednom usade ostaje u vama za sva vremena. I moram reći da mi je drago, mislim da mi je ta disciplina mnogo pomogla u karijeri.
Kako ste završili u projektu repera iz 14 zemalja? U hiphopishiphopu Južnokorejca San E-a, jedini ste iz BiH? Svi prihodi od ove pesme donirani su za školovanje djece, putem UNICEF-a.
– Na poziv korejskog muzičara San E-a. Cijeli projekt je njegova ideja i inicijativa, a mislim da je za mene čuo preko Diversidad albuma, koji je imao sličan koncept. Na kraju je to ispalo jako fina priča i velika mi je čast što sam na pjesmi s tako mnogo kvalitetnih izvođača. Najveći od njih je, naravno, legenda KRS one. Njegova muzika me mnogo inspirisala i nikada nisam mislio da ću s njim biti zajedno na traci, ali eto, svijet je mali.
Čime ste osvojili suprugu? Sluša li ona Vaše stvari?
– To biste trebali pitati nju, ali mislim da su humor i iskrenost igrali veliku ulogu.
Ubija li brak romantiku, ili su ovu floskulu izmislili oni koji bi iz braka rado izašli vani?
– Mislim da je to glupost. Brak je veza koja se mora njegovati i na kojoj se konstantno mora raditi. Pred nama su danas veliki izazovi i smatram da ljudi prebrzo i prelako odustaju od ideje braka. Svi bi danas samo svoje vrijeme, svoju karijeru, svoj novac, svoj prostor, ne smijemo biti sebični kada je porodica u pitanju.
Kako se pred suprugom vadite kad zabrljate?
– Mislim da je najbitniji razgovor. Nekad je teško reći oprosti i izvini, a to mnogo znači.
Na čemu radite ovih dana i šta za svoju publiku spremate u 2015. godini?
– Radimo na jednom dokumentarnom filmu. Nastup s Filharmonijom je dio tog projekta. Ne smijem mnogo otkriti, ali možda Frenkija ovog ljeta vidite na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala.