Krajem prošlog mjeseca Haris Džinović je završio uspješnu koncertnu turneju u Americi i Kanadi. Zadovoljan je, koncerti su očekivano pobudili veliku pažnju, ovisno od grada i dvorane, pred ulazom je znalo ostajati između 150 i 300 ljudi. U New Jersey, Washingtonu, Clevelandu…, publika, željna domaćeg zvuka, dobre pjesme, evergreena, pristizala je čak i avionima.
Jedna od američkih stanica bio je i Miami na Floridi, gdje su on i supruga Melina pripremili trostruko rođendansko slavlje. Haris je pjevao za djecu, njihove, ali i svoje prijatelje. Ne zna, priča nam, jesu li mu ovakvi, porodični, intimniji trenuci u kojima uzima mikrofon u ruke, i najdraži nastupi, ali raduje ga uvijek kad može razveseliti svoje mališane.
– Merak je to, naročito kad je djeci rođendan. Poklopili su se rođendani naše kćerke Đine s rođendanom malene Tayre, kćerke Melinine sestre. A, objedinili smo i Kanov rođendan, iako mu je u aprilu. Napravili smo jedan mali dječiji party, mada je na njemu bilo i odraslih, zabavili smo se svi – kaže Haris na početku razgovora za “Azru”.
Stara raja
U Sarajevu je boravio prošlog vikenda. Intervju smo dogovorili u jedan popodne, u tri je već morao biti na Sarajevskom aerodromu, jer ga je čekao let za Beograd, gdje su ostali supruga i djeca.
Ulazi u “Plavi zamak”, ovdje on nije gost, ovdje je prijatelj. Kada se sretne stara raja, tu nema gostiju, tu su svi domaći. I tapšanje po ramenu je drugačije… Ne radi se to zbog uljudnosti, već zato što ustaješ i dočekuješ nekog svog. Ne znam je li ga igdje dočekuju kao ovdje… Drugačija je energija.
– Da, ima neka energija, sve su to moja raja i ja njihova i to je dugogodišnje poznanstvo. Mi se tako pozdravljamo. Jednostavno, tako se radujemo jedan drugom, imamo takav način ophođenja pri prvom susretu.
Proputovao je mnoge zemlje svijeta i putovanja su strast koju dijeli sa suprugom Melinom. Na Istoku, priznaje, još nije bio, Japan, Kina, Koreja, Malezija su destinacije koje bi u budućnosti mogli posjetiti. Od svake kulture se o životu može učiti, priča nam, međutim, postoji i ona globalna kultura, od samog ponašanja do moralnog kodeksa, koju, nažalost, mnogi ne uče ili je ne poznaju. Doživljava li intimno danas drugačije dolazak u rodni grad, pitam ga.
– Stalno se traži od čovjeka da pati za nečim, da kaže: “Jao, ja kad dođem ovdje u nesvijest padam”. Ne padam u nesvijest! Ovo je moj grad, grad mog oca, moga djeda kao što je i tvoj, i njegov… Mislim, je l’ trebam u nesvijest da padnem što vidim trafiku kad sletim na aerodrom? Da me to obori s nogu i da mi je to nostalgija? Nostalgija su mi ljudi. Meni trebaju ljudi, ne trebaju mi mostovi, znam ih sve, šetao sam preko njih tri stotine puta, znam i ulice i zgrade.
Prijateljstva su mi važna i vodim računa o njima. Izraženo sam društveno biće. Ne mogu sjediti za stolom sam, gledati u jednu tačku i ne progovoriti ni s kim ni riječ. Šta mi to znači? Trebaš s nekim pričati, podijeliti radost, tugu, bilo šta, mislim da čovjek treba tako da živi, to je i jedna vrsta obrazovanja i potrošnje vremena. Na kraju i prijatna situacija. Kako će biti prijatna situacija, kad sjediš sam sa sobom?
Ali, ima jedna druga stvar, vi ste jedini novinar koji je u svojim pitanjima izbjegao rečenicu, a koju vjerovatno znate…, “priča se i kažu da ste ters”. To je čuvena rečenica koja je već postala floskula.
Ljudi ne razumiju šta znači biti težak i lagan čovjek. Kod nas težak čovjek ima negativnu konotaciju. Uslovno rečeno težak čovjek je čovjek koji je zahtjevan, a mnogo bolji izraz od težak bi se mogao naći da ljudi ne žele da misle loše. To je problem, i da ne žele da te opletu onako u negativnom smislu bez ikakvog razloga.
Ja sam zahtjevan čovjek, a zahtjevan čovjek nije lagan, jer ako ja kažem – treba mi kašika na lijevoj ili na desnoj strani, treba mi šnicla koja je super, treba mi hladno vino, ako to sve ne dobijem, a reagujem, odmah onaj dođe i kaže: “Joj, što je težak”. Znači, ja bih morao prihvatiti za svoje pare sve ono što ti meni doneseš bez obzira što se meni ne sviđa i da pritom šutim!?
Kod nas su dobri ljudi oni koji šute i nemaju svoje mišljenje, jer ako ga imaš, ako u razgovoru, naprimjer, nudiš rješenje, ti automatski dominiraš, a ljudi to ne vole. Ne vole ljudi da si pametniji, da si ekspresivniji, obrnu situaciju, naprave zamjenu teza. Umjesto da pohvale nešto gledaju da opanjkaju – govori.
To što pričate je mentalitet, šta da se radi. To se godinama ne mijenja – prekidam ga kratko.
– Nema to: “Šta ćete?” Ne želim tako govoriti, to treba mijenjat’, jer je to neispravno. Nije uredu! Ja znam ovaj mentalitet. Ovdje sam se rodio ja i svi moji. Lakše je preko usta prevaliti da je neko loš nego da je neko dobar. Ko god dođe u ovaj grad sa strane oni ga okvalifikuju kao papak, kao ovaj, onaj.
Sjećam se jedne zgode, Safet Sušić je za mene najbolji igrač na svijetu, naročito tog vremena, kaže frajer koji u “Egiptu” kupuje sladoled pored mene, a u slastičarnici na slici Safet u timu Sarajeva: “Vidi papka, vidi mu frizure”. A, onda prošeta gore do rahmetli Ilijasa, do “Nave” i ugleda slučajno Safeta i ispadne mu sladoled iz ruke. Zamislite to, a prije pet minuta rekao za njega da je papak. Toga nigdje nema na svijetu!
Piksi je iz Niša, svjetska fudbalska zvijezda, niko nikada u Beogradu nije rekao: “Vidi onoga Piksija papka”, a u Sarajevu se to “vidi papka” specijalno čuje zato da se prikrije sopstvena nemoć. Nešto nije uredu. Ovdje kao da je vrijeme stalo, kao da ne žele da se ono mijenja. Zašto ti smeta neko? Zato što dobro radi svoj posao, ali nije odavde? Čekajte malo, ljudi imaju elementarne vrijednosti. Ako kažem da je mercedes dobor auto, mercedes je dobor auto, tu je kraj, nema dodavanja onoga ali…- kaže Džinović.
Poništavati partnera
Što je svojevremeno govoreno za Balaševića, može se reći i za Džinovića i još nekolicinu njegovih kolega. Njemu je lako napraviti koncert i u Miamiju, i u Beogradu, i u Sarajevu, Podgorici…, izađe i otpjeva 50 hitova. Toliko mu ih je još ostalo i u sehari. Kada se govori o velikim karijerama, nisu mnogi nakon rata uspjeli napraviti hit koji bi parirao i bio slušan kao hitovi iz vremena prije devedesetih. “Muštuluk”, snimljen prije samo nekoliko godina, vrlo brzo se uvrstio među one pjesme “I tebe sam sit, kafano”, “Laže Mjesec”, “Dajte vina, hoću lom”…
– Nisam ja znao šta će biti s tom pjesmom. Može se na prvu reći ovo je dobra, ili ovo je opasna pjesma, ali ljudi su ti koji je učine hitom. Ne može to pjevač odrediti – objašnjava bh. pjevač. Osim što je angažiran kao jedan od članova žirija popularnih “Pinkovih zvezda”, Haris radi i na novim pjesmama.
– Završena je jedna pjesma, ulazimo u realizaciju još dvije, tako da ću imati tri, četiri pjesme do ljeta. Na kraju će se one uokviriti u kompilaciju. Albume se više ne isplati snimati, jer je diskografsko tržište mrtvo – govori Džinović.
Poslu je jednako posvećena i njegova supruga Melina, s kojom ima dvoje djece, sina Kana i kćerku Đinu. U maju će prezentirati novu kolekciju od trideset modela svog modnog brenda “Hamel”. Harisovu koncertnu turneju, odnosno boravak u Miamiju, iskoristila je da spoji ugodno s korisnim i uradi fotografije 15-ak novih modela.
– Bijeli pijesak, palme, voda… Miami je fantastičan. Prelijep! Željela sam uraditi drugačije fotografije i to baš u Miamiju, sretna sam da sam uspjela u tome. Ovoga puta neću raditi klasičnu modnu reviju, već ću kolekciju predstaviti putem novina, televizije i socijalnih mreža – govori Melina s kojom smo razgovarali putem telefona.
“Hamel” je brend koji pet godina postoji na tržištu. Klijentela je ostala ista, priča nam, samo što je danas ona proširena i brojnija.
Kompletan intervju čitajte u printanom izdanju magazina “Azra”