Dugovi nisu prijatna pojava ni kada je riječ o običnim građanima, ni o državama. Kada prosječan građanin zapadne u dugove ili rate kredita više ne može vraćati, može, eventualno, prodati auto ili nešto vrijedno iz kuće, recimo laptop ili plazmu TV. No, kada se u kući više nema šta prodati i prije nego što se proda i sama kuća, kao spas iz dužničkog pakla pojavljuje se ideja o prodaji takozvanog “porodičnog srebra”. Ne mora se raditi samo o srebru, može se raditi i o umjetninama koje su dugo vremena u porodici ili nekom malom lokalu ili obrtu po kojem je porodica poznata.
U dugove ne upadaju samo građani. Dužne su i države, gradovi i oblasti, poput Kantona Sarajevo ili grada Beča. Prezadužen je i nesretni i nekada slavni grad Detroit. Dužna je i Amerika, dužni su Austrija, Japan, Švedska i Kanada, ali niko nikada nije bio zadužen kao Grčka. Fenomen grčkog duga nije samo važan zbog visine dugova, nego i zbog načina zbog kojih su Grci upali u svoje dužničko ropstvo, te rijetkih načina kojima bi se Grčka mogla izvući iz nevolja. I države koje više ne mogu otplaćivati rate kredita stranim kreditorima, ponekad su prisiljene prodavati svoje “porodično srebro”, željeznice, izvore vode, pa čak i muzeje, kulturne spomenike ili otoke. Sve je na prodaju, apsolutno sve. Čak i Akropola iznad Atine.
Azijski tigar od papira
Prije 21 godinu, činilo se da je novi ekonomski centar svijeta negdje između Seoula, Kuala Lumpura i Jakarte. Zemlje istočne Azije su u 1994. doživjele nevjerovatan rast, te su svjetski mediji Južnu Koreju, Tajvan, Singapur, Tajland, Maleziju i Indoneziju prozvali “Azijskim tigrovima”. Tamošnje vlade su gradile svoja veleljepna sjedišta, kompanije su podizale fantastične poslovne zgrade, obični ljudi su kao nikada prije kupovali kuće, stanove i automobile i činilo se da sreći i blagostanju nema kraja. No, ipak će doći kraj, i to nevjerovatno brzo. Azijski ekonomski tigrovi su svoje novopečeno blagostanje mogli zahvaliti dvama faktorima. Jedan je bio kratkoročno zaduživanje, a drugi nagli i kratkotrajni rast cijena računarskih čipova početkom 1994. godine. Kada su u drugoj polovini 1995. cijene računarskih čipova i sličnih proizvoda ponovo pale, cijeli region je zapao u krizu i blagostanju je došao kraj.
Da je istočnoazijsko ekonomsko čudo tek balon od sapunice, postat će jasno 5. februara 1997., kada će propasti tajlandsko tržište nekretnina. Poput kula od karata rušile su se ekonomije Malezije, Tajvana, Singapura, Japana, uz paniku investitora, propast lokanih valuta i pad proizvodnje. Cijela filozofija dalekostočnog ekonomskog buma iz sredine devedesetih zasnivala se na takozvanom korejskom modelu, odnosno snažnom izvozu računarskih čipova i automobila. U to vrijeme Singapur je postao regionalni finansijski centar, Tajvan je postao svjetski lider u proizvodnji računara i potrošačke elektronike, a Malezija je isticana kao svjetski fenomen te primjer da i nekadašnje kolonije mogu postati razvijene, tehnološki napredne i bogate nacije. Svijet je u tom period prvi put čuo za danas slavne brandove kao što su KIA, LG, Hyundai, ACER, ASUS ili Proton, nacionalnu malezijsku tvornicu automobila. Godine 1989., proizvedeno je 72.000 Protona (malezijski automobil proizveden po licenci Mitsubishija), dok je 1995. godine proizvedeno čak 225.000 Protona.
Problem je bio u tome što je prosječnom Malezijcu trebalo 5,5 godišnjih plaća da bio kupio taj mali Proton od 1600 kubičnih centimetara. Ni siromašni građani Tajlanda nisu bili u mogućnosti kupiti veleljepne nekretnine koje su građene u Bangkoku. U ljeto 1997., više od 350.000 praznih stanova čekalo je uzalud svoje kupce u glavnom gradu Tajlanda. Svjetsko tržište se brzo zasitilo ponudom jeftine elektronike s Tajvana i računarskih čipova te je katastrofa pokucala na vrata. U toku prve polovine 1997. godine postat će jasno koliko su istočnoazijski tigrovi, zapravo, papirnati i koliko su za njihov uspjeh bili zaslužni posuđeni američki dolari.
Istočna Azija je tada preživljavala nešto slično što posljednjih mjeseci doživljava Balkan u slučaju “Švicarac”. Krediti za podizanje tvornica računarskih čipova ili skupe, populističke projekte vlada poput novog sjedišta malezijske vlade, koje je koštalo 20 milijardi dolara, bili su vezani za valutnu klauzulu u nacionalnim američkim novčanicama. Dolar je jačao, lokalne valute su preko noći postajele gotovo bezvrijedne. Za samo pola godine indonezijska rupija izgubila je 75 posto svoje vrijednosti, a za godinu je na vrijednosti izgubila gotovo 90 posto.
Ipak, u krizi koja je istočnu Aziju bacila na koljena, Južna Koreja se držala iznenađujuće dobro, bar tokom prvih desetak mjeseci krize. Koreja je tada zauzimala vrlo zahvalnu poziciju 11. ekonomske sile svijeta, uz blagonaklonost SAD-a, te jeftinu radnu snagu i snažan izvoz. Kada je Južna Koreja u pitanju, treba spomenuti još jedan tamošnji poslovni specifikum koji se naziva “chaebol”. Izraz u suštini znači klan ili konglomerat i označava velike kompanije koje se bave raznim industrijama. Tri najpoznatija i najveća korejska “chaebola” su Samsung, Hyundai i LG. Oni koju su vodili Koreju u to doba, kao i oni koji su vodili korejske industrijske divove, a i jedni i drugi su i bili snažno gotovo neraskidivo povezani, smatrali su da je korejska ekonomija suviše velika da bi propala. No, bili su u krivu. U drugoj polovini 1996., proizvodnja računarskih čipova pala je za cijelih 90 posto, zbog niske cijene i male potražnje. Korejska vlada je i pored svega odbijala priznati da se zemlja nalazi u krizi, slično kao što su 2008., tadašnji bh. političari “tješili” narod da “nama kriza ne može ništa, jer mi ekonomije i nemamo”.
Nekoliko mjeseci je službeni Seoul odbijao zatražiti pomoć od MMF-a, čekajući kredite od Japana i SAD-a. Pare od saveznika nisu nikada dobili i nije im preostalo ništa drugo nego da kleknu pred šefove MMF-a i zatraže pomoć.
Koreja je tada od MMF -a dobila 58 milijardi dolara, nedovoljno da se vrati 100 milijardi dolara dugova. Vlada u Seoulu imala je na raspolaganju samo šest milijradi dolara gotovine i pristala je na sve uvjete koje je tražio MMF. Novac je bio dobrodošao, no trebalo ga je i vratiti, te je vlada u Seoulu došla na genijalnu, vjerovatno nikada viđenu ideju kako skrpiti vlastite finansije i vratiti ogromne dugove. Zamolili su svoje građene da vladi i vlastitoj državi poklone zlatni nakit, umjetine, vlastito porodično srebro, sve u namjeri da se poljuljana država spasi bankrota i dužničkog ropstva.
– Deseci hiljada stanovnika Južne Koreje priključili su se kampanji prikupljanja privatnog zlatnog nakita u naporu da se izliječi nacionalna ekonomija, koja je u krizi. Ljudi su pohrlili na desetke punktova za prikupljanje zlata širom zemlje i državna televizija je nekoliko sati sve prenosila uživo. Neki ljudi su se predomišljali dva puta da li da predaju svoje porodično srebro, ali kažu da su to, ipak, uradili za dobro njihove nacionalne ekonomije. Tokom prve sedmice kampanje, prikupljeno je osam tona zlata i izgleda da akcija uzima maha. Zlato se mijenja za bankovne certifikate koje mogu razmijeniti za novac, nakon mjesec. Zlato se topi u zlatne poluge kako bi se kupili američki dolari – izvještavao je BBC 10. janura 1998. godine.
Da nevolja bude veća, cijene zlata su na svjetskim berzama, slučajno ili namjerno, tih dana bile rekordno niske. Korejska vlada je pretpostavljala da u vlasništvu njenih građana ima nakita u vrijednosti 20 milijadi dolara, a strani posmatrači bili su sumnjičavi u uspjeh cijele akcije.
– Čak i kada bi građani Koreje donijeli cjelokupno zlato koje imaju, to bi bila samo kap u moru dugova – pisao je BBC 14. januara 1998. godine.
Poziv vlade građanima da doniraju zlato ili nakit imao je više psihološku vrijednost i bio je efikasno sredstvo za smirivanje tenzija i nervoze u zemlji koja je tonula u blato krize. Tokom prvog mjeseca kampanje sakupljeno je 227 tona zlata, vrijednih blizu tri mlijarde dolara. Više od same sume, svijet je impresionirala želja Korejaca da pomognu i sačuvaju vlastitu zemlju. Jedan od šefova MMF-a, sliku ljudi koji se guraju kako bi državi dali svoje najvrednije predmete nazvao je “čudesnom”. Atletičari su poklanjali svoje zlatne medalje, bračni parovi su darivali vlastito bračno prstenje, penzioneri su se odricali zlatnih ukrasnih figurica. U Koreji postoji običaj da se važnim ljudima poklanjaju zlatni ključevi, kao dar za novi dom, novi posao ili 60. rođendan. I njih su se Korejci odricali, sve za dobro vlastite zemlje.
– Uz te događaje mene vežu vrlo lijepe i dragocjene uspomene. Moji roditelji su bili među onima koji su donirali zlato koje su primili kao poklon za moj prvi rođendan – kaže Kyoung Sung-Suk, tada studentica, danas profesorica na Univerzitetu u Bonnu.
U razgovoru za DW, ona potvrđuje da su pojedine korejske porodice darivale kompletan porodični nakit u korist vlade. Rezultat je bio više nego impresivan. Južna Koreja je preživjela krizu, istina uz bolne i teške reforme (bankrot KIA koncerna i njegovo pripajanje Hyundaiju, bankrot Samsung Motorsa i njegovo pripajanje Renaultu, bankrot i nestanak Daewooa i njegovo pripajanje General Motorsu i slično), ali je dug prema MMF-u otplaćen za samo tri godine. Korejci su izvukli bolne pouke iz krize 1997.- 1998., no kada bi njihova zemlja ponovu upala u krizu, bili bi opet spremni pokloniti svoje „porodično srebro”, kako bi se ona spasila.
Grčka: Sirtaki iz EU magareće klupe
Jedan vic priča o susretu grčkih i bh. političara. Grci se hvale kako su napravili nešto uži most i tako u vlastiti džep strpali pet miliona eura. Bh. političari zatim pitaju grčke kolege, šta misle o novom bh. mostu, negdje južno od Sarajeva.
– Koji most – pitaju grčki gosti, gledajući u kanjon bez ikakvog mosta, most koji je pojela korupcija.
Grci su nama vrlo slični, bar po tome što vole uživati u životu, no nisu pretjerani ljubitelji bilo kakvih većih napora ili fizičkog rada. Ili je to samo predrasuda? Pedantna statistika kaže da Grci rade jako mnogo, možda i više nego Nijemci.
– Istina je da niti jedan narod u Evropi ne radi tako mnogo kao Grci. Heleni vode u broju radnih sati, slijede Mađari i Poljaci. Njemačka se nalazi na pretposljednjem mjestu u Evropi. Podaci govore da svaki Nijemac godišnje radi tačno 1.400 radnih sati. Grci rade i više od 2.000 radnih sati. Ipak, treba biti pošten i priznati da su Nijemci u suštini produktivniji. Ali, ako Grke “optužite” da su lijeni, to će im na jedno uho ući i na drugo izaći – piše njemački list “Zeit”.
Ipak, otkud Grčkoj tako veliki dugovi, a koji još i rastu, uprkos deklarativnoj želji da grčka ekonomija ozdravi. Paradoks je da je Grčka nakon pet godina vrlo oštre štednje uspjela povećati svoj dug sa 135 posto BDP-a na 175,1 posto BDP-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi dug bio da Grčka nije štedjela. Ako Grci, navodno, štede i mnogo rade, gdje je onda problem? Svaki problem je u suštini problem nas samih, nas onakvih kakvi jesmo, a to najgore od najgoreg što neka nacija ima, obično jesu političari i korumpirani službenici postavljeni kao infrastruktura tih istih političara. Grčka ima brojnu vladu, brojne ministre, koji imaju brojne pomoćnike i savjetnike. Grčki javni sektor je ogroman, s brojnim službenicima čije su svrha i produktivnost više nego upitni, ali nisu upitne njihove privilegije. Grčka je do prije nekoliko godina bila “raj” za državne službenike, a bonusi koje su tamošnji činovnici dobivali, na kapitalističkom zapadu izazivaju mješavinu podsmijeha i zgražanja:
– vozač autobusa u atenskom javnom prijevozu svakog mjeseca je dobivao dodatak na plaću u iznosu od 310 eura ukoliko nijednom nije zakasnio na posao;
– mašinovođama na državnoj željeznici država je svakog mjeseca davala bonus od 420 eura za pranje ruku;
– državnim službenicima dodatno se plaćalo znanje rada na računaru, poznavanje nekog stranog jezika ili zato jer nisu kasnili na posao;
– dostavljači dokumenata u ministarstvima mjesečno bi dobivali bonus od 290 eura za njihovo tačno raznošenje;
– vozači službenih automobila na dizel gorivo mjesečno su dobivali dodatak na plaću od 25 eura, jer su prije vožnje morali zagrijavati motor;
– državni službenici dobivali su dodatke za kopiranje dokumenata;
– rodbina 4.500 umrlih Grka koji su radni vijek proveli u javnom sektoru godinama je još primala njihove penzije;
– zaposlenici gubitaške državne aviokompanije “Olympic Airways” i članovi njihovih porodica imali su pravo na besplatne letove bilo gdje i bilo kada.
Takav “relaksirajući” odnos prema državnim parama, po principi “uzmi ti – jer uzet će neko drugi”, mogao je voditi samo u jednom pravcu, prema potpunoj finansijskoj katastrofi, odnosno bankrotu. Grčki javni dug je u januaru ove godine iznosio 320 milijardi dolara. Na drugoj strani, grčki BDP je prošle godine iznosio 242,2 milijardi dolara. Grci dakle, troše gotovo dvostruko više nego što zarade? Šta im je činiti? Prodati atinsku Akropolu? Neki ne bi imali ništa protiv.
– Oni koji su insolventni moraju prodati sve što imaju kako bi vratili dugove. Grci u svom vlasništvu imaju historijske zgrade, kompanije i nenaseljene otoke čijom prodajom mogu otplatiti većinu svog duga – poručeno je prije pet godine iz krugova bliskih Angeli Merkel.
Grke je ovaj prijedlog strašno naljutio, ali je izazvao i solidarnost nekih evropskih krugova i vlada, koji su Atini ponudili pomoć kao i moralnu podršku. Slavnu Akropolu nisu prodali, ali neke od svojih najljepših otoka jesu iznajmili. Riječ je o 40 otoka koji se izdaju na period od 50 godina, zakupci bi na njima trebali razviti elitni turizam i svježim novcem pomoći smanjenje ogromnog grčkog javnog i vanjskog duga.
– Otoci se iznajmljivanjem na 40-50 godina mogu preurediti u turistička odmarališta prve klase. Izdvojili smo otoke s lijepim reljefom, smještene u blizini kopna, s dobro razvijenom infrastrukturom – izjavio je 2012. jedan visoki službenik Grčke vlade.
Sa Syrizom ili bez nje, atinska Akropola je posljednja linija odbrane iza koje Grci neće odstupiti. Kreditori, strane banke i organizacije poput MMF-a, kojeg u Grčkoj nazivaju “Trojanskim konjem”, mogu uzeti šta god žele, samo veličanstveni kompleks građevina iznad Atine ne. Akropolu će, bude li trebalo, Grci braniti svojim tijelima. No, kako će Grci vratiti dugove? Da primijene korejski model? Teško.
– Kada bi sve generacije i sve društvene klase koje žive u Grčkoj bile voljne zajednički se upregnuti kako bi se riješio nacionalni državni dug, oni bi mogli s problemima izaći na kraj, bez tuđe pomoći… Mi smo uvijek sami rješavali svoje probleme – kaže profesorica Kyoung Sung-Suk, aludirajući na događaje s početka 1998., kada su Korejci donirali vlastito zlato i spasili zemlju od bankrota.
No, Grci nisu Korejci. Dok stanovnici zemalja Dalekog istoka od malih nogu gaje poštovanje prema autoritetima i prema simbolima vlastite zemlje, Grci, kao i gotovo svi Balkanci, te autoritete kao i državu preziru i nastoje joj što manje dati. Mi Balkanci ne vjerujemo državama u kojima živimo.
– Mnogi ljudi žive od države, ali nisu spremni podržati državne resurse, kako bi ona funkcionirala. Ovo je prastari problem u Grčkoj – kažu njemački ekonomski stručnjaci za DW.
Na drugoj strani, često se za zemlje u kojima se također troši više nego što se zarađuje ( cijeli Balkan, Španija, Italija, Portugal) vezuje riječ “grčki scenarij”? Je li razvoj događaja u kojima vlade više nisu u mogućnosti plaćati svoje unutrašnje i vanjske obaveze, kada je dug zemlje veći od svega što jedna zemlja posjeduje, zaista moguć u BiH ili smo tek u prvoj fazi “grčkog scenarija”? Vanjski dug BiH je relativno mali, ni unutrašnji dug nije nešto što se iole domaćinskom politikom ne bi moglo svesti na normalnu mjeru, ali budžeti u BiH, bilo državni ili kućni, sve su tanji? Grčka vlada strancima nudi svoju najznačajniju luku Pirej, Hrvatska pokušava svoje odlične i preskupe autoceste dati u koncesiju strancima, Crna Gora nudi investitorima najbolje zemljište uz more, Srbija je širom otvorila vrata investotorima s Bliskog istoka… Šta će Bosna i Hercegovina ponuditi kada se više ne bude imala šta prodati? Možda mostarski Stari most, Baščaršiju ili Višegradsku ćupriju ili sve to skupa? Dugova je sve više, a dugovi se moraju vratiti, ali čime? Dolarima, zlatom, naftom ili nacionalnim spomenicima, kreditorima je sasvim svejedno.
Najzaduženije države svijeta
1. Japan – 512% BDP-a
2. Velika Britanija – 507% BDP-a
3. Španija – 507% BDP-a
4. Južna Koreja / Italija – 314% BDP-a
5. Francuska – 346 % posto BDP -a
6. SAD – 279% BDP-a
7. Njemačka – 278 % posto BDP -a
8. Australija – 277% BDP-a
9. Kanada – 276 % posto BDP -a
Ex Yu dužničko blato: Hrvatska najzaduženija
Podaci o zaduženosti država bivše Jugoslavije, izvor Banka.hr, septembar 2014. godina
1. Hrvatska – 54 milijarde eura
2. Slovenija – 42 milijarde eura
3. Srbija – 26 milijardi eura
4. Makedonija – 5,5 milijardi eura
5. Bosna i Hercegovina – 3,9 milijardi eura
6. Crna Gora – 1,6 milijardi eura
7. Dug Jugoslavije (1991) – 11 mlijardi eura
Ceauşescu: Čovjek koji je vratio dug
Rumunski komunistički vođa Nicolae Ceauşescu, početkom osamdesetih godina objavio je svoju namjeru da vrati kompletan rumunski vanjski dug, koji je tada iznosio blizu 13 milijardi dolara. Svu industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju usmjerio je na izvoz, a uvoz je u potpunosti zabranio. Zavladali su nestašica i glad u zemlji, ali je vanjski dug u potpunosti otplaćen u ljeto 1989. godine. Nekoliko mjeseci kasnije, Nicolae Ceauşescu je smijenjen i javno strijeljan.
Prosječni Švicarac duguje 75.490 eura
Najzaduženiji obični građani na svijetu nisu Grci nego Švicarci, prosječan Švicarac duguje
75.490 eura po stanovniku u 2013. godini. Ipak, švicarska domaćinstva su i najbogatija i posjeduju u prosjeku 146.540 eura. Mnoge su države tokom historije bankrotirale. Njemačka (1919), bivši DDR (1974), Jugoslavija (1982), Švedska (1992), Rusija (1994). Najpoznatiji moderni bankrot jedne države desio se u Argentini tokom 1998. godine