Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj.
To se
u stvari
Jutro po sebi pjeni i razapinje dugu.
Ja sam priznao jednoj ženi
Da je život nešto prosto u meni,
– a nije baš tako prosto.
Ja sam mislio da ću ići pravo
dok se ne pretvorim u lenjir,
a našli su me u krugu. Našli su me poslije lutanja
srozanog od vriska do šaputanja.
Prošao je oktobar.
Među nogama drveća polako zaudara na vlagu
i krv. Ulica posljednji put kisne na sirovom suncu.
Sjedite malo kraj mene kao kraj groba.
Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba.
Sjedite malo kraj mene
Vidite: opet sam dobar.
Iza uha mi se okorio mlaz usirenog poraza
kao streljanom vojnom bjeguncu.
Proletjele su ogromne zlatne kočije
kroz naše utrnule oči,
– a mi ih sačuvali nismo.
Nešto mlado nam je rzalo na usni i uvelo
Gorko od smijeha i slatko do plača.
Dozvolite mi da poslije svega
dalekoj nekoj gospođici napišem jedno pismo,
onako malo nostalgično
kao što pišu senilni penzionisani admirali
preživjeloj posadi sa potopljenog razarača.
Gospođice,
kazaću,
gospođice,
sve je,
sve je,
sve je gotovo.
Ovdje cvijeće pokojno
prodaju razliveno u parfemske flaše.
I sve je,
sve je,
sve je spokojno
kao da vjetar nikad nije šamarao drvored
i po oknu se pleo.
Gospođice,
kazaću,
u ovu jesen,
frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem,
to što sam odjednom sijed ne znači da sam bijel.
Ti si jedina nahranila svu moju glad
sa ono malo mesa i sna.
Jedina si bila sita od ono malo mojih noktiju
i dlanova.
Volio bih da tvoji budući sinovi nasljede boju moga glasa
i kćeri nose moju tugu u prslučićima od svile.
Volio bih da sačuvaš moje najdivnije vrhove
na horizontalama tvog dna
i proneseš moje oči kroz tišinu tuđih očiju
i stanova,
i moj oktobar kroz sve tuđe aprile.
Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam. Hiljadu puta ponovo se plašim
za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe podjeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.
Da li sam još uvijek ona mjera po kojoj znaš ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli, ona mjera po kojoj znaš ko te otima
i ko te plaća?
Da li sam još uvijek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavijeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?
Ovdje kod mene
dani imaju ukus piva i dosade.
Ponekad kaplju kiše
čudno,
spokojno.
Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.
Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade
i ne želi da zbriše
sa svoga oka nešto uzaludno,
nešto pokojno,
nešto golubije.
Možda je dobro da znaš:
poslije tebe žene nemaju pravo ništa da uobražavaju. Nekad prvi žutokljunac republike,
danas – mogu da podignem zarozane čarape
lično bogorodici
u dostojanstvo prerušen.
Sve moje nježnosti još uvijek na tvom pragu spavaju
kao mali žuti psi
na mokrim,
nabreklim,
crnim sisama gospođe keruše.
Sasvim sam zakopčan od sluzokože do duše.
Ova 32 zuba još uvijek ljubav samo za tebe onako jecaju
i onako pjevuše.
Ti me svakako razumiješ:
sve je,
sve je
sve je gotovo.
Uplašeno sam pijan
i prazan
i sam.
Ponekad neko naiđe da me zabrinuto voli i pazi,
neko kome otkrivam sve tvoje putokaze
do mog usijanog tjemena.
Nikome nemoj reći
ali ja,
koji najmanje znam o sreći,
htio bih malo nespretne sreće tom nekom novom da dam
i dok umire drveće i vjetar po lišću gazi
htio bih da mu bude dobro u ime izvjesnog aorista moje ljubavi
i davnoprošlog vremena.
Možda nećeš vjerovati:
i sa hotelima sam raskrstio sasvim neopaženo.
Sve mi hoteli nekako liče na istu bajku
i postelje u sobama smješkaju se na isti glas.
Svi se portiri na isti način brinu
onako malo rođački kad im laku noć kažemo.
Svi se portiri isto onako brinu,
majke mi,
kao da znaju za nas.
Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.
Pijana od hladnoće subotnja noć se valja.
Satovi su već odavno povečerje odsvirali.
Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim
jedino možda to da si ostala najljepša medalja
iz najljepšeg rata u kome su mi srce amputirali.
Gospođice,
ja nisam za tobom bio onako obično,
gimnazijski zanesen.
U meni je sve do tabana minirano.
Inače,
zapamtio sam:
ljubav je najgolubija samo u onim kricima
koji se poklone prvima.
Dozvoli da se zato zbog nečeg u sebi
nasmješim u ovu jesen
pomalo krišom,
kroz suze,
pomalo demodirano,
ja, tvoj najnježniji pastuh među pjesnicima,
ja, tvoj najsuroviji pjesnik među pastusima.