Odgovornost u Bosanaca ….ili ” Ko to meni pakuje”

Piše: Redakcija

Naše društvo s pažnjom je pratilo priču o porodilji Svjetlani Zukić, koja je sredinom jula 2007. godine pri porodu tražila epiduralnu injekciju da bi umanjila bol rađanja a umrla je mjesec nakon toga, jer je doktorica Amila Cvijetić-Koldžo pogriješila pri aplikaciji injekcije, te joj probila ovojnicu kičmene moždine a kasnije nesavjesno tretirala njeno stanje. Jedna, danas osmogodišnja djevojčica imala je mamu samo jedan mjesec u svom životu, a doktorica je završila iza rešetaka.

Cvijetić-Koldžo jedna je od četiri doktora koji su pravosnažno osuđeni u posljednjih šest godina na sudovima u Bosni i Hercegovini. Prema pisanju CIN-a, nijednom doktoru osuđenom za greške nije oduzeta licenca. Doktorica Amila Cvijetić-Koldžo radila je s pacijentima duže od godinu nakon što je osuđena na trogodišnju zatvorsku kaznu. Mada u zatvoru, još nije ostala bez radne dozvole. Iako su zbog njihovih grešaka pacijenti umirali ili postajali invalidi, jedino je Cvijetić-Koldžo otišla u zatvor.

S obzirom na činjenice da se ljekarima ne uzimaju licence za rad i kad su osuđeni, možemo pretpostaviti da je doktorica Amila Cvijetić-Koldžo i nekad ranije bila sudski procesuirana zbog svojih grešaka, ali mi to nismo znali. Saznali smo tek kad je Svjetlana umrla. Vjerovatno nije tako, ali uviđate važnost javnog tretiranja ovakvih pojava.

Ne postoji profesija, niti posao koji se obavlja svakodnevno a koji ne poznaje greške. Pedantna statistika je do sada vjerovatno napravila računicu o tome koliko je prihvatljivo da prosječni ljekar pogriješi tokom svoje prakse. Da bi se broj grešaka umanjio, uspostavljeni su timovi, ljekarski koziliji, pa ako jedan ljekar nešto propusti, drugi je tu da to primijeti, te ne dozvoli grešku.

Osuđena doktorica Cvijetić-Koldžo tokom cijelog suđenja je negirala krivicu i kazala da je postupala kao savjestan liječnik u namjeri da pomogne Svjetlani Zukić, ali da je pacijentica svojim postupcima pogoršala zdravstveno stanje.

“Svojim postupcima”… jer je tražila epiduralnu injekciju i miješala se u “Božija posla”, a ne rađala uz veliku bol, kako to žene i trebaju raditi. “Svojim postupcima”… jer se s ranom na leđima migoljila u krevetu i pokušavala podojiti dijete…?

Žena je umrla. Neko je odgovoran. Neko bi trebao ustati i reći: “Ja sam kriv”! To je časno. Nije nužno da to uradi da bi bio proglašen krivim, zato i postoje sudovi, ali bi zaista značio početak istinske katarze.

Nije li upravo negiranje krivice ono što nas najviše vrijeđa i na šta se spotičemo, bilo na ličnom planu, u privatnom životu, bilo da je riječ o društvu u kojem gotovo niko ne preuzima odgovornost za svoje greške.

Hoćemo li bolje rezultate postići kada kao roditelj priznamo da se nismo dovoljno posvetili svom djetetu, pa ono dobija loše ocjene u školi, ponaša se neprimjereno… ili ako svalimo na “loše društvo u koje je upalo”. Je li efektnije prihvatiti odgovornost da ne dajemo sve od sebe na poslu, nego da se opravdavamo manjkom šefovih simpatija. U oba slučaja prihvatanje odgovornosti za nas znači progres.

Tako je i s društvom.

Mi smo, sporadično, svjedoci tek teatralnih političkih ostavki koje nerijetko imaju veću komercijalnu, nego moralnu vrijednost pa i tada razdragano aplaudiramo. Jer, lijepo je, makar nominalno, u ime ideala odnekud istupiti, odreći se benefita koje donose dobre pozicije.

Kako bi tek moćno bilo da neko izađe pred kamere i kaže da je kriv za potrovanu djecu u JU “Djeca Sarajeva”, da je kriv za “Krivaju”, da je kriv za neispunjavanje predizbornih obećanja… Pa za takve televizijske istupe, vjerujem da bi se i zaplakalo.

U prihvatanju odgovornosti je ključ povjerenja između korisnika usluga (ili glasača) i struke i taj mehanizam poznaje svako napredno društvo, jer je to način da se ispravno razvijamo. Svako ima pravo na grešku, ali tek s priznanjem propusta na tim greškama počinjemo učiti.

Zajednice koje nose atmosferu istočnjačke političke prakse (Palanke Radomira Konstantinovića) i sklone su društvene događaje objašnjavati sudbinskim, te ne poznaju mehanizme odgovornosti – slučajeve kao što je onaj s naše posljednje naslovne strane, artikuliraju na lični plan materijalizirajući to kroz fraze tipa: “Blaćenje”, “Pakovanje”, “Huškanje”,”Navijanje”…

Lice Lejle Zvizdić, a njoj je lice “sredstvo za rad”, dvije godine nakon estetskog zahvata ima golim okom vidljivu asimetriju. To je činjenica u koju će se uvjeriti svako ko joj se približi na nekoliko metara. Zdrav razum tu ništa  više “spakovati” ne može. Neko je odgovoran, a sud će odrediti ko.

A slučaj Koldžo s početka priče nas uči da je važno javno govoriti o ovakvim temama, prije nego neko umre. Zdravstveni radnici spadaju u javne osobe, samim tim su podložni javnoj pohvali i kritici. Mnogi među njima su sjajni predstavnici svoje profesije i o tome naš magazin revnosno izvještava. Ali, upravo to nas obavezuje da pišemo i kada njihov rad nije pohvalan.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti