Bio je to krik jedne generacije, koja se pobunila protiv kulture konzumerizma i zaglupljivanja. Sa svojim distorziranim gitarskim zvukom, ubitačnim snažnim bubnjevima i cvilećim glasom vokala, “Grunge” je bio posljednja muzička revolucija našeg doba. Revolucija jede svoju djecu, to znamo. Ni Kurt Cobain od toga nije mogao pobjeći, sve da je i htio…
U vrijeme dok su članovi grupe “Nirvana” uz velike muke i bezbroj nevolja (tanke finansije, svađe s producentom, emotivne krize frontmena Kurta Cobaina) pokušavali da snime svoj album “Nevermind” (“Zaboravi”), u Kaliforniji je rastao veseli dječačić po imenu Spencer Elden. Eldenov otac je bio filmski radnik, najčešće angažiran na specijalnim efektima u holivudskim produkcijama, ali je često i pomagao prijateljima u realizaciji raznih projekata. Krajem septembra 1994. tata Rick Elden je dobio poziv od prijatelja, koji je nudio jedan poslić.
Samo ti plivaj
– Želiš li zaraditi nešto para i baciti svoje dijete u bazen – pitao je tatu Eldena njegov prijatelj fotograf, zadužen za pravljenje naslovnice novog albuma grupe “Nirvana”.
Tata je, naravno, pristao. Posao nije bio težak i završen je za nekoliko minuta. Jedino što su mama i tata Elden morali uraditi bilo je uštinuti svog sinčića za obraz i napraviti na njegovom licu pomalo mrzovoljan izraz dok kao beba pokušava uhvatiti novčanicu dolara, zakačenu za udicu.
– Mislim da moji roditelji nisu mnogo razmišljali o svemu tome. Znali su šta je “Nirvana”, no njihova muzika ih nije pretjerano zanimala. Odveli su me na bazen, ubacili u njega, izvadili vani, uzeli 200 dolara honorara i otišli na ručak u obližnji fast-food. To je bilo to – kaže Spencer Elden, danas 24-godišnjak i umjetnik iz Kalifornije.
Dok je u jednom sasvim običnom kalifornijskom bazenu nastajala naslovnica albuma jednog tada relativno nepoznatog banda, niko nije slutio da će se iz svega toga roditi nešto jedinstveno. Niko nije slutio da se stvara komad historije. To nisu znali ni roditelji dječaka koje je gol plivao u bazenu i bio fotografiran, to nisu znali ni članovi “Nirvane”, ni šefovi izdavačke kuće “Geffen records”. Da je zaista tako, svjedoči i podatak da je za produkciju albuma izdvojeno samo 56.000 dolara. Naslovnica s dječakom u bazenu bila je prije plod škrtosti, nego stvar kreativnosti. Istina, u arhivi izdavačke kuće postojale su neke fotografije djece koja plivaju gola u bazenu, ali vlasnici autorskih prava na te snimke su tražili 7.500 dolara za korištenje, što je za “Geffen records” bilo previše. Jeftinije im je bilo svog fotografa poslati da uslika neko dijete okolo i završi posao. Kurt Cobain je želio samo takvu naslovnicu i ništa više, nakon što izdavači nisu prihvatili ideju o „coveru” koji je prikazivao jednu ženu kako se porađa u vodi. Takva ideja se izdavačima činila suviše indikativnom. Nije bezbolno prošla ni ideja o golom dječaku na naslovnici albuma. Spor je izbio oko dječakovog obrezanog penisa ii kako će publika reagirati na takvo nešto.
– Ako nekoga ovo uznemirava, taj mora da je skriveni pedofil – rekao je Cobain i presjekao priču.
Koliko je “Nirvanina” izdavačka kuća zaista vjerovala u ovaj band i njegovu muziku, govori i to da za izdavanje albuma nisu napravili niti pokrenuli bilo kakav ozbiljan PR ili marketinšku kampanju. No, takvo nešto i nije bilo potrebno.
“Nevermind” je bio potpuni hit i izbacio je u orbitu popularnosti i “Nirvanu”, ali i cijelu rock scenu s oblačnog sjeveroistoka SAD-a, iz grada Seattlea. Svijet je tada spoznao da, osim “Nirvane”, u ovom gradu prepunom kreativaca, ali i manijakalnih ubica, sviraju brojni odlični alternativni rock bandovi i da se njihova muzika nazova “Grunge”. “Nevermind” je bio najbolje, ali i najgore što se moglo desiti Kurtu Cobainu, čovjeku koji nije želio ni milione ni obožavatelje, ni bliceve paparazza.
– Nikada nisam želio pjevati. Samo sam želio svirati ritam gitaru. Da se negdje nazad skrijem i samo sviram – rekao je jednom prilikom Cobain.
Mrzio je davati autograme, mrzio je armije djevojčica koje su se na koncertima pojavljivale u majicama s njegovim likom. Mrzio je TV emisije i intervjue i sve ono što ide uz status zvijezde. Za dječaka koji je volio gitaru i r’n’r, sve je to bilo previše. Mrzio je hotelske sobe i za njega su bile simbol samoće. Ljudi njemu bliski i danas svjedoče kako se odmah nakon nastupa zaključavao iza vrata sobe i satima plakao, polako koračajući prema svom kraju.
Sveti Kurt: Do pakla i nazad
Imao je 27 godina kada je, petog aprila 1994., iz sačmarice pucao sebi u glavu. Šta se motalo u njegovoj glavi u posljednjim trenucima njegovog života, nije poznato. Ponešto se može razaznati iz oproštajnog pisma:
– Govoreći jezikom iskusne budale, koja bi očito radije bila uškopljena, djetinjasta jadikovka, ova poruka bi trebala biti poprilično jednostavna za razumjeti. Sva upozorenja o tome šta je punk rocka pokazala su se veoma istinitima. Nisam osjećao uzbuđenje slušajući i praveći muziku kao prije nekoliko godina. Osjećam neopisivu krivnju zbog toliko toga. Naprimjer, kad smo u backstageu i svijetla se ugase i manično urlanje publike počne, to ne utječe na mene na isti način kao i na Freddija Mercuryja, koji je očito volio, uživao u ljubavi i obožavanju publike, što je nešto čemu se potpuno divim i na čemu mu zavidim. Činjenica je da, ne mogu vas zavarati, bilo koga od vas. Jednostavno, nije pravedno prema vama ili meni. Najgori zločin koji mogu smisliti bio bi driblati ljude sa zavaravanjem i pretvaranjem da se 100 posto zabavljam.
Ponekad se osjećam kao da bih trebao imati vrijeme za udarac prije nego što išetam na pozornicu. Pokušao sam sve što je u mojoj moći da poštujem to (jesam, Bože, vjeruj mi da jesam, ali to nije dovoljno). Ja poštujem činjenicu da smo ja i mi utjecali i zabavili mnogo ljudi. Mora biti da sam ja jedan od onih narcisoida koji poštuju stvari tek kada ih izgube. Ja sam previše osjećajan. Morao bih biti blago mutav da bih vratio entuzijazam koji sam nekada imao kao dijete. U naše zadnje tri turneje, dobio sam mnogo podrške od svih ljudi koje znam osobno, i kao fanova naše muzike, ali još ne mogu preći preko frustracija, krivice i empatije koju imam za svih. Ima dobroga u svakome od nas i mislim da jednostavno volim ljude previše, toliko da se osjećam previše je… no, tužno. Tužna sam, mala, nezahvalna Riba, Isusov čovjek. Zašto jednostavno ne uživaš u tome? Ne znam! Imam božicu od žene koja znoji ambiciju i empatiju i kćer koja me previše podsjeća na ono što sam bio, pun ljubavi i sreće, ljubeći svaku osobu koju upozna, jer su svi dobri i niko joj neće učiniti nažao. I to me straši do crte gdje mogu jedva funkcionirati. Ne mogu podnijeti misao kako Frances postaje očajan, samodestruktivan, death-rocker kakav sam ja postao.
Shvatam to dobro, veoma dobro, i zahvalan sam, ali od svoje sedme godine postao sam pun mržnje prema svim ljudima općenito. Samo zato što izgleda tako lako za ljude da se slažu i da imaju empatije. Empatija! Samo zato što volim i žao mi je ljudi previše, pretpostavljam. Hvala vam svima iz dubine mojeg gorućeg, mučnog stomaka za vaša pisma i brigu za tokom posljednjih godina. Ja sam previše čudna, zlovoljna beba! Nemam više strasti, i zato zapamtite, bolje je izgorjeti neko izblijedjeti. Mir, ljubav, empatija. Frances i Courtney, bit ću na vašem oltaru. Molim te nastavi Courtney, za Frances. Za njezin život, koji će biti toliko sretniji bez mene. VOLIM VAS, VOLIM VAS – napisao je tada i pritisnuo okidač puške i otišao u legendu.
Jedna Cobainova “post-mortem” želja se, ipak, ispunila. Njegova kćerka Frances, koja je imala samo jednu godinu kada je njen otac oduzeo sebi život, od majke je naslijedila ljepotu, od oca kreativost i empatiju za druge, no nije postala problematična party-životinja kako su neki mediji predviđali. Frances Cobain danas ima 22 godine, radi kao novinarka, umjetnica i producentica dokumentarih filmova. Njen novi film, koji stvara u trenutku dok nastaje ovaj tekst, zove se “Kurt Cobain – Montaža pakla”. Dok stvara film i istražuje život svog oca, sve joj teško pada. No, kroz obilje dostupnog materijala: fotografija, intervjua, muzike i videosnimaka, Frances jasno vidi kroz šta je njen otac prošao. A prošao je kroz pakao, onaj unutrašnji, od kojeg se ne može pobjeći.
– Kurt je svojevremeno došao na tačku gdje je morao žrtvovati i posljednji dio sebe za svoju umjetnost, jer je tako svijet tražio od njega. Mislim da je to bio jedan od glavnih okidača zašto se on osjećao da ne pripada ovom svijetu i da bi svi bili sretniji bez njega – kaže Frances Cobain u intervjuu za ugledni “Rolling Stone”.
Frances Bean Cobain rijetko daje intervjue i još rjeđe govori o svom slavnom ocu, te je razgovor za “Rolling Stone” u svijetu i među fanovima “Nirvane”, ali i “Grunge” pokreta dočekan s velikom pažnjom. Kćerka Kurta Cobaina i problematične Courtney Love, otkriva da joj nedostaje očinska ljubav.
– U realnosti, ja bih imala oca. I to bi za mene bilo nevjerovatno iskustvo – kaže ona u razgovoru za “Rolling Stone”.
Zanimljivo, Frances ne pokušava eksploatirati ime i slavu svog poznatog oca, nego se pokušava na neki način distancirati i od njega i od svoje majke, kojoj je svojevremeno sud zabranio približivanje kćerki.
– Ne volim “Nirvanu”, žao mi je. Više mi se sviđaju “Mercury Rev”, “Oasis”, Brian Jonestown Massacre… “Grunge” scena mi nije zanimljiva. No, pjesma ‘Territorial Pissings’ mi je odlična, a jedna me njegova pjesma uvijek rasplače. ‘Dumb’. U toj je pjesmi Kurt Cobain potpuno ogoljen, govori o svojim vlastitim doživljajima droge, osjećaju nepripadanja… On je samo želio da “Nirvana” uspije, nije htio biti nikakav glas generacije… Osjećala bih se čudno da sam njegov fan. Imala sam negdje 15 godina kada sam shvatila da je on svuda okolo. Čak i kada sam bila u autu i slušala radio, on je bio tamo. On je veći od života i naša je kultura opsjednuta mrtvim muzičarima. Volio bi da ih postavljamo na pijedestal. Da je Kurt bio samo jedan čovjek koji je napustio svoju porodicu na najgori mogući način, ali nije… On je inspirirao ljude da ga stave na pijedestal, oni su ga napravili Svetim Kurtom. Postao je veći nakon smrti, veći nego što je bio. Nije se moglo ni pretpostaviti takvo nešto. Ali se desilo – kaže Frances.
Kultura kariranih košulja
Dvadeset i jednu godinu nakon što je okončao život i nakon što je “Nirvana” prestala s radom, Kurt Cobain još živi, kao što živi i legenda o nemu, ali i fama o “Grunge” pokretu. Nirvana, njen pjevač i album “Nevermind” simboli su najslavnijeg razdoblja rock scene u gradu Seattleu. Ipak, “Nirvana” nije bila jedina “Grunge” atrakcija. Bilo je tu sjajnih muzičara i bandova koju su ostali pomalo u sjeni velike “Nirvane”. U drugoj polovini devedesetih, tokom poplave šarenih boy i girl bandova, te naglim usponom hip- hopa, ravea i latino muzike, koji su vladali na prijelazu u novi milenij, “Grung” scena se smanjila, ali nije nestala, nego se vratila u svoje prirodno stanište, tamo gdje je i nastala, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vratila se u klubove u koje dolazi neka drugačija publika. Neki od slavnih “Grunge” bandova, poput “Pearl Jama” uspješno i dalje sviraju i “Grunge” nastavlja da živi.
Šta je, zapravo, “Grunge”, osim što znamo da je muzički pravac iz Seattlea? Kao prvo, sam izraz “Grunge” je teško prevesti na bosanski jezik, a „Grunge” je lokalizam s američkog sjeverozapada. Evo nekih značenja.
– Pokloniti jako malo pažnje na svoju pojavu i oblačenje
– Odbaciti ideju da se mora kupovati ono što drugi žele
– Nikada ne slijediti trendove
– Težiti apatiji i samokritici
– Praviti se da te nije briga, čak i kada te jeste briga
– Biti ciničan i imati negativne stavove prema svijetu
Kultni album “Nevermind” na svjetlo dana je izašao 24. septembra 1991. godine. Iako izdavačke kuće nisu ni albumu ni bandu poklanjale previše pažnje, kako smo to već rekli, zabilježeno je da su fanovi kultne grupe kampovali ispred prodavnica ploča i to dva dana prije nego što će “Nevermind” uopće pojaviti u prodaji. Tadašnja štampa je zabilježila i kako uglavnom izgledaju ti ljudi koji nisu mogli dočekati da čuju nove “Nirvanine” pjesme. Uglavnom su imali neurednu kosu, nosili su karirane košulje, ispod njih bijele majice i izlizane farmerice. Da i izgledali su malo čudno, malo bezazleno i pomalo uplašeno. Bili su slika i prilika Kurta Cobaina.
Danas velike modne kuće imaju svoje “Grunge” kolekcije, a modni magovi dijele savjete kako upariti čizme s debljom petom, kariranu košulju i farmerke kojima je istekao rok trajanja. Da je živ, Kurt Cobain bi danas imao 48 godina i bio vrlo bogat muzičar, no pitanje je koliko bi mogao podnijeti sve ono u šta se pretvorio njegov pokret? Kako bi podnio to da je postao modna ikona i da je njegova muzika, koja je ipak bila u osnovi buntovnička i punk, postala pop-muzika, u istom košu s Britney Spears? Možda bi i dalje u samoći svoje hotelske sobe satima plakao, ne shvatajući kako svijet oko njega funkcionira? Svijet koji ga proglasio kraljem rock muzike, a on je samo želio biti dječak koji svira gitaru.
Najpoznatiji penis svijeta
Spencer Elden, dječak s naslovnice albuma “Nevermind”, nikada nije sreo niti jednog od članova “Nirvane”, ali ne žali zbog toga. Ipak, imponira mu što je postao dio historije pop kulture. Ljudi ga na ulici prepoznaju, a dobro prolazi i kod djevojaka. U šali kaže da je dobro imati najpoznatiji penis na svijetu.
– Drago mi je da su baš mene izabrali. To je mnogo bolje nego da sam se pojavio na naslovnici albuma “Backstreet Boysa” – kaže Spencer Elden.
Spomenik suzama
Cobain nikada nije volio svoj rodni grad Aberdeen, a ni grad nije volio Kurta. No, dvadeset godina nakon smrti muzičara, Aberdeen je podigao spomenik svom najpoznatijem, nesretnom sinu. U lokalnom muzeju nalazi se statua uplakanog Cobaina. Ljudi koji vode Aberdeen se nadaju da će od svog grada napraviti novi Graceland, mjesto gdje je živio Elvis.
„Come as you are”
Dođi takav kakav jesi, kakav si bio, kakav želim da ti budeš
Kao prijatelj, kao stari neprijatelj
Vrijeme ti ističe, požuri, izbor je tvoj, nemoj kasniti
Uzmi predah kao prijatelj i staro sjećanje
Sjećanje, sjećanje, sjećanje
Izjave Kurta Cobaina
– Bolje biti mrtav nego biti šminker
– Ako umrete, vi ste potpuno sretni i vaša duša živi negdje drugdje. Ne plašim se smrti. Potpuni mir nakon smrti, kada postaneš neko drugi, to je najbolja nada koju možeš imati…
– Prijatelj je samo poznati neprijatelj
– Uvijek sam imao problem s macho tipovima i hvatao me je strah od njih