„Jučer su se građani Bosne i Hercegovine cijeli dan na društvenim mrežama toliko zgražavali nad anketom koju je kreirala izvjesna Emina Ramović za potrebe svog magistarskog rada, da su natjerali i mnoge portale da prenesu sporni upitnik.
E, pa građani Bosne i Hercegovine, a domaći ekskluzivni i lešinarski mediji, želim da vam saopštim da sam i diplomirao i doktorirao koristeći ankete slične anketama kolegice Ramović i to na uzorku srednjoškolca u Bosni i Hercegovini. Je l’ meni možete reći da sam fašista, šovinista i da kvarim vašu djecu?
Da pojasnim, i u diplomskom i u doktorskom radu koristio sam modifikovanu Bogardusovu skalu socijalne distance, koja se koristi već 80 godina, mjerio stereotipe prema etničkim grupama (Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Romima i dr.). Da, pitao sam ih da li bi voljeli da im šef bude druge etničke grupe, da se druže sa drugima, da se vjenčaju sa njima? Pitao sam ih i za stereotipe, tj. jesu li Srbi lijeni, Bošnjaci čisti, a Hrvati kukavice?
To je sasvim legitiman istraživački metod psihologa, sociologa, pa eto i profesorica engleskog jezika, da se izmjere distance i stereotipi. Takva istraživanja se rade i u svijetu…” – ovo je samo dio teksta, odnosno bloga analitičara i psihologa Srđana Puhala naslova „Nije Emina Ramović fašista već ste vi licemjerni”, koji je objavljen na portalu „Frontal.ba”, povodom napada velikog dijela bh. građana na profesoricu engleskog jezika Eminu Ramović zbog toga što je, kako su ocijenili, među učenicima sarajevske Osnovne škole “Meša Selimović” provela ksenofobičnu anketu, tražeći od njih da procijene koji su bh. narodi “lijepi, pametni, uredni i čestiti”, a koji “ružni, glupi, prljavi i zli”.
Ovakva javna odbrana, u ovom slučaju jedne žene, ne iznenađuje. Srđana Puhala odlikuju drugačiji pogledi i stavovi. Ono što on govori nije uvijek jezik većine. Zato i jeste važno!
Čime još objašnjavate ovakvo ponašanje bosanskohercegovačkih građana na društvenim mrežama u vezi sa spomenutim slučajem Emina Ramović i provedena anketa?
– Ja sam, prije svega, ustao protiv etiketiranja osobe, bez obzira ko je i šta je. Eminu Ramović ne poznajem, ali mi se nisu svidjeli komentari koji su preplavili društvene mreže, a kasnije i portale, u kojima je pisalo kako je ova pitanja sastavljao Hitler, kako je to što ona radi nacizam i kako ona kvari našu djecu. Oni su najmanje kritikovali samu anketu, napadali su osobu koja se usudila da takvo nešto pita njihovu djecu i to na osnovu tri strane ankete.
Ustvari, meni je zasmetala nekompetentnost i neznanje ljudi o tome. Društvene mreže su omogućile, i to nije samo slučaj kod nas, da svako, bez obzira na znanje i obrazovanje, iznese svoje mišljenje o bilo kojoj temi. Tako smo mogli čuti da se ovom anketom promovišu nacizam i šovinizam te kvare djeca i da zbog toga nekome treba da se zabrani rad u školi, oduzme pravo na usvršavanje i slično.
O samoj anketi bi se moglo štošta reći, ali nije tačno da se njom propagira nacizam, šovinizam i kvare djeca. Zbog toga Emina Ramović nije fašista. S druge strane, ljudi ne žele da vide da postoje mnogi drugi faktori koji utječu na vaspitanje njihove djece, a to su, osim porodice: škola, vršnjaci, mediji i religija i slično, koji itekako utječu na formiranje predrasuda i distance prema drugim ljudima. Svi ti kritičari nisu se pobunili na sadržaj udžbenika, plan i program prema kojima djeca uče, pisanja medija, retorike domaćih političara, vjeronauke, tj. religije koja više dijeli ljude nego što ih spaja.
Ne, oni su sav svoj bijes usmjerili na „žrtvenog jarca” oličenog u jednoj ženi. I na kraju, strah roditelja da će im jedna anketa djecu pretvoriti u nacionaliste pokazuje da ljudi ovaj proces banalizuju i da nemaju dovoljno znanja o tome. Ja sam kao psiholog, i neko ko je to istraživao te na tome doktorirao, reagovao i pokušao da objasnim ljudima o čemu je riječ. Zato sam rekao da su licemjerni. I ono što je interesantno moj blog su kritikovali upravo oni ljudi čije su vrijednosti slične mojima, ali šta da se radi.
Šta Vam naročito omogućava da imate drugačiji pogled na domaću politiku i društvena dešavanja?
– Odavno sam raskrstio s tezom da domaći političari moraju da rade u interesu društva i građana i mislim da će to oni raditi samo ako ih na to natjeramo ili ako se plaše građana. Također, mene ne interesuje visoka politika, a efekti svake politike najbolje se vide na platama, penzijama, u zdravstvu, školstvu, na pijaci, poštivanju ljudskih prava manjina, tj. u realnom životu.
Samim tim mene ne fasciniraju velika obećanja političara, strane riječi i komplikovane rečenice, opasan izgled, skupa odijela i bijesni auti, jer iza toga obično ne stoji ništa ili samo njihovi interesi. Osim toga, ja pišem u svoje ime i nemam potrebu da se bilo kome dopadnem. To mi omogućava da imam „iščašen” pogled na domaću politiku i društvena dešavanja u bosanskohercegovačkoj politici. Kada razgolitimo domaću politiku ili, bolje reći, kada je svedemo na sopstveni život, ona postane banalna, vulgarna, sebična i otuđena od ljudi. Naravno, da bi to što pišem postalo čitljivo, lako za probavu, i da bi se razlikovalo od onoga što drugi pišu, potrebno je dodati malo cinizma, satire i humora.
Kako objašnjavate činjenicu da se danas, a mediji prednjače u tome, uglavnom senzacionalističkim i trivijalnim informacijama, vijestima,skreće pažnja javnosti sa stvarnih problema i bitnih tema?
– Kad je riječ o medijima u Bosni i Hercegovini, ja sam od njih odavno digao ruke i ne očekujem više ništa od njih. Oni su postali dio problema, a ne dio rješenja u ovoj zemlji. Kada pričate s novinarima, oni se kunu da bi bili bolji da im daju urednici, urednici sve svaljuju na gazde, gazde kažu, da bi opstali, da moraju biti dobri sa oglašivačima i političarima i tako imamo “začarani krug” koji niko ne može da raskine. S druge strane, ne možemo ni svu krivicu svaliti na medije, jer njihov rad ne prati intelektualna elita, tužilaštva, policija, sudstvo i građani.
Džaba vama što otkrijete neku aferu ili nepravilnosti, kada se poslije toga ništa ne desi. Jednostavno, ne isplati se biti dobar novinar ili medij i nekome se zamjeriti. S druge strane, sistem vrijednosti danas je takav da je mnogo važnije biti bogat i poznat, nego način na koji si to postao. Zato danas imamo te instant zvijezde iza koji najčešće ne stoji ništa, ali stoji neko. Iskreno, ni meni nije jasno zašto su grudi i guza Stanije, Soraje i diskretne Mace toliko interesantne ljudima i nakon 2000 manje ili više istih fotografija. Naravno, svakom mediju je lakše i manje opasno da piše i govori o starletama, kvazi pjevačima, lokalnoj „zlatnoj mladeži”, nego da se bave aferama političara ili malverzacijama oglašivača.
Šta zamjerate mladim ljudima u BiH?
– Na fakultetu sam učio da je normalno da mladi ljudi imaju ideale i želju da promijene svijet. Nisam siguran da danas mladi ljudi žele nešto da promijene ili procjenjuju da im se to ne isplati. Čini mi se da oni očekuju da im to neko da kroz demokratske procedure, umjesto da svoja prava otimaju i bore se za svoju budućnost. Za moj ukus prerano odrastaju, zatvoreni u nacionalne torove, okrenuti religiji i konzervativni. Oni ne putuju mnogo i ne znaju kakav je život izvan Bosne i Hercegovine, mada maštaju da pobjegnu odavde. Iako im se sve svelo na “u se, nâ se i podâ se” oni nisu osjetili čari slobode i istinskog hedonizma. Previše liče na svoje roditelje, koji su digli ruke od sebe i svoju budućnost bez borbe predali političarima.
Kada govorimo o mladim ljudima, Vi ste također roditelj. Napominjete da, kada ste s kćerkom, ništa Vas drugo ne zanima. Nije lako biti dobar roditelj nikad i nigdje, kao odgovoran čovjek sigurno imate i određene dileme u vezi s odgojem. S kakvim se Vi u ovom času suočavate?
– Osim kćerke, imam i sina, ali dileme nisu nestale, naprotiv. Ne znam s kakvim problemima su se susretali moji roditelji, ali ja danas nisam siguran šta je „tačan odgovor” kada vaspitavate dijete. Bolje rečeno, ne znam šta znači biti dobar i uspješan roditelj? Da li to znači vaspitati dijete da bude pošten, vrijedan i radan ili da bude „snalažljiv”, da savije leđa, trpi nepravde i svoj uspjeh gradi na spletkama i podmetanju? Da li ga spremati da se bori da uspije ovdje ili da ga spremamo da bježi iz ove zemlje? Kako ih sačuvati od droge, huligana, kriminala, ekstremizma kada su dileri, kriminalci, ekstremisti i huligani ugledni građani.
Pod pojmom socijalna država ubrajamo ljudska prava, edukaciju, zdravstvo, kulturu… Vjerujemo li više, borimo li se za sve ono što podrazumijeva spomenuti pojam, diskutabilno je. Kao da smo se navikli na nemoćno teturanje, na život prema principu – samo ti meni daj moju platu na vrijeme, a ostalo je manje važno. Do kada će uopće imati smisla od života, sistema, sebe, tražiti tako malo?
– Nisam siguran da mi to želimo i da se za to borimo. Kada radite istraživanja javnog mnijenja, narod želi posao, plate, manje kriminala i korupcije; a kada dođu izbori, glasamo za manje zlo, koje mora biti naše nacionalno. Mi ne živimo, mi životarimo s nadom da će nedaće da nas zobiđu ako budemo tihi i neprimjetni. Korupcija i nezamjeranje postali su način življenja, jer ko zna kad nam neko može zatrebati.
Naše potrebe su svedene na minimum, a naši mehanizmi odbrane na mantru „nek’ smo živi i zdravi i nek’ se ne puca”. Mi ne tražimo mnogo od života, a političari nam daju još manje. Mislim da uvijek može biti gore, jer naši građani su itekako trpeljivi.
Dominantne kulture u sebi nose i zavidan nivo samokritičnosti i odgovornosti, bosanskohercegovačka se i dalje suočava s dilemom treba li svaki građanin ove zemlje imati jednako pravo, glasa, života i slično. Vaše polje interesovanja su istraživanja javnog mnjenja, socijalna i politička psihologija. Vjerujete li u bolja dešavanja u našoj zemlji?
– Građani Bosne i Hercegovine su nezadovoljni, poniženi i podijeljeni, ali za mene je ključni problem što ne vide alternativu. Mi imamo tri javna i etnički podijeljena javna mnijenja koja malo komuniciraju između sebe i ne postoji neko ili nešto ko bi te barijere premostio i ujedinio to nezadovoljstvo. Naravno, domaći političari tu podijeljenost njeguju, jer etnički torovi i strah jednih od drugih su odlični za vladanje ljudima.
Znači sadašnja Bosna i Hercegovina mora da iznjedri tri alternative koje bi trebale da bolje rade od ovih današnjih političara, što je, čini mi se, malo vjerovatno. Ipak loša materijalna situacija je dovela do toga da Srbi, Hrvati i Bošnjaci sve više i sve češće pitaju svoje političare zašto žive ovako, a ne bolje. Ja se nadam da će ova besparica, nezaposlenost i sjećanje na februar 2014. godine, zajedno sa novom EU inicijativom, natjerati političare da počnu da rade u interesu svih nas, u protivnom može biti svašta. A svašta bez alternative znači haos.
Osim što volite reći kako ste imali sretno djetinstvo u SFRJ, da ste završili Srednju elektrotehničku školu u Sarajevu i psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, potom magistrirali socijalnu psihologiju u Banjoj Luci, ne znamo druge detalje o Vama, sve navedeno su tek suhi, biografski podaci. Na kojoj literaturi, filmovima ste odrasli, na kojim životnim filozofijama se formirali kao čovjek?
– Freud bi rekao prvih pet godina, ali se njih baš i ne sjećam. Školska i gradska biblioteka u Kalinoviku. Politikin “Zabavnik”, Branko Ćopić, Nietzsche, Meša Selimović, Titove staze revolucije, EKV, Laibach i stripovi. U srednjoj školi sam otišao od kuće i to mi je pomoglo da se osamostalim, a to znači da osjetim sve „čari” slobode i odgovornosti. Tada sam naučio da posložim prioritete. U ratu sam izgubio iluzije, ali ne i ideale. Kao student sam sto dana demonstrirao protiv krađe glasova Slobodana Miloševića i shvatio da se vrijedi boriti za nešto i da možeš pobijediti.
Studirajući psihologiju, shvatio sam da je čovjek veoma komplikovana životinja i da nam treba znanja, iskustva, strpljenja i tolerancije da ga razumijemo. Sa ženidbom sam prihvatio činjenicu da nismo racionalna bića. S vremenom shvatiš da ne mogu svi da te vole, ali je važno da te saslušaju. Danas se trudim da mislim svojom glavom, da kažem ono što smislim, da se ponašam onako kao što pričam. Jednostavno, zar ne?