Šestog juna ove godine u našu zemlju će stići Papa, poglavar Katoličke crkve. Sve pape, uključujući i posljednjeg, bile su mnogo više od pukog „prvog-među-jednakima” kada je riječ o katolicima. Ne treba se zavaravati. Papa Franjo nije svetac, on je tek čovjek, nekada dobar, nekada loš, no uvijek važan i onaj čija se riječ sluša. Zato je posjeta pape Franje više nego značajan događaj za našu malu zemlju
U januaru se činilo da će imenovanje Laurenta Stefaninija za francuskog ambasadora u Vatikanu biti tek diplomatska formalnost. Stefanini je već jednom bio drugi čovjek francuske misije u najmanjoj i najutjecajnijoj državi svijeta, i to od 2001. do 2005. godine. Uživa značajan ugled i u diplomatskoj i u crkvenoj zajednici i vrlo je blizak francuskom predsjedniku Francoisu Hollandeu. No, dozvolu za najvažniju ambasadorsku poziciju u svijetu nije dobio, čak ni na urgenciju samog Hollandea i Elizejske palače, koja je gospodina Stefaninija predstavila kao „jednog od naših najboljih diplomata”. Njegovu aplikaciju za poziciju ambasadora odbio je Papa lično. Razlog? Laurent Stefanini (54), ugledni i iskusni diplomat, privatno je homoseksualac i Papa preko toga nije mogao preći.
Papa nije DJ
Ovaj događaj se odigrao u aprilu i prošao je gotovo nezapaženo. Nezapaženo je prošla i opaska iz konzervativnijih vatikanskih krugova koji su nominaciju gay – diplomate nazvali “provokacijom”. No, iznenađenje je ipak bilo, bar iz razloga jer papa Franjo slovi kao liberalan i otvoren za nove ideje, za problem manjina i onih koji drugačije misle, izgledaju i osjećaju.
– Ako je neka osoba homoseksualac i u potrazi je za Bogom, ko sam ja da mu sudim – rekao je Sveti Otac prije dvije godine, dodajući da “gay osobe ne smiju biti marginalizirane nego integrirane u društvo”.
Šta se to promijenilo u svijetu za relativno kratko vrijeme, od 2013. do danas? Šta se promijenilo u Vatikanu? Da li se, zapravo, bilo šta promijenilo ili smo živjeli u iluziji da je na najvažniju stolicu na svijetu zaista sjeo drugačiji, liberalniji, slobodoumniji, otvoreniji, tolerantiji Papa. Franjo je zaista na mnogim poljima liberalniji i realniji nego njegov prethodnik Benedikt XVI, čovjek s nacističkom prošlošću i homofobičnom, netolerantnom politikom, usmjerenom prema svemu što nije po mjeri Crkve, poput imigranata, muslimana i seksualnih manjina.
U tom smislu, Papa Franjo je zaista otklon, svježina i novina u svijetu utjecajnih vjerskih lidera, poznatih po svom konzervativizmu i otporu svemu što je novo i potencijalno sumnjivo, te su odluke novog pape u proljeće 2013. počele blago šokirati svijet. Tada je novi, tek izabrani Papa odbio živjeti u sjajnoj vatikanskoj palači, te preselio u mnogo skromniji stan. Odbio je nositi pozlaćene odore i obukao se u jednostavnu, bijelu asketsku haljinu. Papa više ne nosi “Prada” kolekcije, vozi se u tridesetak godina starom Renaultu 4 ili u Ford Focusu i ima lijepu riječ i razmijevanje za svakoga. Ili nam se to bar tako čini.
Papa Franjo je na nekim poljima djelovanja, svojim izjavama i potezima zaista “šokirao” javnost, stvarajući na moment veliku euforiju i nevjericu s pitanjima: “da li se ovakvo nešto zaista dešava”, “je li moguće da se jedan papa ovako ponaša” i “da li je papa Franjo normalan čovjek?”.
– Jedna 44-godišnja žena iz Argentine, koju je silovao lokalni policajac, bila je jedan od hiljada onih koji su u 2013. pisali papi Franji. Žena se iznenadila kada je primila telefonski poziv od pape Franje. On je smirio ženu i rekao joj: “Ti nisi sama” – pisale su prije godinu i po sve važnije svjetske agencije.
Tokom ovih dviju godina, papa Franjo je zaista napravio kolekciju nesvakidašnjih poteza i izjava. Zagrlio je gubavca, prodao svoj motocikl i novac namijenio siromašnim, noću se iskradao iz zidina Vatikana i na rimskim ulicama hranio beskućnike i siromašne, apelirao je na zaštitu šuma Amazonije i na glavu stavio indijanski vijenac, kakav nose tamošnje poglavice, prao i ljubio noge mladim delinkventima u jednom rimskom popravnom domu, među kojima su bile žene i muslimani, u Papomobilu se provozao sa osobom s Downovim sindromom…
Što je najvažnije, papa Franjo je počeo govoriti protiv onoga što u samoj Crkvi nije dobro, poput rasipništva, odsustva milosrđa prema ubogim i siromašnim i „praznih riječi” crkvenih zvaničnika. Sasvim dovoljno da mu i sama Crkva okrene leđa i ogradi se od Pape. I to smo doživjeli.
Papa kao Bob Graditelj
Je li papa Franjo suviše dobar da bi bio istinit? Da li su njegovi potezi zaista tako dobri da se ne zapitamo je li riječ o iskrenim, neforsiranim potezima ili o vještom self-marketingu i vrhunskom PR-u? Treba biti realan i priznati da u pojavi i radu pape Franje ima i jednog i drugog i trećeg. Oni koji ga poznaju i koji su mu bliski tvrde da je riječ o jednostavnom, skromnom čovjeku kojeg bole patnje i nevolje drugih. Druga strana medalje kaže da je Crkva nakon izbora Jorgea Marija Bergoglija za novog papu u martu 2013., oko novog katoličkog poglavara okupila ekipu vrhunskih marketinških i PR stručnjaka.
– Ja sam unajmljen, jer znam šta novinari traže i šta trebaju… Ja znam kako se stvari odvijaju u medijima – kaže Greg Burke, nekadašnji novinar konzervativnog FOX -a i marketinški stručnjak kojeg je Sveta stolica unajmila nakon inauguracije Pape, prije dvije godine.
Samo nekoliko mjeseci nakon što se Burke pojavio na funkciji Papinog PR-a, Sveti otac je počeo koristiti Twitter. Danas Papa ima svoj Youtube kanal, koristi Facebook i ima svoj profil na Instagramu. Ako je po nečemu već ušao u historiju, to je moment kada napravio prvi selfie, kao prvi svjetski globalni lider koji je uradio takvo nešto.
Ništa, naravno, nije slučajno i samo je dio efikasne PR strategije pokrenute iz krajnje nužde. U trenutku kada je papa Benedikt objavio svoju ostavku, ugled Katoličke crkve je bio poljuljan i povjerenje prema njoj je bilo na nevjerovatno niskom nivou, gotovo na nuli. Više je razloga za takvo nešto: Skandali širom svijeta u kojima su svećenici Katoličke crkve godinama seksualno zlostavljali hiljade djece, skandali s vatikanskim finansijama i sumnjivim transferima novca, otuđenje Crkve od vlastitog naroda i jasna percepcija u očima javnosti da Crkva jedno misli, drugo govori, a treće radi.
Katolička crkva u Zapadnoj Evropi masovno gubi pristalice, ljevica je u snažnom usponu u Latinskoj Americi, dok je za vrijeme pape Benedikta presušio najvažniji izvor novca za Vatikan, donacije bogatih katolika iz Sjeverne Amerike. Zato je Vatikan trebao i novog papu i novog PR-a. Greg Burke zna da loša vijest može biti i dobra vijest, samo ako se dobru upakuje.
– Skandal je skandal i mi smo o svakom izvještavali. Sve se mora kazati i sve dok se radi o istini, dobro je da ona izlazi na vidjelo – kaže Burke, PR pape Franje.
Ništa, dakle, nije slučajno. Ni Instagram ni Papin nalog na Twitteru, ni život u vatikanskoj gostinjskoj kući, ni Renault 4, niti prijateljska nastrojenost prema musimanima, ateistima, homoseksualcima i siromašnim, nisu došli sami od sebe i samo su plod školski odrađenog PR-a. Možemo se usuditi i reći i ovo: i sam dolazak Jorgea Marija Bergoglija je, zapravo, vješto umotan PR, pokušaj da od ugleda Crkve spasi što se spasiti može.
Ko je veći katolik od Pape?
Papa Franjo stoga ima težak zadatak, da vrati Crkvu na stare staze slave, da vrati vjerničko „stado” svom pastiru, te da finansijski stabilizira Crkvu i vrati joj njene prihode i nekadašnje bogate donatore iz SAD -a. Papi neće biti lako, sasvim sigurno. Mediji ga vole, naročito kada kaže nešto spektakularno i to na škakljive teme o kojima Crkva obično šuti, kao što su abortus, Veliki prasak, gay-brakovi, ateisti ili položaj i prava muslimana u Evropi. No, Papa najviše neprijatelja danas ima u vlastitim redovima, među ljudima koji žive unutar zidina Vatikana, kao i među biskupima i kardinalima širom svijeta. Običnim ljudima se sviđa kada Papa izlazi na ulice, hrani siromašne ili se druži s motoristima, makar to bio i dobar PR. No, to se ne sviđa svima. Nekoliko puta se Vatikan ogradio od izjava Pape, što je do sada neviđeno, ali izgleda da prave pobune tek slijede.
– On koristi doktrine koji se kose sa zakonima Katoličke crkve. On je manji katolik nego mi. Papa u Crkvi ne može ništa. Njegov autoritet je ograničen službom na istini, uz doktrine našega Gospodina Isusa Krista, koje su na snazi već 20 stoljeća – kaže nepriznati biskup Jean-Michel Faure, jedan od vođa „pobune” protov sadašnjeg Pape i njegovih pokušaja da se Crkva reformira.
Ono što je tinjalo i virilo ispod skuta Katoličke crkve, konačno je izbilo na površino 20. marta ove godine, kada se stotinjak kilometara južno od brazilskog Rio de Janeira okupilo 59 ekskomuniciranih katoličkih svećenika, predvođenih nepriznatim biskupom Faureom i biskupom Richardom Williamsonom, izbačenim iz Crkve jer je poricao Holokaust i postojanje plinskih komora za masovne egzekucije Jevreja. Grupa ovih ultra konzervativnih pobunjenika sebe naziva „Društvom Pia X”, pape koji je bio u službi od 1903. do 1914, svoj pokret zovu „Otpor”, a djelovanje i stavove aktuelnog pape nazivaju „novom religijom”.
– Oni uništavaju vašu vjeru, vaš moral, s lažnim izgovorom od poslušnosti, skromnosti i lažnim dobročinstvom. Sve je to laž – poručio je Jean-Michel Faure, jedan od vođa pobune protiv pape Franje.
Oglasio se i Vatikan, pokušavši minimizirati značaj skupa u okolici Rio de Janeira, poručivši „da je isključenje iz Crkve automatsko” i da “Faure može pričati što god želi, no katolici, a još više biskupi, moraju slušati i poštovati Papu”. Hoće li ga zaista i poštovati?
Neki analitičari navode da bi pobuna koju je u Brazilu počelo 59 svećenika, mogla biti iskra mnogo većih potresa u samoj Crkvi. Pobunjeni biskupi bi vrlo brzo mogli oko sebe okupiti milone vjernika, pod svojom kontrolom drže brojne samostane, a neće im biti teško pronaći ni finansijsku podršku. Katolički biskupi iz Sjeverne Amerike negoduju protiv Papine kritike kapitalizma i njegove posvećenosti siromašnima, nazivajući ga „marksističkim papom”. Papa se brani od optužbi i ima svoj stav o ovom pitanju.
– Ideologija marksizma je pogrešna. Ali ja sam sreo mnoge marksiste koji su dobri ljudi i ne vidim ništa loše u tome… Ja o problemu siromašnih ne govorim kao stručnjak, nego sa stanovišta socijalne doktrine Crkve. I to ne znači da sam marksist – rekao je jednom prilikom Papa.
Papu ne simpatiziraju ni svi ljevičari i mediji koju naginju ovoj ideologiji, koji ukazuju na pravi razlog dolaska ovog pape i njegovu ulogu neke vrste stečajnog upravnika koji mora spasiti Crkvu, prije svega finansijski.
– Novi seksistički mrzitelj opatica, prevarant siromašnih, zaštitnik pedofila i homofob je isti stari seksist, mrzitelj opatica, prevarant siromašnih, zaštitnik pedofila i homofob, ali za Boga miloga, kako ga mediji vole – vrištala je krajem 2013. komentatorica uglednog portala salon.com
Dakle, papu Franju ne vole ni krajnji desničari ni krajnji ljevičari, a naročito ultra – konzervativci iz vlastitih redova. Ne voli ga ni italijanska mafija, ni njemački bankari kojima kvari poslove. Ne vole ga ni italijanski medijski tajkuni, ni američki krupni kapital, ni katolički konzervativni mediji. Ne voli ga ni zločesti ISIL, koji je već najavio da će ubiti Papu. Ne voli ga ni Reccep Tayyip Erdogan zbog Papine izjave da je nad Armencima počinjen genocid. Niko, izgleda, ne voli ovog papu. Niko osim medija i običnih ljudi kojima se sviđa njegova jednostavnost i razumijevanje za probleme malih i nezaštićenih ljudi.
Papa koji pleše tango
Da bi se razumjela ličnost pape Franje, moramo se vratiti 78 godina unatrag, u jedno predgrađe Buenos Airesa. Tu je 17. decembra 1936., u porodici italijanskih imigranata na svijet došao dječak po imenu Jorge Mario Bergoglio. Njegov otac Mario emigrirao je 1929. iz sjeverne Italije zbog neslaganja s režimom fašiste Benita Musolinija.
Emigrantska priča Marija Bergoglija nije bila tipična priča o potrazi za kruhom i punim stomakom, te teškom životu u novoj sredini. Nakon kraćeg rada na željeznici, Mario Bergoglio je dobio posao računovođe, upoznao lokalnu djevojku, čiji su roditelji bili također italijanski imigranti, te se skrasili u jednom od predgrađa srednje klase.
Djetinjstvo budućeg pape nije bilo obilježeno siromaštvom, ali ni pretjeranom raskoši. Porodica je bila sretna jer je imala lijepu kuću u mirnom dijelu Buenos Airesa i smatrala se dijelom više radničke klase, sastavljene uglavnom od italijanskih imigranata. Porodica Bergoglio se trudila asimilirati u novu sredinu, te se popeti na društvenoj ljestvici, ali ne po svaku cijenu, te se nisu družili samo s Italijanima. Mali Jorge, budući Papa, u djetinjstvu se najčešće družio s jevrejskom djecom iz komšiluka, čijom kulturom je oduševljen. I sama porodica se trudila kulturno izdići iznad slike prosječnih imigranata koji žive za tanjir supe i komad kruha.
– Subotom bih sjedio s majkom i slušao operu na radiju. To je bilo tako divno – prisjećao se kasnije papa Franjo.
Mladi Jorge je imao široko društvo, izlazio u klubove i izvrsno plesao tango. Imao je i djevojku, također iz istog kruga ljubitelja plesa. No, jedan će događaj trajno obilježiti ličnost i sudbinu budućeg Pape. Kada je imao 12 godina, zaljubio se u djevojčicu iz svog komšiluka. Amalia je također imala 12 godina. Njeni roditelji su bili protiv njihove “veze”.
– Napisao mi je pismo na koje nisam odgovorila. Sve što sam željela jeste da on nestane s lica Zemlje. Otac me je udario jer sam se usudila napisati pisamce dječaku. Jorge je u pismu nacrtao kuću s crvenim krovom i rekao mi da će kupiti tu kuću kada se budemo vjenčali…Nikada ga nisam vidjela nakon toga – moji roditelji su me držali podalje od njega i učinili su sve da nas razdvoje…Nemam danas ništa da krijem, sve to bilo dječije i potpuno nevino…Želio me oženiti, jer je htio slijediti primjer iz svoje kuće i oformiti porodicu. A ljubav? U to doba ja nisam znala šta je to ljubav, to sam saznala tek kasnije. Za mene je sve to bilo nevažno – kaže danas penzionerka Amalia Damonte.
Ona je danas ubijeđena da je traumatično iskusvo i prvi ljubavni brodolom utjecao da se mladi Jorge okrene religiji i kasnije postane Papa.
– Ako te ne mogu oženiti, postat ću svećenik – rekao mi je tada.
Nakon prve nesretne ljubavi, činilo se da je izrečena tvrdnja bila tek mladački hir. Jorge je izlazio kao i svi drugi mladići, bio dobar učenik, radio kao izbacivač u noćnim klubovima, imao djevojku i dalje strasno plesao tango i studirao hemiju. Studirat će i teologiju i humanističke nauke. Još jednom se, izgleda, nesretno zaljubio tokom 1959. i nakon još jednog očiglednog brodoloma odlučio postati jezuit. To se desilo 11. marta 1960.
U narednim decenijama Jorge Bergoglio će napredovati od običnog svećenika do Pape. Biskup će postati 1992., a kardinal 2001. No, nikada nije priželjkivao da bude Papa, to mu njegova skromnost nije dozvoljavala. Takvo nešto nije se pretjerano dopadalo ni člnovima njegove porodice.
– Nije želio postati Papa kada smo o tome privatno razgovarali, šalili smo se na tu temu i znao je reći “ne, hvala, ne”. Ni ja nisam željela da postane Papa, jer će biti daleko od nas i jer je to vrlo odgovoran posao. Ali, također sam vrlo ponosna jer je on novi Papa – jer je prvi Papa izvan Evrope, jer je Latinoamerikanac, Argentinac i na kraju jer je moj brat – kaže María Elena Bergoglio, 12 godina mlađa sestra sadašnjeg pape, inače opatica.
– Gledali smo ga na TV-u, na vijestima. Izraz na njegovom licu dovoljno je govorio koliko je njegovo srce puno – kaže Papina sestra.
Argentina je sasvim sigurno ponosna na svog papu i Franjin izbor predstavlja ogromnu besplatnu reklamu za ovu zemlju. Latinska Amerika je danas najveće ideološko-političko bojno polje na svijetu, gdje se lome koplja liberalno-kapitalističkih i lijevo-socijalističkih ideologija. Slično kao i kod izbora Ivana Pavla drugog, kada je za Papu signifikantno izabran Poljak u vrijeme Lecha Valense i vala štrajkova protiv tadašnjeg socijalističkog režima, izbor Argentinca nije slučajan kada se zna da crvena vlada čvrsto drži vlast u Buenos Airesu, a ljevičarske ideje nailaze na plodno tlo u ovom dijelu svijeta.
Vjerujemo da papi Franji nije nimalo lako, uz toliku opoziciju u vlastitim redovima i one koji se sada glasno kaju jer su ga izabrali za Papu, zamjerajući mu jer previše pažnje poklanja siromašnim i ubogima, a manje Crkvi i njenim finansijama. No, oni koji Franju nazivaju “crvenim papom”, zaboravljaju jedno. Marksizam, ovakav ili onakav, bio on promašena ideologija ili ne, zapravo je nastao na idejama i principima Crkve iz njenih najranijih dana. Crkva je tada je bila zajednica jednakih i solidarnih, otvorena za sve i svakoga. Zašto da to ne bude i danas – pita se papa Franjo. Ne može, zato što to vodi u marksizam – viču Papini protivnici. Papa Franjo je u medijima često previše glorificiran, no on nije svetac. I njegova biografija posjeduje neke mračne momente koji tek treba da se osvijetle. Prvenstveno je riječ o njegovoj ulozi za vrijeme Mračnih dana, periodu diktature u Argentini tokom sedamdesetih i osamdesetih. No, bilo kako bilo, papa Franjo jedinstvena je pojava u modernoj historiji, jedinstena koliko i kontroverzna.
On voli bus
U noći kada je izabran, papa Franjo se u svoj vatikanski dom umjesto službenim automobilom, vratio autobusom
Prvi američki papa
Franjo je prvi jezuitski papa, prvi s Američkog kontinenta, prvi papa s južne hemisfere i prvi ne-evropski papa, još od Sirijca Gregora iz 741., prije 1272 godine. On je i treći uzastopni neitalijan na toj poziciji
O kapitalizmu i komunizmu
“Neki kažu da vjera obećava bolji život ako se danas podnosi više no što bi ljudsko dostojanstvo trebalo dopustiti. Nagrada na onome svijetu ne oslobađa čovjeka obaveze da se bori za osobna društvena, etička prava, za domovinu, za čovječanstvo. Ako osoba previše podnosi bez borbe za svoja prava, misleći samo na Raj, doista je pod djelovanjem opijuma… Svi misle da je Crkva protiv komunizma, ali jednako se protivi i sistemu gospodarskog, divljeg liberalizma. Takav sistem nije kršćanski i ne možemo ga prihvatiti. Moramo tražiti jednake mogućnosti i jednaka prava za sve, boriti se za socijalne olakšice, dostojanstvenu penziju, pravo na praznike, odmor i članstvo u sindikatima. Sve to čini socijalnu pravdu.”
O cjenovnicima u crkvi
„Razmišljam o tome kako mi svojim ponašanjem narod možemo vrlo lako sablazniti. I danas kad uđemo u neku crkvu vidimo cjenik za crkvena slavlja: krštenje, vjenčanje, misa. Ljudi se zbog toga sablažnjavaju. Jedanput sam kao mladomisnik bio sa sveučilištarcima i dvoje se željelo vjenčati pod misom. No, za vjenčanje je bilo određeno samo petnaest minuta, stoga je vjenčanje pod misom trebalo platiti dvostruko da bi se dobilo dvostruko vrijeme, za trajanje mise.”
O ateistima
– Samo činite dobro i naći ćemo zajednički jezik. I ateisti mogu biti spašeni ako čine dobra djela.
O kontracepciji
– Ne morate se množiti poput zečeva da biste bili dobri katolici.
O ukazanjima
– Gospa ne radi u pošti da bi nam svaki dan slala poruke.