Imam tetku i tetka… Možda ih poznajete. Ukoliko imate sreće, vaši su prijatelji. Tetku i tetka trebao bi imati svako, zar ne? Ali, ovakve nema. U ovom izopačenom i pokvarenom svijetu, ljudi poput njih prava su rijetkost. Primjer ljudske dobrote i čiste duše, zdravog razuma, merhameta i ljudskosti. Žive u svojoj kući podno Igmana i tako godinama unazad. Radišni su to ljudi, pomažu sebi, ali mnogo više drugima…
Znali su, sjećat ću se do kraja života, usred rata odnekud nabaviti čokoladu i ostaviti je meni, sestri i bratu. Nikad mi nijedna nakon nje ne bijaše tako slatka. Pamtim naše zajedničke kafe, koliko smo ih samo zajedno popili. A kako sam se tek tad osjećala važnom i odraslom. Sjedim s njima u njihovoj maloj bašti ispred kuće, sve je ozelenjelo, cvijeće miriše, voda žubori u bazenčiću i rat u tom trenutku ne postoji. U tom našem mikrosvijetu nikad nije ni postojao…
Imam tetku i tetka… one koji su me na prvoj godini fakulteta odveli kod njih da učim. Živjeli smo tada u malom jednosobnom stanu, a nas petero. Devet položenih ispita bio je uvjet za upis na drugu godinu. Učila bih kasno navečer, kad svi utonu u san i ne čuju moje šaputanje. I ko zna koliko bih još noći provela u hodniku da nisu došli tetka i tetak.
– Nema rasprave, ideš kod nas. Soba je prazna, tišina i mir. Niko ti neće smetati. Uči do mile volje – ubjeđivali su me. I otišla sam. Tetka bi povremeno ulazila u sobu da mi donese topao obrok, kafu i čaj, i onako, pazeći da me ne prekine, pitala: “Kako ide, sine?”… A, išlo je, upisala sam drugu godinu u roku.
Imam tetku i tetka… očevu mlađu sestru, kojoj je prije više od 20 godina moj otac, kao najstariji brat, rekao da odobrava njen izbor i da je tetak čovjek koji će se brinuti o njoj do kraja života. Onako kako bi to trebao činiti svaki muškarac. I bio je u pravu. A mojoj sreći tad nije bilo kraja, kao ni onda kad su dobili svog prvog sina, a dvije godine kasnije još jednog, mog najmlađeg rođaka… Sve nas je osvojio na prvu.
Imam tetku i tetka… Oni koji u kuću dođu prvi kad je radost i odlaze posljednji kad tugujemo. Kad je trebalo, znali su doći i u tri ujutro. Nekako bi uvijek bilo lakše s njihovom utjehom. Znaju oni olakšati svačiji teret na duši… A, kako da ja sad olakšam njihov?
Prošle sedmice Bog ih je stavio na veliku kušnju, najveću i najbolniju od svih… Onu koja testira svaku emociju, snagu i strpljenje, koja pokaže jeste li čovjek ili niste.
O tragičnom odlasku njihovog mlađeg sina pisali su svi naši mediji. Povratak od prijatelja, sporedna ulica, uključivanje u saobraćaj i vozilo koje ga jepokosilo u velikoj brzini… Bila sam tamo, ali nisam znala ni šta da kažem, niti šta da uradim. Kako su oni uvjek znali pomoći meni, a ja njima ne znam? I onda sam shvatila da se, jednostavno, takav rodiš. Ili si sposoban da nekome bol olakšaš ili nisi. Ili si rođen kao veliki čovjek ili to nikad nećeš postati…
Znala sam to kad su ljudi koji su skrivili smrt mog rođaka ušli u kuću. Sa zebnjom smo iščekivali reakciju. Došli su predati žalost… Šta ih čeka? Bijes, ljutnja, ogorčenost, kletve…? Ne, samo suze i bezgranična bol. I taman kad sam pomislila da moji tetka i tetak ne mogu biti veći ljudi nego što već jesu, čula sam ga kako govori.
– Ja vam halalim….Tako je bilo suđeno…
Imam tetku i tetka… ukoliko imate sreće, vaši su prijatelji….